“Ne želim svoje slike u vašim uredima jer predsjednik nije ikona, idol ili portret. Umjesto toga, objesite fotografije svoje djece i gledajte ih svaki put kada donosite neku važnu odluku”, poručio je građanima Volodimir Zelenskij u svibnju 2019., nakon što je odnio pobjedu na predsjedničkim izborima sa 73,22 posto glasova.
Danas, samo pet dana od početka ruske invazije, već su deseci tisuća ukrajinske djece odvedeni iz njihove domovine da ih ne ubiju Putinove bombe. Onako odoka, među sada već oko 400 tisuća izbjeglica, djece je strašno puno. Gledamo ih u TV izvještajima s prijelaza u Poljsku, Slovačku i druge okolne države koje pružaju ruku prijateljskom ukrajinskom narodu pred agresijom iz Kremlja.
Malo veći pospano capkaju u svojim čizmicama, a majke u kolicima vuku bebe. Preko granica s djecom putuju bijeli vuneni zečevi, plišani medvjedići i krpeni tigrovi. Očevi uglavnom ostaju braniti zemlju. Nikad ne zaboraviš tu snimku muškarca koji kleči i plače na rastanku sa svojom kćerkicom.
Misao o vlastitoj djeci
Upravo gledam predsjednika Zelenskog na televiziji. Kaže da je u ovih nekoliko dana u Ukrajini već poginulo šesnaestoro djece, a 45 ih je ranjeno. No ova hladna Putinova mašinerija, koja vojničkom čizmom gazi Kijev, Harkiv i druge gradove, očito ne shvaća da stvarno treba prvo pomisliti na svoju vlastitu djecu prije nego se upustiš u bilo kakvu škakljivu životnu avanturu, a pogotovo prije nego kreneš u osvajački rat da prolijevaš ljudsku krv.
Tisuće ukrajinskih djevojčica i dječaka zbog takvih će odrastati u drugim zemljama, pitaj boga dokad, kao što su nepregledne tisuće iračke djece odrastale bez roditelja u američkom ratu, u kome je poginulo barem milijun Iračana. Milijun. Slabo je utješno za ovo jadno čovječanstvo to što mnogi normalni ljudi diljem cijelog svijeta instinktivno osjećaju to o čemu je prije tri godine govorio Zelenskij premda za njegov citat vjerojatno nisu ni čuli. Pogledaj u oči svoga djeteta i znat ćeš što je ispravno. Ali silnici to ne rade.
“Veslajte i jebite se, osvajači!”
Dobro je da međunarodna zajednica ide naširoko protiv Putina sa sankcijama, da države samostalno šalju pomoć, da se uključio i Elon Musk da sa svojom satelitskom mrežom osigura Ukrajincima Internet. Ali potezi velikih ipak nisu zamjena za savjest sviju nas malih koji želimo da se zaustavi ovo ludilo. Utoliko je bitno sve što se učini, svaki minijaturni potez, svaka riječ, svaka informacija. I svaki akt prosvjeda bilo gdje. Sitnice se zbrajaju. Kad se zbroje, mogu postati krupna stvar.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nisu samo šarena slika za jedan dan svi ti marševi protiv rata u Ukrajini po gradovima Europe i svijeta, sto tisuća u Berlinu na Brandenburškim vratima i mase prosvjednika na svim kontinentima i svuda gdje dopiru vijesti. Ni svi ti ljudi koji šalju humanitarnu pomoć, pa makar samo bijelog zeca za neku curicu iz Harkiva koju majka uspavljuje u tuđem krevetu u Varšavi.
I uopće nisu beznačajna stvar reakcije tipa tog jednog gruzijskog broda koji je primio poziv ruskog broda za pomoć. Ostali smo bez goriva, javili su se Rusi susjedima na pučini. “Onda veslajte i jebite se, osvajači”, odgovorio im je kapetan.
Apeli voždu da stane
U Rusiji je policija pohapsila već preko 3000 ljudi među onima koji izlaze na trgove da osude rusku agresiju na Ukrajinu. Ali 4750 ruskih znanstvenika već je svejedno potpisalo otvoreno pismo Putinu da zaustavi taj nepotrebni i besmisleni rat i vrati vojsku kući. Više od 300 liječnika i medicinskog osoblja uputilo je voždu apel da stane.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedan anonimni građanin pred Putinovom je policijom razvio transparent isprike Ukrajincima: “Ja sam Rus. Oprostite”. Drugi je rekao Associated Pressu da svoja dva sina neće dati “krvavom monstrumu” da ih vodi u rat koji je “tragedija za cijelu Rusiju”. Svi oni snosit će drakonske posljedice, ali ne šute.
Međunarodna džudo federacija skinula je Putina, nosioca crnog pojasa osmi dan, s mjesta počasnog predsjednika. Austrijska državna željeznička kompanija ÖBB objavila je da će izbjeglice iz Ukrajine voziti besplatno. IT stručnjaci povezuju se da pomognu zemlji Volodimira Zelenskog koji je mogao biti sklonjen negdje vani, nudili su mu Amerikanci da ga transportiraju na sigurno. Ali on im je rekao da mu – hvala lijepa – ne treba prijevoz nego oružje.
Putinovo carstvo opljačkanog naroda
Ipak se čini da je sve to malo i slabo da bi makar i okrznulo Putinovu armadu? Nije. Ako svatko da i učini što zna i može, možda će barem otpor ovom najnovijem ratu biti uspješniji nego onima prije. Možda će na kraju poginuti manje ljudi i biti razrušeno manje gradova nego da svi odmah okrenemo glavu jer “mi tu ne možemo ništa” i naprosto dopišemo u glavi još jedno žarište zla u registar svjetskih sukoba. S vremenom ćemo okrenuti glavu, to je sigurno, naviknuti se i oguglati, jer to je zakonitost, tako je uvijek. Komoditet, plus interesi, plus strah.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali sada svi za Ukrajinu žele učiniti bar nešto, koliko je u njihovim rukama, a to je lijepo i važno, ma koliko u ovoj surovosti zvučalo kao dječja bajka. Jer svatko doista može nešto pridonijeti da ovo stane, ne samo sankcije i protuzračne rakete. A kad tijela golobradih ruskih vojnika počnu dolaziti kući u limenim lijesovima, a blokade dodatno osiromaše stanovništvo, možda će i u Putinovom carstvu opljačkanog naroda puknuti čir nakupljenih frustracija, diktature i bijede pa će i tom režimu jednom nekako doći kraj. A onda ćemo valjda biti tu da pomognemo njima.
Svaka sitnica koju učinimo za Ukrajinu je važna. Presudno je da odmah ne okrenemo glavu jer ‘mi tu ne možemo ništa’
Ako svatko da i učini što zna i može, možda će barem otpor ovom najnovijem ratu biti uspješniji nego onima prije
Kad tijela golobradih ruskih vojnika počnu dolaziti kući u limenim lijesovima, a blokade dodatno osiromaše stanovništvo, možda će i u Putinovom carstvu opljačkanog naroda puknuti čir nakupljenih frustracija, diktature i bijede pa će i tom režimu jednom nekako doći kraj. A onda ćemo valjda biti tu da pomognemo njima
“Ne želim svoje slike u vašim uredima jer predsjednik nije ikona, idol ili portret. Umjesto toga, objesite fotografije svoje djece i gledajte ih svaki put kada donosite neku važnu odluku”, poručio je građanima Volodimir Zelenskij u svibnju 2019., nakon što je odnio pobjedu na predsjedničkim izborima sa 73,22 posto glasova.
Danas, samo pet dana od početka ruske invazije, već su deseci tisuća ukrajinske djece odvedeni iz njihove domovine da ih ne ubiju Putinove bombe. Onako odoka, među sada već oko 400 tisuća izbjeglica, djece je strašno puno. Gledamo ih u TV izvještajima s prijelaza u Poljsku, Slovačku i druge okolne države koje pružaju ruku prijateljskom ukrajinskom narodu pred agresijom iz Kremlja.
Malo veći pospano capkaju u svojim čizmicama, a majke u kolicima vuku bebe. Preko granica s djecom putuju bijeli vuneni zečevi, plišani medvjedići i krpeni tigrovi. Očevi uglavnom ostaju braniti zemlju. Nikad ne zaboraviš tu snimku muškarca koji kleči i plače na rastanku sa svojom kćerkicom.
Misao o vlastitoj djeci
Upravo gledam predsjednika Zelenskog na televiziji. Kaže da je u ovih nekoliko dana u Ukrajini već poginulo šesnaestoro djece, a 45 ih je ranjeno. No ova hladna Putinova mašinerija, koja vojničkom čizmom gazi Kijev, Harkiv i druge gradove, očito ne shvaća da stvarno treba prvo pomisliti na svoju vlastitu djecu prije nego se upustiš u bilo kakvu škakljivu životnu avanturu, a pogotovo prije nego kreneš u osvajački rat da prolijevaš ljudsku krv.
Tisuće ukrajinskih djevojčica i dječaka zbog takvih će odrastati u drugim zemljama, pitaj boga dokad, kao što su nepregledne tisuće iračke djece odrastale bez roditelja u američkom ratu, u kome je poginulo barem milijun Iračana. Milijun. Slabo je utješno za ovo jadno čovječanstvo to što mnogi normalni ljudi diljem cijelog svijeta instinktivno osjećaju to o čemu je prije tri godine govorio Zelenskij premda za njegov citat vjerojatno nisu ni čuli. Pogledaj u oči svoga djeteta i znat ćeš što je ispravno. Ali silnici to ne rade.
“Veslajte i jebite se, osvajači!”
Dobro je da međunarodna zajednica ide naširoko protiv Putina sa sankcijama, da države samostalno šalju pomoć, da se uključio i Elon Musk da sa svojom satelitskom mrežom osigura Ukrajincima Internet. Ali potezi velikih ipak nisu zamjena za savjest sviju nas malih koji želimo da se zaustavi ovo ludilo. Utoliko je bitno sve što se učini, svaki minijaturni potez, svaka riječ, svaka informacija. I svaki akt prosvjeda bilo gdje. Sitnice se zbrajaju. Kad se zbroje, mogu postati krupna stvar.
Nisu samo šarena slika za jedan dan svi ti marševi protiv rata u Ukrajini po gradovima Europe i svijeta, sto tisuća u Berlinu na Brandenburškim vratima i mase prosvjednika na svim kontinentima i svuda gdje dopiru vijesti. Ni svi ti ljudi koji šalju humanitarnu pomoć, pa makar samo bijelog zeca za neku curicu iz Harkiva koju majka uspavljuje u tuđem krevetu u Varšavi.
I uopće nisu beznačajna stvar reakcije tipa tog jednog gruzijskog broda koji je primio poziv ruskog broda za pomoć. Ostali smo bez goriva, javili su se Rusi susjedima na pučini. “Onda veslajte i jebite se, osvajači”, odgovorio im je kapetan.
Apeli voždu da stane
U Rusiji je policija pohapsila već preko 3000 ljudi među onima koji izlaze na trgove da osude rusku agresiju na Ukrajinu. Ali 4750 ruskih znanstvenika već je svejedno potpisalo otvoreno pismo Putinu da zaustavi taj nepotrebni i besmisleni rat i vrati vojsku kući. Više od 300 liječnika i medicinskog osoblja uputilo je voždu apel da stane.
Jedan anonimni građanin pred Putinovom je policijom razvio transparent isprike Ukrajincima: “Ja sam Rus. Oprostite”. Drugi je rekao Associated Pressu da svoja dva sina neće dati “krvavom monstrumu” da ih vodi u rat koji je “tragedija za cijelu Rusiju”. Svi oni snosit će drakonske posljedice, ali ne šute.
Međunarodna džudo federacija skinula je Putina, nosioca crnog pojasa osmi dan, s mjesta počasnog predsjednika. Austrijska državna željeznička kompanija ÖBB objavila je da će izbjeglice iz Ukrajine voziti besplatno. IT stručnjaci povezuju se da pomognu zemlji Volodimira Zelenskog koji je mogao biti sklonjen negdje vani, nudili su mu Amerikanci da ga transportiraju na sigurno. Ali on im je rekao da mu – hvala lijepa – ne treba prijevoz nego oružje.
Putinovo carstvo opljačkanog naroda
Ipak se čini da je sve to malo i slabo da bi makar i okrznulo Putinovu armadu? Nije. Ako svatko da i učini što zna i može, možda će barem otpor ovom najnovijem ratu biti uspješniji nego onima prije. Možda će na kraju poginuti manje ljudi i biti razrušeno manje gradova nego da svi odmah okrenemo glavu jer “mi tu ne možemo ništa” i naprosto dopišemo u glavi još jedno žarište zla u registar svjetskih sukoba. S vremenom ćemo okrenuti glavu, to je sigurno, naviknuti se i oguglati, jer to je zakonitost, tako je uvijek. Komoditet, plus interesi, plus strah.
Ali sada svi za Ukrajinu žele učiniti bar nešto, koliko je u njihovim rukama, a to je lijepo i važno, ma koliko u ovoj surovosti zvučalo kao dječja bajka. Jer svatko doista može nešto pridonijeti da ovo stane, ne samo sankcije i protuzračne rakete. A kad tijela golobradih ruskih vojnika počnu dolaziti kući u limenim lijesovima, a blokade dodatno osiromaše stanovništvo, možda će i u Putinovom carstvu opljačkanog naroda puknuti čir nakupljenih frustracija, diktature i bijede pa će i tom režimu jednom nekako doći kraj. A onda ćemo valjda biti tu da pomognemo njima.