U ta, tvrda i tmurna vremena prije stotinjak godina, obrada fotografija je bila prava mala umjetnost. Nije bilo lako, kao danas, sa zajedničke slike obrisati osobu koja je pala u nemilost politike, no drug Staljin nije trpio izgovore. Tko više ne bi bio u užem krugu vođe Sovjetskog Saveza – a to bi uglavnom značilo i da više nije živ – naknadno bi bio brisan s fotografija. Povijest se, dakle, doslovno retuširala po direktivi s vrha Komunističke partije.
Retuširanje povijesti
Evo, recimo, naknadno prekrajanje povijesti. Više puta je prošlog tjedna Andrej Plenković, s pripadajućim gardom bezgrešnog lidera, kazao kako je zatražio novu sigurnosnu provjeru za Ivana Turudića. Da bi se to, odjednom, pretvorilo u priču o traženju rezimea dosadašnjih sigurnosnih provjera, obavljenih između 2009. i 2019. godine.
Kako je Plenković promijenio priču, valjalo je promijeniti i povijest, što je srećom danas mnogo jednostavnije nego u tvrda i tmurna vremena iz prve polovice prošlog stoljeća. Na Vladinim stranicama na kojima su stajale Plenkovićeve izjave o tome da je zatražio sigurnosnu provjeru, odjednom su te formulacije promijenjene u – rezime dosadašnjih sigurnosnih provjera.
Jeftina, turbo-folk šminka
Samo ova jedna sličica, dakle, pokazuje koliko se goleme energije ulaže u to da se slučaj imenovanja kontroverznog suca na najmoćniju poziciju u hrvatskom istražnom sustavu što prije stavi, kako je rekao Plenković, ad acta. Kao, sve je provedeno prema propisima, transparentno i principijelno, a borba protiv korupcije i kriminala nastavit će se još većom silinom nego dosad. Ako su povijesni zapisi drugačiji od tog narativa – nema problema, izmijenit ćemo ih.
Naravno, sve je to jeftina, turbo-folk šminka na oronulom licu jedne debelo potrošene politike. Ivan Turudić je tek posljednja, istina, dosad vjerojatno najdublja bora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pravni slalom s namjerom
Već danima traje loptanje oko toga je li Turudić trebao proći sigurnosnu provjeru prije izbora za glavnog državnog odvjetnika ili nije. Iako je zdravorazumski odgovor više nego jasan, od svega se stvorila zapetljana priča koja uključuje nekoliko zakona, hrpu članaka, stavaka i klasične nedorečenosti hrvatskih pravnih propisa.
Tko je trebao zatražiti provjeru? Je li valjana ona od prije pet godina? Što kad ona istekne? Kakve veze sa svim ima predsjednik Vrhovnog suda? Sve su to zanimljiva pitanja, ali bavljenje njima skriva prava pitanja o postavljanju prijatelja Josipe Rimac (danas Pleslić) i Zdravka Mamića na čelo DORH-a.
Ipak, ukratko, sudeći po odgovoru Državnoodvjetničkog vijeća, sigurnosna provjera je nužna (zaboga, sam Turudić je u procesu kandidature potpisao da na nju pristaje), ali je ne traže oni, jer DOV ne imenuje glavnog državnog odvjetnika. Imenuje ga Sabor na prijedlog Vlade i tu treba tražiti adresu koja je propustila Turudića poslati na preispitivanje SOA-i.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Breaking bad’
Plenkovićeva teza kako to nije trebalo napraviti jer budući glavni državni odvjetnik ima valjanu provjeru iz 2019. godine je otužna. Pet godina je strašno mnogo vremena, u kojima se štošta može promijeniti. Sad, valjda Turudić nije krenuo svoju svakodnevnicu zamijeniti za kuhanje metamfetamina kao profesor kemije Walter White u popularnoj seriji Breaking Bad, ali su se, u najmanju ruku, Radost i Lipa u međuvremenu naširoko dopisivali.
Premijer, međutim, unatoč svim indicijama o tome da sigurnosna provjera posebno u ovom slučaju ne bi bila loša, grčevito inzistira na tome da je ona bila potpuno nepotrebna. Kao što je jednako grčevito inzistirao baš na Turudiću na čelu DORH-a, iako je bilo potpuno jasno da će taj izbor rezultirati zgražanjem i političkom štetom za njegovu stranku. U superizbornoj godini.
Pitanje zbog čega Plenković gotovo samoubilački inzistira baš na Turudiću i to na Turudiću bez sigurnosne provjere neće, stoga, biti lako staviti ad acta, kako to već javno priželjkuje predsjednik Vlade i HDZ-a. A odgovor na njega bi, sve je izglednije, mogao biti dio povijesti koji se neće moći tek tako – retuširati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što li toliko muči HDZ u sigurnosnoj provjeri za Turudića da tako grčevito inzistiraju da je - potpuno nepotrebna?
Plenkovićeva teza kako provjera nije nužna jer Turudiću još vrijedi ona iz 2019. godine je - otužna
Više puta je prošlog tjedna Andrej Plenković, s pripadajućim gardom bezgrešnog lidera, kazao kako je zatražio novu sigurnosnu provjeru za Ivana Turudića. Da bi se to, odjednom, pretvorilo u priču o traženju rezimea dosadašnjih sigurnosnih provjera, obavljenih između 2009. i 2019. godine.
U ta, tvrda i tmurna vremena prije stotinjak godina, obrada fotografija je bila prava mala umjetnost. Nije bilo lako, kao danas, sa zajedničke slike obrisati osobu koja je pala u nemilost politike, no drug Staljin nije trpio izgovore. Tko više ne bi bio u užem krugu vođe Sovjetskog Saveza – a to bi uglavnom značilo i da više nije živ – naknadno bi bio brisan s fotografija. Povijest se, dakle, doslovno retuširala po direktivi s vrha Komunističke partije.
Andrej Plenković svakako nije zaslužio usporedbu s Josifom Visarionovičem Staljinom. Unatoč zabrinjavajućem zarobljavanju institucija, Hrvatska (još uvijek) nije ni autokracija, a kamoli diktatura sovjetskog tipa. No, sve je manje upitno da se kreće u zabrinjavajućem pravcu.
Retuširanje povijesti
Evo, recimo, naknadno prekrajanje povijesti. Više puta je prošlog tjedna Andrej Plenković, s pripadajućim gardom bezgrešnog lidera, kazao kako je zatražio novu sigurnosnu provjeru za Ivana Turudića. Da bi se to, odjednom, pretvorilo u priču o traženju rezimea dosadašnjih sigurnosnih provjera, obavljenih između 2009. i 2019. godine.
Kako je Plenković promijenio priču, valjalo je promijeniti i povijest, što je srećom danas mnogo jednostavnije nego u tvrda i tmurna vremena iz prve polovice prošlog stoljeća. Na Vladinim stranicama na kojima su stajale Plenkovićeve izjave o tome da je zatražio sigurnosnu provjeru, odjednom su te formulacije promijenjene u – rezime dosadašnjih sigurnosnih provjera.
Jeftina, turbo-folk šminka
Samo ova jedna sličica, dakle, pokazuje koliko se goleme energije ulaže u to da se slučaj imenovanja kontroverznog suca na najmoćniju poziciju u hrvatskom istražnom sustavu što prije stavi, kako je rekao Plenković, ad acta. Kao, sve je provedeno prema propisima, transparentno i principijelno, a borba protiv korupcije i kriminala nastavit će se još većom silinom nego dosad. Ako su povijesni zapisi drugačiji od tog narativa – nema problema, izmijenit ćemo ih.
Naravno, sve je to jeftina, turbo-folk šminka na oronulom licu jedne debelo potrošene politike. Ivan Turudić je tek posljednja, istina, dosad vjerojatno najdublja bora.
Pravni slalom s namjerom
Već danima traje loptanje oko toga je li Turudić trebao proći sigurnosnu provjeru prije izbora za glavnog državnog odvjetnika ili nije. Iako je zdravorazumski odgovor više nego jasan, od svega se stvorila zapetljana priča koja uključuje nekoliko zakona, hrpu članaka, stavaka i klasične nedorečenosti hrvatskih pravnih propisa.
Tko je trebao zatražiti provjeru? Je li valjana ona od prije pet godina? Što kad ona istekne? Kakve veze sa svim ima predsjednik Vrhovnog suda? Sve su to zanimljiva pitanja, ali bavljenje njima skriva prava pitanja o postavljanju prijatelja Josipe Rimac (danas Pleslić) i Zdravka Mamića na čelo DORH-a.
Ipak, ukratko, sudeći po odgovoru Državnoodvjetničkog vijeća, sigurnosna provjera je nužna (zaboga, sam Turudić je u procesu kandidature potpisao da na nju pristaje), ali je ne traže oni, jer DOV ne imenuje glavnog državnog odvjetnika. Imenuje ga Sabor na prijedlog Vlade i tu treba tražiti adresu koja je propustila Turudića poslati na preispitivanje SOA-i.
‘Breaking bad’
Plenkovićeva teza kako to nije trebalo napraviti jer budući glavni državni odvjetnik ima valjanu provjeru iz 2019. godine je otužna. Pet godina je strašno mnogo vremena, u kojima se štošta može promijeniti. Sad, valjda Turudić nije krenuo svoju svakodnevnicu zamijeniti za kuhanje metamfetamina kao profesor kemije Walter White u popularnoj seriji Breaking Bad, ali su se, u najmanju ruku, Radost i Lipa u međuvremenu naširoko dopisivali.
Premijer, međutim, unatoč svim indicijama o tome da sigurnosna provjera posebno u ovom slučaju ne bi bila loša, grčevito inzistira na tome da je ona bila potpuno nepotrebna. Kao što je jednako grčevito inzistirao baš na Turudiću na čelu DORH-a, iako je bilo potpuno jasno da će taj izbor rezultirati zgražanjem i političkom štetom za njegovu stranku. U superizbornoj godini.
Pitanje zbog čega Plenković gotovo samoubilački inzistira baš na Turudiću i to na Turudiću bez sigurnosne provjere neće, stoga, biti lako staviti ad acta, kako to već javno priželjkuje predsjednik Vlade i HDZ-a. A odgovor na njega bi, sve je izglednije, mogao biti dio povijesti koji se neće moći tek tako – retuširati.