Širi li se doista NATO i na Aziju? Dok Amerikanci to sve odlučnije guraju, u najžešće protivnike prometnuli su se Macron i Milanović

“To je čak diskriminacija, to je jedno neodrživo proturječje. Ako postoje neke vrijednosti koje ne ispunjavaju, što onda rade s nama u NATO-u?”, upitao je predsjednik Milanović govoreći o kontradikcijama prema nekim zemljama u pristupnim procesima u NATO i EU.

Milanović: ‘Igra se jako opasna igra’

Upozorio je također da se razgovara o Ukrajini u NATO paktu, a među članicama ima još onih koji ne žele priznati postojanje Kosova, očito aludirajući na Španjolsku, Grčku, Slovačku i Rumunjsku.

“Igra se jako opasna igra, da je Ukrajina pozvana u NATO, to bi značilo rat s Rusijom. To se očito želi izbjeći i tako će za sada ostati”, rekao je Milanović. Objasnio da je za njega važnije što se događa u BiH nego u Ukrajini.

I na kraju se dotaknuo dvije iznimno važne i vrlo povezane teme. Govoreći o odlučivanju na NATO summitu, Milanović je istaknuo kako se donose odluke bez našeg znanja i da to javnost mora znati zbog mogućih posljedica.

Slična stajališta Milanovića i Macrona

“Ovdje se donose odluke koje imaju strahovito duboko, tektonsko značenje i Hrvatska u tome sudjeluje. Nitko od nas, pa ni ja, ni Plenković, ni ministar nisu sudjelovali u onim bitnim stvarima o kojima saznajemo zadnji tren. To nije kritika NATO-a, ali u vremenima kao što je današnje – koje je grozno i opasno i neke stvari ne želimo vidjeti – to naši ljudi moraju znati. Mi smo članica vojnog saveza koji okuplja vjerojatno najbolje države, to je društvo u koje smo ušli nakon puno muke i jer nam je tamo mjesto”, rekao je Milanović.

Istodobno je upozorio da se na sastanku na vrhu bavilo Kinom što je, po njegovu mišljenju, potpuno neprirodno. Osim što je u tim svojim stajalištima predsjednik u pravu, Milanović nije usamljen kad upozorava na način odlučivanja u NATO savezu te da pakt ne bi trebao biti upleten u sukobu u Aziji.

Mnogi se političari te stvari boje glasno izgovoriti, kako ne bi iritirali Washington, s iznimkom francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji zastupa slična stajališta kao i predsjednik Milanović.

Teško održavanje NATO-ovog jedinstva

Tako, primjerice, Washington, iako bukti rat u Ukrajini, nastoji iskoristiti NATO kako bi se suprotstavio rastućoj moći Kine. Uostalom, zbog toga su na sastanku na vrhu, već drugi put, sudjelovali indo-pacifički partneri SAD.

U Vilniusu su bili australski premijer Anthony Albanese, japanski premijer Fumio Kishida, novozelandski premijer Chris Hipkins i južnokorejski predsjednik Yoon Suk Yeol.

Međutim, sve više analitičara i diplomata upozorava da će se jedinstvo NATO-a teško održati ako će se najmoćnija vojna organizacija uplitati u sukobe u Aziji. Naime, već postoje znatne razlike među članicama o prirodi i opsegu kineske prijetnje i kako na nju najbolje odgovoriti.

Fokus na područje istočne Azije

Te razlike najbolje su se očitovale nakon što je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, na poticaj Washingtona, predložio otvaranje NATO ureda u Tokiju. Time će se, najavio je Stoltenberg, odnos NATO-a s Japanom učiniti snažnijim i dugotrajnijim.

Međutim, francuski predsjednik Macron odmah je odbacio takav prijedlog tvrdeći da je to potpuno nepotrebno. Glasnogovornik francuskog ministarstva vanjskih poslova izjavio je pak kako bi proširenje NATO saveza na Indo-Pacifik bila “velika pogreška”. Zbog francuskog protivljenja na summitu se, premda je bilo predviđeno, o toj ideji uopće nije raspravljalo.

Stoltenbergova inicijativa kao i nova strategija koju Washington pokušava nametnuti u potpunoj su suprotnosti s osnivačkim dokumentom NATO pakta. U njemu precizno piše da je uloga NATO-a ograničena na sjevernoatlantsko područje.

Očuvanje SAD-ove hegemonije

Nova strategija NATO pakta, po ocjenama brojnih analitičara, ima za cilj dati potporu SAD-u u njegovim nastojanjima da spriječi vrtoglavi razvoj i jačanje Kine, najvećeg američkog konkurenta u svijetu.

Također, da uz pomoć NATO-a i država članica EU, SAD sačuva svoju hegemoniju i dominaciju u svijetu. I najvažnije, da u borbu protiv Kine i eventualni vojni obračun s njom, uvuče europske države članice NATO-a. S tim ciljem Washington stvara antikinesku koaliciju ne samo sa susjedima te zemlje, već i s europskim državama.

Izvjesno je također da fokusiranje NATO-a na Kinu neće pomoći Ukrajini u borbi protiv ruskih agresora. Ponajprije zbog toga što europska vojna industrija ne može zadovoljiti ni ukrajinske potrebe za oružjem, a kamoli da se još priprema za eventualno sudjelovanje u ratu protiv Kine. Širenje nadležnosti NATO-a, a time i Europe, na Aziju samo će pogoršati te probleme.

SAD ima baze u 80 zemalja svijeta

Dio analitičara postavlja pitanje koliko je američka dijagnoza kineske prijetnje uopće točna. Što se tiče nuklearnog oružja, Kina posjeduje manje od 8 posto arsenala Washingtona. Kina također ima samo jednu bazu u inozemstvu, dok ih SAD ima 750 u 80 zemalja – uključujući golemu mrežu vojnih uporišta oko Kine.

Washington optužuje Kinu zbog agresivnih vojnih aktivnosti oko Tajvana, zbog njenog odbijanja osude ruske agresije na Ukrajinu te zbog brzo rastućeg nuklearnog arsenala. Peking pak upozorava da SAD, kao što su to godinama radile u slučaju Rusije, pokušavaju vojno, ekonomski i politički opkoliti i izolirati Kinu.

I tako pokušavaju isprovocirati vojni sukob vjerujući da će tako oslabiti i iscrpiti Kinu kao što su to sada učinili s Rusijom. Istodobno, Washington tjera kineske susjede da kupuju njegovo oružje i tako zarađuju stotine milijardi dolara godišnje.

Kineske “ambicije” problematične za SAD

Govoreći na summitu u Litvi, američka veleposlanica pri NATO-u Julianne Smith izjavila je: “Rušimo barijere između američkih atlantskih saveznika i američkih pacifičkih saveznika kako bismo sagledali zajedničke izazove kao što su kibernetička sigurnost, nova i disruptivna tehnologija, pomorska sigurnost”.

Postoji cijeli niz pitanja, naglasila je, u kojima možemo učiti jedni od drugih, a da nikoga iz Indo-Pacifika formalno ne dovedemo u savez. Zemlje NATO-a potpisale su u Vilniusu zajedničku izjavu po mjeri Washingtona. U njoj se ističe da su ambicije i politika prisile Kine doveli u pitanje interese, sigurnost i vrijednosti saveza.

Tvrdi se kako Kina koristi širok raspon političkih, gospodarskih i vojnih alata kako bi povećala svoj globalni utjecaj i vojnu moć, dok ostaje nejasna u pogledu svoje strategije, namjera i vojnog jačanja. A to, jasno je, jedino smeta Washington.

Zašto NATO uopće razmišljao sukobu u Aziji?

NATO savez osnovan je 1949. s ciljem zaštite zapadne Europe od prijetnje sovjetskog ekspanzionizma. Nakon raspada Sovjetskog Saveza u prosincu 1991., NATO je izgubio svoj raison d’être. Njegove članice postale su zemlje srednje i istočne Europe, pa je NATO izgubio geopolitičkog protivnika. Stoga se fokusirao na zemlje izvan Europe, poput Libije, Afganistana, Sirije i Iraka, a sada i na Kinu.

NATO pakt s iznimkom SAD-a te donekle Velike Britanije i Francuske, nema vojnih kapaciteta sudjelovati u mogućem ratu u Aziji čak i kad bi to želio. Stoga se postavlja pitanje zašto bi savez uopće o tomu razmišljao.

Jens Stoltenberg tvrdi da Kina promatra kako bi vidjela cijenu koju Rusija plaća ili nagradu koju dobiva za svoju agresiju u Ukrajini. “Čelnici Južne Koreje i Japana zabrinuti su da bi se ono što se danas događa u Europi moglo sutra dogoditi u Aziji”, zaključio je glavni tajnik NATO pakta.

Snažnije strateško partnerstvo Kine i Rusije

James Mackey, direktor za sigurnosnu politiku i partnerstva NATO saveza ističe da Kina dramatično širi svoje vojne sposobnosti na uglavnom netransparentan način, uključujući i nuklearne sposobnosti te da pokušava utjecati na globalne norme i standarde, uključujući i kroz sustav UN-a.

Prema njemu, Kina predstavlja “sistemski izazov” euroatlantskoj sigurnosti iz cijelog niza razloga. Zbog zlonamjernih hibridnih i kibernetičkih operacija Pekinga, radi pokušaja da kontrolira kritičnu infrastrukturu i svjetske opskrbne lance te da koristi ekonomsku moć za stvaranje strateških ovisnosti i jačanje svog utjecaja.

Ocijenio je također da se međunarodni poredak potkopava produbljivanjem strateškog partnerstva između Kine i Rusije i njihovim uzajamnim potporama. Zaključio je da Kina izravno dovodi u pitanje interese, sigurnost i vrijednosti NATO pakta te da se on zbog toga mora širiti i na Aziju.

Washington ne krije pravu funkciju NATO-a

Američki predsjednik Joe Biden, međutim, bitku za prevlast u svijetu između Kine i SAD-a prikazuje kao sukob između demokratskih i autoritarnih režima. Uostalom, kao najveći financijer NATO pakta te najmoćnija sila svijeta, Washington nikada nije krio da taj vojno-politički savez drži temeljnim alatom za provođenje svojih vojnih i političkih ciljeva, često prerušenih u kolektivnu sigurnost.

Međutim, upozorava ugledni britanski povjesničar, specijalist za povijest međunarodnih odnosa i strateška pitanja Paul Kennedy, postoji realna opasnost da će u pretjeranom širenju svog carstva SAD doživjeti neuspjeh.

Članice NATO-a podijeljene su oko toga kako surađivati s Kinom. U svibnju je mađarski ministar vanjskih poslova rekao da suradnja s Kinom predstavlja “prilike, a ne rizike”.

Brojne tvrtke se oslanjaju na kinesko tržište

Njemačka vlada, unatoč različitim stavovima, upravo je objavila svoju dugo očekivanu Kinesku strategiju, označavajući službeno priznanje da se odnos između Kine i Njemačke i Europske unije promijenio – i da se ekonomska i sigurnosna politika razvijaju u skladu s tim.

Poslovna zajednica bila je posebno glasna u protivljenju potezima koji bi mogli ugroziti ekonomske odnose – Kina je i dalje najveći trgovinski partner Njemačke. Unatoč tome, objavljivanje takvog dokumenta signalizira važnu promjenu u Berlinu i jasnije povezuje njemačku vladu s Europskom komisijom, koja se posljednjih godina pokazala kao kritičniji glas prema Kini.

Međutim, ističe se da suradnja s Kinom, tamo gdje ona promiče njemačke interese, nije isključena. Naime, neke od vodećih njemačkih tvrtki, poput BMW-a i Mercedesa, i dalje se u velikoj mjeri oslanjaju na kinesko tržište.

Washington je bijesan na Macrona

Za razliku od njemačkog kancelara Olafa Scholza, francuski predsjednik Macron najglasniji je protivnik uplitanja NATO-a u sukobe u Aziji. On smatra da bi to bila velika pogreška.

Ustvrdio je kako bi bio veliki rizik kad bi Europa uletjela u rat oko Tajvana, jer bi tako bila upetljana u krizu koja nije njezina. Europa mora izbjeći uvlačenje u bilo kakav sukob između SAD-a i Kine oko Tajvana, naglašava Macron. Za posjeta Nizozemskoj, znakovito je poručio: “Naša Europa je napravljena od snova, ne želim da se moji snovi sanjaju na tuđem jeziku”.

Bilo je jasno da pri tomu nije mislio ni na ruski ni na kineski, već na engleski jezik. Poseban gnjev Washingtona izazvao je izjavom da Europa ne bi trebala postati vazal niti jedne velike sile, već da bi trebala izrasti u treću supersilu u svjetskom poretku, nakon SAD-a i Kine.

SAD nije uspio zaustaviti razvoj Kine

Miješanje u krizu vezanu uz Tajvan “spriječilo bi Europu u izgradnji strateške autonomije” te bi bila izbačena iz povijesti. “S obzirom na to da se povijest ubrzava, ne treba je još poticati sudjelovanjem u ratovima izvan Europe”, zaključio je Macron.

Unatoč svim sankcijama i carinama te zabranama drugim zemljama da posluju s kineskim tvrtkama, Washington nije uspio zaustaviti razvoj Kine. Budući da se dosadašnja politika pokazalo potpuno neučinkovitom, u SAD-u je sve više onih političara, posebno među pripadnicima Republikanske stranke, koji se zalažu za daljnje zaoštravanje odnosa s Kinom.

Što, dakako, nije u interesu Europe. Za Hrvatsku je puno važnije razvijati ekonomsku suradnju s Kinom nego li slijepo služiti tuđim političkim ciljevima i tako nanositi štetu vlastitim političkim i ekonomskim interesima.