Sljedeća strateška točka koja bi mogla odrediti sudbinu rata: 'Od Hersona je udaljena stotinjak kilometara. Izgube li je Rusi, sve se mijenja'

Ruski generali preklinjali Putina, on oklijevao

Ukrajinci su, smatra on, bili dovoljno mudri da ni ne pokušavaju natjerati Ruse na ulične borbe u Hersonu, već su ih izolirali onesposobivši ključne mostove na Dnjepru koristeći za to dalekometnu artiljeriju te gađajući im opskrbne linije. Cilj je bio ruske položaje učiniti neodrživima u tolikoj mjeri da će oni morati pobjeći s njih.

Ruski generali su toga već neko vrijeme bili svjesni i stoga su u Kremlju tjednima lobirali da se obavi povlačenje na lijeve (istočne) obale Dnjepra. Putin je, kako se čini, oklijevao jer mu je Herson, iako vojno neobranjiv, politički bio značajan kao jedini glavni grad neke ukrajinske oblasti koji je uspio osvojiti te je krajem rujna čak neoprezno objavio da će građani Hersona biti “naši građani zauvijek”.

Ukrajinci do zadnjeg trena strepili da idu u klopku

Iako su Ukrajinci sve do posljednjeg trenutka strepili da zapravo srljaju u rusku klopku, Rusi su u konačnici otvoreno objavili da se povlače, iako je postupni uzmak vjerojatno započeo i koji dan prije toga. Iz Moskve zasad stižu proturječne tvrdnje pa neki govore o “uspješno obavljenom zadatku”, a drugi pak optužuju ukrajinske snage da su okrvavile ruke. Galeotti piše da je povlačenje pod aktivnom paljbom uvijek kompleksna i teška operacija koja umnogome ovisi o disciplini.

Moskva se nada da će hersonske trupe, među kojima je nerazmjerno velik broj padobranaca i drugih elitnih postrojbi, biti izvučene uglavnom neokrznute te da će biti u stanju uspostaviti nove linije obrane. Proteklih su tjedana sagrađene nove fortifikacije duž Dnjepra, a izvješća o tome stižu i s gotovo cijele ukrajinske fronte, pa čak i s Krima.

Putin uopće ne računa na pobjedu na bojnom polju

Cilj je pokušati zaustaviti ukrajinska napredovanja prije nego jesenske kiše natope tlo u tolikoj mjeri da će i same otežati bilo kakva značajnija ofenzivna djelovanja. Dosad je oko 80.000 mobiliziranih rezervista bačeno na prve linije i, s obzirom na ogromne gubitke, poslužili su očito kao topovsko meso. Istovremeno, još toliko regruta trenutno prolazi najbazičniju obuku u Rusiji i Bjelorusiji i Moskva očekuje da bi do proljeća trebala imati spremne potpuno nove i svježe postrojbe, pa makar bile i lošije kvalitete, računajući da će one predstavljati dramatično pojačanje na fronti.

Putin ionako, kako tumači Galeotti, ne očekuje da će ovaj rat dobiti na bojnom polju. On se vjerojatno, pokazujući da je spreman ratovati do daljnjega, nada da će s protekom vremena poljuljati spremnost Zapada da nastavi naoružavati i financirati Kijev.

Scenarij od kojeg su Rusi u Hersonu najviše strahovali

Ruske planove moglo je poremetiti eventualno neuredno povlačenje do čega bi došlo u slučaju da su Ukrajinci bili u stanju preciznim i žestokim artiljerijskim udarima dovesti do sloma discipline među neprijateljskim vojnicima. Panika može biti zarazna, pogotovo u situaciji u kojoj je ruska vojna policija prenapregnuta, a to onda stvara potencijal za još značajnija povlačenja.

No, sposobnost Ukrajinaca da izvedu takav napad s jedne na drugu stranu Dnjepra je izuzetno mala iako je postojao scenarij od kojeg su Rusi strepili, a to je repriza harkovske ofenzive, odnosno mogućnost da Kijev na teritorij pod ruskom kontrolom pošalje komandose koji bi uspjeli prodrijeti dovoljno duboko da izazovu sveopću paniku među neprijateljem.

Čapljinka, ključna točka za prodor prema Krimu

Jedan britanski vojni analitičar opisao je Čapljinku, gradić stotinjak kilometara jugoistočno od Hersona, kao ključnu točku. Mjesto je utvrđeno rovovima, artiljerijskim kulama i uzletištem koje se koristi kao baza za napadne helikoptere. “To je glavna prepreka na putu prema Krimu. Trebala bi se održati, ali ako iz bilo kojeg razloga Rusi izgube kontrolu nad njom, sljedeća točka je Armjansk, a to su sama vrata poluotoka”, citira Galeotti ovog analitičara.

Rusko povlačenje iz Hersona ipak je proteklo uglavnom uredno i uspješno, a to znači da su Ukrajinci oslobodili grad, a Rusi su izbjegli sveopći kolaps svojih linija. Ono što djeluje pomalo perverzno, piše Galeotti, jest da je takav razvoj događaja izazvao olakšanje na Zapadu.

Najgora noćna mora ukrajinskih saveznika

Jedna od najgorih noćnih mora ukrajinskih zapadnih saveznika bila je da bi Kijev mogao iskoristiti situaciju u Hersonu za pokušaj izravnog prodora prema Krimu. Taj poluotok puno znači Putinu, ali i ogromnoj većini Rusa, i to daleko više od bilo kojeg drugog anektiranog ukrajinskog teritorija. Pripajanje Krima 2014. Rusi su slavili kao trijumf, a Putin bi mogao samu mogućnost njegova gubitka smatrati vlastitom egzistencijalnom prijetnjom.

On je dosad u niz navrata pokazao da može biti i racionalan i prihvatiti poraz, kao što je to učinio na početku rata odustajući od pokušaja osvajanja Kijeva, a sada i povlačenjem iz Hersona. No, opravdano je strahovati da bi ga, u slučaju neočekivane i iznenadne prijetnje Krimu, uhvatila panika koja bi ga nagnala prema opasnoj eskalaciji rata, što uključuje i mogućnost uporabe nestrateškog nuklearnog naoružanja.

Zapad ima ozbiljan problem sa Zelenskim

To bi dovelo do teških političkih dilema na Zapadu. Bi li uistinu mogli zahtijevati od Ukrajinaca da odustanu od daljnjih napredovanja i da ne oslobode koliko god je moguće svog teritorija? Bi li ih Kijev uopće slušao?

Unatoč tvrdnjama Moskve da su Ukrajinci tek NATO-ove figure, a da je njihov predsjednik Volodimir Zelenski tek glumac koji čita CIA-ine rečenice, Zapad odnedavno ima problema baš s tim i takvim Zelenskim jer im prečesto, kako se žale, odbija otkrivati svoje planove i slušati što ih sve brine.

Bijela kuća pokrenula medijsku diplomaciju

Ovoga je tjedna, primjerice, Bijela kuća očito zaključila da je iscrpila sve druge mogućnosti pa se upustila u “medijsku diplomaciju” strateški plasirajući preko uvijek prijateljskog Washington Posta svoje zabrinutosti zbog rizika da bi se Zapad mogao “umoriti od Ukrajine” dok god Kijev odbija i pomisao na pregovore s Rusima.

Da se razumijemo, piše Galeotti, trenutno nema o čemu pregovarati. Iako Moskva ponavlja da je spremna sjesti za stol, sve dok bude odbijala raspravu o vraćanju okupiranih teritorija neće biti dovoljno zajedničkog jezika da bi ti razgovori mogli dati ikakvog značajnog rezultata pogotovo jer bi primirje i zadržavanje trenutnih položaja išlo više Rusima u korist te bi im dalo toliko željeni predah za pregrupiranje. Ukrajina je stoga pregovore odbila.

‘Borba za uspostavu multipolarnog svijeta’

Unatoč tome, bliži se summit skupine G20, a Zapadu se čini da je Moskva uspjela uvjeriti neke države da zapravo u Ukrajini vodi “antiimperijalistički rat”. Primjerice, Putinov jastreb Nikolaj Patrušev proteklog je tjedna u Teheranu sukob opisao kao “borbu za uspostavu multipolarnog svjetskog poretka nasuprot američkoj hegemoniji”.

Prošlog je mjeseca Zelenski potpisao dekret kojim zabranjuje pregovore s Rusijom sve dok je predsjednik Vladimir Putin što je Moskva iskoristila da prikaže Kijev kao stranu koja je prepreka uspostavljanju mira. Washington je uspio donekle smekšati ukrajinskog lidera što bi trebalo olakšati napore u dobivanju podrške od nekih neutralnih zemalja.

Nesuglasice rastu iza kulisa, mogle bi postati opasne

No, Zapad je bolno svjestan da je, kako je izjavio jedan europski ambasador, “Kijev odlučan u namjeri da sam odlučuje” o pregovorima. Uostalom, to je ipak rat za ukrajinsku suverenost, u kojemu ginu ukrajinski građani pa je Kijev “često iskreno iznerviran bilo kakvom sugestijom da bi trebao ublažiti svoje pozicije u strahu od Putinove reakcije”.

Oslobađanje Hersona bez ikakve je sumnje trijumf Ukrajinaca. Ipak, iza kulisa rastu nesuglasice među zapadnim saveznicima te između Kijeva i njegovih pristalica oko trenutka u kojem bi trebalo sjesti za pregovarački stol i o načinu na koji bi ovaj rat trebao biti okončan. Kako se ukrajinske snage budu približavale Krimu, te napetosti bit će sve značajnije, postat će goruće i potencijalno opasnije, zaključuje svoju analizu profesor Galeotti u Sunday Timesu.