Rusiji smo već na listi 'neprijateljskih država'. Postoje li stvarni rizici zbog obučavanja ukrajinskih vojnika?

Rasprave unutar EU

To je izazvalo oštar protuudar premijera Andreja Plenkovića, koji je „zgrožen reakcijama predsjednika Republike“, a onda i užurbano izjašnjavanje oporbenih političara da se vidi koji bi zastupnički klub stao uz Milanovića ili protiv njega, ako bi se odluka na kraju donosila u Saboru. Što će ovisiti o nizu čimbenika, među ostalim i o tome kako će ta odluka biti formulirana.

Radi se, dakako, o potencijalno dalekosežnom pitanju, u svakom slučaju osjetljivom. To je razvidno i iz puke činjenice koliko se dugo o jednoj takvoj misiji raspravlja unutar Europske unije: još u listopadu prošle godine mediji su se dokopali internog radnog dokumenta u kojem je Europska služba za vanjsko djelovanje razmatrala opciju uspostave misije obuke za ukrajinske časnike. U to vrijeme aktivnost Rusije na granicama bila je pojačana, ali ruske trupe još nisu napale Ukrajinu, pa je i narav te misije, naravno, bila ponešto drugačija.

Što je dogovoreno?

Unatoč tome, i ta je ideja izazivala podjele među EU članicama. Zemlje na istoku Europe podržavale su vojnu obuku, dok su neke južne članice navodno bile suzdržane prema tom prijedlogu, među ostalim iz bojazni da bi to moglo dodatno isprovocirati Moskvu i eskalirati situaciju. Očito se u nekim europskim metropolama tada još smatralo da Vladimir Putin neće pokrenuti ratnu mašineriju – što se nekoliko mjeseci kasnije pokazalo promašenim očekivanjem.

Ovog ponedjeljka, pak, ministri vanjskih poslova usuglasili su se oko zajedničke obuke 15 tisuća ukrajinskih vojnika. Misija bi trebala trajati do dvije godine, imat će proračun od oko 106 milijuna eura, zna se već da će joj operativno sjedište biti u Bruxellesu i tko će joj biti zapovjednik. Prva takva misija za potporu Ukrajini događa se, međutim, u promijenjenim okolnostima u odnosu na prošlu jesen. Ukrajina je sada zemlja u ratu.

U oporbi oprezni

Nije isto otići u zapovjedništvo operacije koja čuva brodove od piratskih pljački i obučavati vojnike države koja se upravo nalazi usred rata. Tako, očito, rezoniraju oni koji su rezervirani prema uključivanju Hrvatske. I nije tu samo predsjednik države – i među oporbenim saborskim zastupnicima vlada određena doza skepse, među ostalim i zato što se svi detalji još uvijek ne znaju. „Ne zna se ni koju smo to obvezu preuzeli, koga bismo obučavali, koliko dugo…“, bio je nezadovoljan jedan oporbeni zastupnik.

Među onima koji s oprezom gledaju na uključivanje Hrvatske je i Franko Vidović, zastupnik Socijaldemokrata, najvećeg oporbenog kluba u Saboru. „Rezerviran sam prema toj ideji ako ćemo biti među četiri, pet država koje će se time baviti“, kaže Vidović. Naglašavajući da podržava Ukrajinu, napominje da bi prijedlog bio voljan razmotriti, pa vjerojatno i podržati, kada bi bile uključene sve države članice. Ali, „zašto bismo bili istureni egzemplar?“, pita Vidović.

‘Ne obučavate doktore’

Pritom tumači da smo mi zemlja kojoj turizam čini veliki udio u BDP-u, a da turistima „ne prodajemo samo ljepote, nego i sigurnost“, sugerirajući da bi aktivnim angažmanom na borbenoj obuci ukrajinske vojske Hrvatska mogla sebe pretvoriti u državu „koja može postati potencijalna meta“. „Ne obučavate doktore, nego stranu koja direktno sudjeluje u ratu“, tumači zastupnik koji je na čelu saborskog Odbora za obranu.

Odbor za obranu, kao ni Sabor, u ovom trenutku nemaju nikakvih konkretnih ovlasti oko odluke o sudjelovanju u EU misiji. No, to bi se moglo promijeniti ako ili kada Milanović ispuni svoju najavu da će uskratiti suglasnost na Vladinu odluku.

Zakon o obrani definira kako hrvatski vojnici prelaze granicu i kako vojnici drugih država, radi vježbe i obuke, dolaze u Hrvatsku – odluke „donosi Vlada, uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike“. Budući da Milanović prijeti de facto vetom, već se povlači teza o dvotrećinskoj saborskoj većini kojom je moguće taj veto zaobići.

Političko-pravne bitke

Prema tumačenju upućenih u legislativu, tu se radi o ustavnoj odredbi po kojoj je moguće, i bez suglasnosti predsjednika države, odobriti prelazak granice oružanim snagama druge države. No, i oko pravnih odredbi moglo bi doći do sukoba interpretacija, smatra jedan naš sugovornik, jer može se tumačiti da zakon govori o stranima vojnicima u okviru saveza u kojima se Hrvatska nalazi, poput NATO-a, a Ukrajina nije u NATO-u niti EU. Stoga, ne bi trebalo biti posebno iznenađenje bude li još političko-pravnih bitaka.

Ako je, pak, uvjet oporbe da budu uključene sve zemlje članice EU-a – „ako ćemo svi podijeliti odgovornost, onda je to u redu“, kaže, na primjer, Vidović – onda možemo prognozirati da je stvar unaprijed propala. Premijer Plenković danas je potvrdio da nije svih 27 država spremno sudjelovati u obuci. Zasad je, prema njegovim tvrdnjama, riječ o 20 članica, a uz Hrvatsku je još 12 zemalja iskazalo spremnost da obuka bude baš na njihovom teritoriju. Moguće je, dakle, obučavati vojnike u Hrvatskoj ili slati instruktore u druge članice.

Koliko je rizično?

O naravi te obuke, ovisit će i procjena je li riječ o angažmanu koji može biti rizičan. Ili barem rizičniji nego dosadašnji. „Predsjednik, i oni koji su na njegovoj strani, podržavaju tezu da bi bilo kakav veći angažman mogao dovesti do drugačijeg tretmana Hrvatske u kontekstu ovog sukoba. Što se tiče vojne podrške, Hrvatska se dosad angažirala na jednom nižem profilu, u skladu sa svojim mogućnostima. Politička podrška je puno veća“, kaže profesor Vlatko Cvrtila, stručnjak za geopolitiku.

Iako se Zapad kloni od direktnog vojnog uplitanja u rat, članice EU-a i NATO-a šalju Ukrajini oružje, a neke i sad, na bilateralnoj osnovi, obučavaju ukrajinske snage, uglavnom za korištenje sofisticiranih zapadnih oružanih sustava. Drugim riječima, za vojne potrebe, odnosno za korištenje tog naoružanja u izravnim borbama, podsjeća Cvrtila.

Opći strah od Rusije

EU misija, pak, po njemu, može biti dvojaka – može biti usmjerena na borbene, ali i na neborbene aktivnosti, primjerice, razminiravanje, logistiku, i slično. Ono što će postati bitnije kada rat završi i krene obnova.

Ovisno, dakle, o naravi hrvatskog sudjelovanja, moglo bi se govoriti i o potencijalnom riziku. „Dojam koji se stvara takvim angažmanom može biti interpretiran kroz opće šireći strah od potencijalnih aktivnosti Rusije prema nekim državama. Može se interpretirati kao određeni rizik koji može obilježiti Hrvatsku i staviti je u skupinu država koje najviše pomažu Ukrajini, odnosno koje nastoje učiniti sve kako bi Rusija izgubila rat u Ukrajini“, smatra Cvrtila.

Kako RH može pomoći

Međutim, ipak je, čini se, pomalo suzdržan prema takvim tumačenjima. S jedne strane, podsjeća, Hrvatska je zbog svog angažmana već sad na listi „neprijateljskih država“ Rusije. S druge strane, postoje načini da Hrvatska sudjeluje u toj misiji, a da to ne bude vezano uz borbene aktivnosti: „Bio bih puno skloniji tome da obučavamo njihove civilne i vojne kapacitete za razminiravanje. Ratovi završe, ali minska polja ostaju. A mi tu imamo ogromne sposobnosti“.

„Manje sam sklon određenim borbenim obukama“, nastavlja Cvrtila, „a i Ukrajini je bolje imati obuku za borbene aktivnosti na svom teritoriju ili u velikoj blizini svog teritorija, kao što je, primjerice, Poljska“. Telegramov sugovornik bio je savjetnik za obranu predsjednika Stjepana Mesića, a u to je vrijeme aktualan bio angažman Hrvatske u Afganistanu. Ali Pantovčak i Banski dvori, odnosno resorno ministarstvo tada su se, tvrdi, dogovarali.

Ovako je bilo nekad…

„Sjećam se kad smo odlučivali gdje ćemo i kako sudjelovati u Afganistanu. Najprije smo išli tamo s vojnom policijom, a kasnije smo u okviru Vijeća za obranu razgovarali da ćemo se usmjeravati prema provincijskim timovima za obnovu, PRT-ovima, koji su ustvari pomagali lokalnom stanovništvu. Rekli smo i da je naša politika da naši vojnici budu na sjeveru Afganistana jer je tamo manje opasno. Ali to je bilo dogovoreno na razini predsjednika, premijera i Vlade i svi su znali što treba raditi“, prisjeća se Cvrtila.

„Sve informacije smo dijelili s MORH-om bez obzira što je u tom trenutku tamo bio ministar kojeg predsjednik nije baš nešto previše volio. No, nema veze, radili smo u interesu države i morali smo se koordinirati zbog podijeljenih odgovornosti i ovlasti Vlade, odnosno Ministarstva i predsjednika“, napominje. Ali što je bilo, bilo je.

…a ovako je sad

Nova EU misija, i prije nego što su poznati svi njezini aspekti, izazvala je, dakle, oštre polemike na domaćoj političkoj sceni. Na jednoj strani oni koji, poput Milanovića, ne misle da je isto loviti krijumčarske brodove na Sredozemlju i obučavati vojnike države koja je u obrambenom ratu.

Na drugoj oni koji, poput Plenkovića, kažu da je to nastavak hrvatske politike i dosadašnjeg angažmana. Dok se budu doznavali detalji, a time i stvarala preciznija slika o mogućim sigurnosnim rizicima, jedan rizik postaje sve očitiji – da se cijela priča nasuče na hridinama „tvrde kohabitacije“.