Stavila sam djecu, pse i mačke u auto i krenula. Po putu smo gledali ubijene obitelji, vuka koji komada tijelo žene
Ukrajinski novinar Anton Filatov Telegramu prenosi potresno svjedočanstvo žene koja je s gladnom obitelji odlučila pobjeći iz sela pored Kijeva
Rusi napadaju Kijev sa sjeverozapada. Silovito bombardiraju Buču, Gostomel i Irpen (gdje je u nedjelju ubijen američki novinar Brent Renaud), gradove koji se nalaze na toj strani ukrajinske prijestolnice. Pretrpjeli su strašna razaranja. U blizini tih gradova brojna su sela, također teško uništena, javlja Anton Filatov, kijevski novinar koji od početka ruske invazije na Ukrajinu redovito izvještava za Telegram.
Nekoliko dana nakon početka agresije vojske Ruske Federacije, Filatov se sa suprugom i dvogodišnjim sinom iz stana u dijelu ukrajinske metropole (Kijev je do početka rata imao oko četiri milijuna stanovnika) prebacio u samo središte grada, u stan svojih roditelja, gdje je za sada situacija nešto mirnija. No, opisuje što se dogodilo s njegovim poznanicama, mladim ženama koje su zaigrale svojevrsni “ruski rulet” i već prvog dana agresije otišle iz Kijeva.
Smještaj su pronašle u obližnjem selu Nemišajeve, desetak kilometara sjeverozapadno od teško stradalog grada Buča, koji je do početka rata imao tridesetak tisuća stanovnika. Žene su se nadale da će u selu, sat vožnje automobilom od središta Kijeva, biti sigurnije. No, pokazalo se da je njihova procjena bila loša; našle su se u samom epicentru borbi.
Objave za Facebook na papiru
Dvije stanovnice Kijeva otišle su s djecom već prvog dana ruske invazije iz glavnog grada u selo Nemišajeve. Nalazi se 16 kilometara od ruba Kijeva, u blizini Buče. Novinar Filatov, koji je s njima prijatelj na Facebooku, prenosi što su proživljavale. Kada je počelo granatiranje sela, žene su se sakrile u podrum. Ondje su ostale dva tjedna. Bez struje i vode. I uglavnom bez plina.
Ponekad su uspjele napisati objave na Facebooku. Jedna od njih je rukom ispisivala objave na papiru, potom ih fotografirala i objavila na Facebooku. Činila je to radi uštede struje, kako ne bi tipkala na mobitelu i ispraznila baterije koje nije bilo lako ponovno napuniti. Dvije žene i još drugih 13 osoba Kijev su napustile u pet automobila. Baterije mobitela mogle su puniti jedino u automobilima. Zato su ih štedjele i objave pisale rukom.
Razmjena umjesto kupovine
“Riječ ‘kupiti’ više ništa ne znači”, napisala je jedna od Filatovih poznanica. “Sada se koristi riječ ‘mijenjati’. Novac je izgubio svaku vrijednost, nitko ga nigdje ne koristi. Susjedi sam dala kvasac, a ona meni kruh ispečen od žitarica koje je imala. I bio je jako ukusan. Umjesto hladnjaka, namirnice smo čuvali u bunaru, a vodu grijali u starim plinskim bojlerima, za koje nije potrebna struja.”
Kaže, život im se stubokom promijenio. Treba im pola dana za nošenje vode iz bunara, koju potom treba nekako zagrijati da bi se moglo oprati suđe, a potom nekako djecu i sebe. Hrane i napuštene životinje koje su njihovi vlasnici ostavili. Gledaju bašče koje bi valjalo zasaditi, kokoši koje trčkaraju uokolo…
‘Privremeni’ ukopi
“Ljude pokapaju na ulici ili u vrtu, bez obilježenog groba. Ne kažu da ih pokapaju, već privremeno pohranjuju dok ne dođu bolja vremena. Okupe se susjedi, na brzinu iskopaju plitak grob. Sve se mora obaviti brzo, jer ne znate kada će doletjeti bomba ili vas stići geler. U susjednoj kući rodilo se dijete, pomogle su susjede. Mama je psihička bolesnica, pila je i pušila tijekom cijele trudnoće. Susjedi su se bojali ostaviti joj dijete pa su ga odveli svojoj kući.
Izgubili smo orijentaciju u vremenu, a baka, da bismo znali koji je datum i koji dan u tjednu, precrtava dane u kalendaru. Živimo od izlaska do zalaska sunca. Ustajemo u zoru, spavamo kad padne mrak. A što se zabave tiče, svodi se na punjenje mobitela u automobilu”, piše poznanica Antona Filatova, kijevskog novinara s kojim je prijateljica na Facebooku.
‘Već smo 11 dana u podrumu’
Druga opisuje kako već danima sjedi u podrumu. Bez struje su. Ulicama voze brojni oklopni transporteri s oznakom V… Mještani pokušavaju pokupiti ostatke hrane u trgovinama. Gotovo sve su pokrali ruski vojnici. Nije puno ostalo…
“Evakuacija? Kamo? Nigdje. Nema cesta. A ako umreš, ovdje je bolje. Svi smo zajedno”, piše Filatova poznanica. “Ujutro i cijelu noć su pucali… najteže je djeci u podrumu objasniti da je ostala još samo mrkva, a mlijeka više nema… Tražimo prikladne riječi kojima bismo djeci objasnili što je zračni napad. Pokušavamo im odvratiti pažnju na bilo koji način.”
“Ne znamo što se oko nas događa. Već smo 11 dana u podrumu, a mobitel uključujem tek da bih obavila dva poziva dnevno. Štedim bateriju. Imamo dva komada sira, rok trajanja istječe danas. Čuvali smo ih do samog kraja. Danas će biti ukusna večera… Toliko je ljutnje u meni i ne znam na koga bih usmjerila svoj bijes”.
Odluka o proboju
A onda iz nje izbija očaj: “Deset smo dana bez struje, od danas i bez plina. To znači da ćemo se smrzavati. Pucnjava ne prestaje. Možda ćete me osuditi zbog ovoga što ću reći, ali niste u mojoj koži: Ne zanima me tko će doći na vlast. Pristajem na svaku vladu. Samo da prestanu pucati, samo da smo sigurni. Ovo ne može izdržati ni srce ni psiha – cijelo vrijeme drhtim od straha.”
Kaže kako su donijeli odluku da pokušaju proboj. Uzimaju plahte i sprejom pišu “Djeca u vozilu” pa ih lijepe na vrata i haube automobila. Skupljaju pse i mačke. Jutro je. Kreću. Cesta je usred polja. A granate fijuču iznad glave. U blizini voze oklopni transporteri, pucaju tenkovi. Nešto gori u daljini. Trebalo im je četiri sata da stignu do kontrolne točke koju drže Rusi. Stoje u redu pet sati.
Kolona s bijelim zastavama
Ruski vojnik, držeći kalašnjikov u ruci, traži da otvori vrata automobila. “Dobar dan, veli ruski vojnik. Pokaži mi mobitel. Otvori ‘galeriju’. Prazna je? A WhatsApp, Viber? Nemaš? Pita kako sam. Kažem drhtavim glasom kako je pas u autu nervozan. Nisam mogla pronaći suvisao odgovor. Pita kamo idem, imam li tamo rodbine, idem li k njima. ‘Vjerojatno’, odgovaram a on mi želi sretan put i veli da se čuvam”, piše poznanica novinara Filatova. “Čini mi se da taj razgovor neću zaboraviti dok sam živa”, nastavlja.
“Idemo dalje. Polja, šume, tuče topništvo u daljini. Dovezli smo se do žitomirske autoceste: deseci napuštenih i razbijenih automobila, spaljeni tenkovi, uništene ceste i mostovi. Nemišajeve sam napustila s cijelom obitelji, prijateljima i susjedima. Organizirana kolona s bijelim zastavama kretala se pod neprijateljskom vatrom. Bilo je zastrašujuće, ali smo čvrsto odlučili: nema povratka. Nismo više mogli izdržati drhtureći u podrumu od straha i hladnoće. Gledati ruske vojnike s mitraljezima, kako doslovno hodaju ispod prozora naše kuće. Vozili smo nasumce.
Uokolo mnoštvo leševa, mahom u civilnoj odjeći. Spaljeni automobili, neki propucani rafalima, u njima pobijene cijele obitelji. Nedaleko od ceste vidjeli smo vuka kako komada žensko tijelo. Kad smo nekom božanskom providnošću došli do ukrajinske kontrolne točke, srce mi se smrzlo. Nisam vjerovala da je vojnik naš. I skoro sam zaplakala. Nakon svega što sam vidjela, želim reći samo jedno: Rusi, gorite u paklu, zauvijek!!!”, napisala je prijateljica novinara Antona Filatova koji nam je s ukrajinskog preveo i poslao njen rukom pisani post.