Radi se, naposljetku, o jednoj manjoj šumi, šetnici i nekoliko plaža u jednom osrednje velikom hrvatskom gradu. Iz te perspektive, neobično malo medijskog šušura oko referenduma koji se u nedjelju održava u Puli može se doimati logičnim.
No, izjašnjavanje građana najvećeg istarskog grada o budućoj namjeni šume i šetališta Lungomare, ne može biti dalje od male, lokalne priče. Radi se o temi od višedimenzionalnog nacionalnog značaja, koja se dira dubinskih pitanja odnosa prema prostoru, direktne demokracije, slobode medija i dugoročnih političkih odnosa među sadašnjim oporbenim strankama na nacionalnoj razini koje bi, potencijalno, za dvije-tri godine, mogle odlučivati o sudbini cijele države.
Od šume do raskida koalicije
Referendum za Lungomare je, stoga, itekako big deal. U najkraćim crtama (priča je na Telegramu detaljnije obrađena u reportaži s lica mjesta) radi se o tome da tvrtka u vlasništvu srpskog poduzetnika Dragana Šolaka, povezanog s vlasništvom, između ostalog, hrvatskih televizija N1 i Nova TV i domaćeg telekomunikacijskog operatera Telemach, na području šume Lungomare želi graditi hotel s pet zvjezdica, 30-ak bazena i pratećim objektima.
Stranka Možemo! se tom poslu toliko protivila da je radi toga raskinuta koalicijska suradnja koju su u Gradskom vijeću Pule imali sa SDP-om i nezavisnom listom gradonačelnika Filipa Zoričića. Nakon toga, građanska inicijativa je skupila potpise za referendum o izmjeni prostornog plana kojem bi se na prostoru Lungomare zabranila gradnja turističkih i stambeno-poslovnih objekata.
“Oni će to urediti”
Na prvi pogled je jasno da se ovdje radi o tipičnom sukobu oko javnog prostora, kakvih ćemo vjerojatno u budućnosti viđati sve više. Građani Hrvatske su i inače posebno osjetljivi na privatizaciju prostora koje smatraju zajedničkim dobrom, što se pokazalo i nedavno žestokim otporom prema radnoj verziji Zakona o pomorskom dobru kojim bi se omogućilo ograđivanje nekih plaža u nenaseljenim mjestima.
S druge strane, težinu imaju i argumenti koji govore o prednostima investicije koja se planira na ovom dijelu Pule. Od hotela s pet zvjezdica, preko uređenja zapuštenog prostora, do većeg prihoda za lokalni proračun. Problem je, međutim, u tome što se hrvatska javnost nagledala iznevjerenih obećanja raznih investitora o tome da će oni “to urediti”, pa je skepsa na ovom mjestu vrlo očekivana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mediji kao oglasni prostor jedne strane
Sudbina ovog projekta, stoga, može se gledati i kao najava za buduće odnose lokalne zajednice i investitora koji bi razvijali (ili “razvijali”) njen životni prostor. U svakom slučaju, otpor i bijes na koji su u slučaju Pule naišli potencijalni graditelji hotela, značit će u najmanju ruku da će se u budućim sličnim situacijama morati daleko više paziti na stav lokalne zajednice nego što je to bilo u dosadašnja tri desetljeća hrvatske države.
A tom odnosu teško da može pomoći očiti utjecaj na medijsko praćenje cijele priče. Za razliku od zagrebačkih vrećica za smeće koje su se popele na glavu i površnim pratiteljima medijske scene, o ovoj važnoj priči jedva da se izvještava. Lokalne dnevne novine, pak, posljednjih dana djeluju kao (neoznačeni) oglasni prostor za investitore.
Sustavna smrtna presuda lokalnih referendumima
Što nas dovodi do još jedne bitne političke teme – lokalnih referenduma kao takvih. Situacija je ovakva – da bi se na nacionalnoj razini zabranio brak istospolnih partnera trebalo je prikupiti deset posto svih potpisa birača. Nakon toga, bilo je dovoljno da na referendum o izmjeni Ustava izađe jedna jedina osoba – ona bi svojim glasom (osim ako bi listić bio nevažeći) presudila o tome treba li u Ustavu stajati da je brak zajednica muškarca i žene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako je za sve nacionalne referendume. Suprotno logici koja govori da su referendumi na lokalnoj razini daleko bitniji, jer građanima daju mogućnost da odlučuju o sredini u kojoj žive, hrvatsko zakonodavstvo je lokalne referendume učinilo praktički neostvarivima.
Sistemski bug hrvatske demokracije
Da bi se raspisali, potrebno je skupiti potpise čak 20 posto birača u jedinici lokalne samouprave. A da bi rezultat bio obvezujući, nužno je da na referendum izađe čak 50 posto birača. Pod tim uvjetima, Hrvatska danas ne bi bila članica Europske unije, na referendum o pristupanju EU izišlo je tek 43,5 posto birača.
Na lanjskim lokalnim izborima u Puli odaziv je bio, dakako, još i manji. Filipa Zoričića i ostale biralo je cca 39 posto birača. Da bi referendum za Lungomare, valja ponoviti, bio valjan, nužno je da ih na birališta izađe 50 posto. Ovako nakaradno zakonsko rješenje lokalne referendume u praksi skoro u potpunosti apriorno izbacuje iz igre i jedan je od ozbiljnih sistemski ugrađenih bugova hrvatske demokracije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem na ljevici?
Na kraju, Pula i Lungomare su (još) jedan nezgodan test za sadašnju suradnju, a pogotovo buduću političku suradnju Možemo! i SDP-a koji se u ovom trenutku čine kao temelj osovine lijevog centra koja bi mogla udariti na HDZ na parlamentarnim izborima. Kako, kad nakon kravala u Zagrebu, su u Puli, evo, na suprotnim stranama barikade?
Direktor firme koja bi gradila hotel je član predsjedništva Gradske organizacije Pula. Predsjednik SDP-a Peđa Grbin je iz Pule i misli da je hotel dobra ideja. Možemo!, pak, zbog hotela diže narod na birališta. Zvuči li to kao scenarij opće katastrofe u potencijalnoj situaciji u kojoj bi te dvije stranke vodile Hrvatsku?
Moguće, no samo u jednom slučaju – na što ukazuju i iz jedne i iz druge stranke – da se politički stav prema javnom prostoru i privatnim investicijama ne zaustavi samo na konkretnom primjeru šume i šetališta Lungomare i konkretnom projektu gradnje hotela. Da se, ukratko, SDP po cijeloj Hrvatskoj krene zauzimati za privatne inicijative u javnim prostorima i na javnim dobrima koje u Možemo! smatraju strateškim interesima Republike Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Strateški javni interes
Ne čini se, doduše, da je to pretjerano izgledan razvoj događaja. Iako možda tim temama nisu religiozno posvećeni poput ekipe iz zeleno-lijeve koalicije, SDP je također načelno na sličnim pozicijama. Što, naravno, ne znači da napetosti neće biti i da one u nekom trenutku ne bi mogle eskalirati do problematičnih razina. Uostalom, između dvije stranke je već sasvim dovoljno zle krvi na lokalnim razinama da je pitanje hoće li prilično harmonični odnosi nacionalnih vodstava moći zadržati stvari pod kontrolom.
Stoga je nedjeljni referendum ne samo slika svih manjkavosti hrvatskog političkog i društvenog sustava, nego možda i ishodišna točka nekih budućih napetosti koje će definirati sliku Hrvatske do kraja ovog desetljeća, a vjerojatno i mnogo duže od toga. Činjenica da se o njemu govori mnogo manje nego o plavim vrećicama za komunalni otpad u glavnom gradu zasigurno je posljedica posvemašnje centralizacije Hrvatske, ali i toksične isprepletenosti političkih i privatnih interesa s medijskim prostorom ove zemlje. Koji bi, usput, poput šuma, šetnica, plaža ili rafinerija nafte, također trebao biti – strateški javni interes.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Referendum za Lungomare nije samo lokalna priča. To je veliki test, ishodišna točka koja bi mogla odrediti sliku cijele Hrvatske
Kroz referendum za Lungomare lomi se odnos privatnog i javnog, ali i priroda suradnje na ljevici
Da bi se lokalni referendum raspisao potrebno je skupiti čak 20 posto birača u jedinici lokalne samouprave. A da bi rezultat bio obvezujući, nužno je da na referendum izađe čak 50 posto birača. Pod tim uvjetima, Hrvatska danas ne bi bila članica Europske unije
Radi se, naposljetku, o jednoj manjoj šumi, šetnici i nekoliko plaža u jednom osrednje velikom hrvatskom gradu. Iz te perspektive, neobično malo medijskog šušura oko referenduma koji se u nedjelju održava u Puli može se doimati logičnim.
No, izjašnjavanje građana najvećeg istarskog grada o budućoj namjeni šume i šetališta Lungomare, ne može biti dalje od male, lokalne priče. Radi se o temi od višedimenzionalnog nacionalnog značaja, koja se dira dubinskih pitanja odnosa prema prostoru, direktne demokracije, slobode medija i dugoročnih političkih odnosa među sadašnjim oporbenim strankama na nacionalnoj razini koje bi, potencijalno, za dvije-tri godine, mogle odlučivati o sudbini cijele države.
Od šume do raskida koalicije
Referendum za Lungomare je, stoga, itekako big deal. U najkraćim crtama (priča je na Telegramu detaljnije obrađena u reportaži s lica mjesta) radi se o tome da tvrtka u vlasništvu srpskog poduzetnika Dragana Šolaka, povezanog s vlasništvom, između ostalog, hrvatskih televizija N1 i Nova TV i domaćeg telekomunikacijskog operatera Telemach, na području šume Lungomare želi graditi hotel s pet zvjezdica, 30-ak bazena i pratećim objektima.
Stranka Možemo! se tom poslu toliko protivila da je radi toga raskinuta koalicijska suradnja koju su u Gradskom vijeću Pule imali sa SDP-om i nezavisnom listom gradonačelnika Filipa Zoričića. Nakon toga, građanska inicijativa je skupila potpise za referendum o izmjeni prostornog plana kojem bi se na prostoru Lungomare zabranila gradnja turističkih i stambeno-poslovnih objekata.
“Oni će to urediti”
Na prvi pogled je jasno da se ovdje radi o tipičnom sukobu oko javnog prostora, kakvih ćemo vjerojatno u budućnosti viđati sve više. Građani Hrvatske su i inače posebno osjetljivi na privatizaciju prostora koje smatraju zajedničkim dobrom, što se pokazalo i nedavno žestokim otporom prema radnoj verziji Zakona o pomorskom dobru kojim bi se omogućilo ograđivanje nekih plaža u nenaseljenim mjestima.
S druge strane, težinu imaju i argumenti koji govore o prednostima investicije koja se planira na ovom dijelu Pule. Od hotela s pet zvjezdica, preko uređenja zapuštenog prostora, do većeg prihoda za lokalni proračun. Problem je, međutim, u tome što se hrvatska javnost nagledala iznevjerenih obećanja raznih investitora o tome da će oni “to urediti”, pa je skepsa na ovom mjestu vrlo očekivana.
Mediji kao oglasni prostor jedne strane
Sudbina ovog projekta, stoga, može se gledati i kao najava za buduće odnose lokalne zajednice i investitora koji bi razvijali (ili “razvijali”) njen životni prostor. U svakom slučaju, otpor i bijes na koji su u slučaju Pule naišli potencijalni graditelji hotela, značit će u najmanju ruku da će se u budućim sličnim situacijama morati daleko više paziti na stav lokalne zajednice nego što je to bilo u dosadašnja tri desetljeća hrvatske države.
A tom odnosu teško da može pomoći očiti utjecaj na medijsko praćenje cijele priče. Za razliku od zagrebačkih vrećica za smeće koje su se popele na glavu i površnim pratiteljima medijske scene, o ovoj važnoj priči jedva da se izvještava. Lokalne dnevne novine, pak, posljednjih dana djeluju kao (neoznačeni) oglasni prostor za investitore.
Sustavna smrtna presuda lokalnih referendumima
Što nas dovodi do još jedne bitne političke teme – lokalnih referenduma kao takvih. Situacija je ovakva – da bi se na nacionalnoj razini zabranio brak istospolnih partnera trebalo je prikupiti deset posto svih potpisa birača. Nakon toga, bilo je dovoljno da na referendum o izmjeni Ustava izađe jedna jedina osoba – ona bi svojim glasom (osim ako bi listić bio nevažeći) presudila o tome treba li u Ustavu stajati da je brak zajednica muškarca i žene.
Tako je za sve nacionalne referendume. Suprotno logici koja govori da su referendumi na lokalnoj razini daleko bitniji, jer građanima daju mogućnost da odlučuju o sredini u kojoj žive, hrvatsko zakonodavstvo je lokalne referendume učinilo praktički neostvarivima.
Sistemski bug hrvatske demokracije
Da bi se raspisali, potrebno je skupiti potpise čak 20 posto birača u jedinici lokalne samouprave. A da bi rezultat bio obvezujući, nužno je da na referendum izađe čak 50 posto birača. Pod tim uvjetima, Hrvatska danas ne bi bila članica Europske unije, na referendum o pristupanju EU izišlo je tek 43,5 posto birača.
Na lanjskim lokalnim izborima u Puli odaziv je bio, dakako, još i manji. Filipa Zoričića i ostale biralo je cca 39 posto birača. Da bi referendum za Lungomare, valja ponoviti, bio valjan, nužno je da ih na birališta izađe 50 posto. Ovako nakaradno zakonsko rješenje lokalne referendume u praksi skoro u potpunosti apriorno izbacuje iz igre i jedan je od ozbiljnih sistemski ugrađenih bugova hrvatske demokracije.
Problem na ljevici?
Na kraju, Pula i Lungomare su (još) jedan nezgodan test za sadašnju suradnju, a pogotovo buduću političku suradnju Možemo! i SDP-a koji se u ovom trenutku čine kao temelj osovine lijevog centra koja bi mogla udariti na HDZ na parlamentarnim izborima. Kako, kad nakon kravala u Zagrebu, su u Puli, evo, na suprotnim stranama barikade?
Direktor firme koja bi gradila hotel je član predsjedništva Gradske organizacije Pula. Predsjednik SDP-a Peđa Grbin je iz Pule i misli da je hotel dobra ideja. Možemo!, pak, zbog hotela diže narod na birališta. Zvuči li to kao scenarij opće katastrofe u potencijalnoj situaciji u kojoj bi te dvije stranke vodile Hrvatsku?
Moguće, no samo u jednom slučaju – na što ukazuju i iz jedne i iz druge stranke – da se politički stav prema javnom prostoru i privatnim investicijama ne zaustavi samo na konkretnom primjeru šume i šetališta Lungomare i konkretnom projektu gradnje hotela. Da se, ukratko, SDP po cijeloj Hrvatskoj krene zauzimati za privatne inicijative u javnim prostorima i na javnim dobrima koje u Možemo! smatraju strateškim interesima Republike Hrvatske.
Strateški javni interes
Ne čini se, doduše, da je to pretjerano izgledan razvoj događaja. Iako možda tim temama nisu religiozno posvećeni poput ekipe iz zeleno-lijeve koalicije, SDP je također načelno na sličnim pozicijama. Što, naravno, ne znači da napetosti neće biti i da one u nekom trenutku ne bi mogle eskalirati do problematičnih razina. Uostalom, između dvije stranke je već sasvim dovoljno zle krvi na lokalnim razinama da je pitanje hoće li prilično harmonični odnosi nacionalnih vodstava moći zadržati stvari pod kontrolom.
Stoga je nedjeljni referendum ne samo slika svih manjkavosti hrvatskog političkog i društvenog sustava, nego možda i ishodišna točka nekih budućih napetosti koje će definirati sliku Hrvatske do kraja ovog desetljeća, a vjerojatno i mnogo duže od toga. Činjenica da se o njemu govori mnogo manje nego o plavim vrećicama za komunalni otpad u glavnom gradu zasigurno je posljedica posvemašnje centralizacije Hrvatske, ali i toksične isprepletenosti političkih i privatnih interesa s medijskim prostorom ove zemlje. Koji bi, usput, poput šuma, šetnica, plaža ili rafinerija nafte, također trebao biti – strateški javni interes.