Rijetko je netko s tolikom strašću i takvom upornošću u javnosti ponavljao kako je neka tema gotova, ad acta, nepostojeća, kao što to posljednjih dana radi ovdašnja vlast oko sumnjive procedure izbora sumnjivog kandidata za glavnog državnog odvjetnika. Stvar je, dakako, sama u sebi duboko nelogična, jer samo ponavljanje toga da je stvar s Ivanom Turudićem završena pokazuje da se radi o temi koja je još uvijek itekako u žiži javnosti.
No, tako je to kad se jednom uđe u zečju rupu obmana, vratiti se na danje svjetlo stvarnosti postaje sve teže i teže. Pa se preko noći mijenjaju premijerove ranije izjave na službenim Vladinim stranicama ili se ozbiljnog izraza lica objašnjava novinarima da je Plenkovićeva promjena stava oko sigurnosne provjere “traženje igle u plastu sijena” ili da je, recimo, HSLS o Turudiću “glasao po savjesti”.
Ad acta i apsolvirana
Najefektnije i politički svakako najvažnije je uporno inzistiranje na tome da je sve oko Turudićevog izbora jednostavno – svršena priča, kao da bi najradije da se već od sljedeće rečenice prijeđe na neke manje bremenite teme, a izbor glavnog državnog odvjetnika više nikad ne spomene. “Priča je ad acta izglasavanjem Turudića u Saboru. Ad acta znači da je stavljena u akte i da to više ne gledamo”, kazao je Plenković u ponedjeljak navečer, samo da bi narednih nekoliko minuta nastavio pričati o toj temi.
Dan poslije, Plenković je ipak opet pogledao u tom pravcu i opet zaključio da je sve gotovo. “Ta stvar je apsolvirana, Sabor je izabrao novog glavnog državnog odvjetnika. Njegova provjera je važeća”, govorio je Plenković, koji je morao dobar dio svog istupa u utorak posvetiti “apsolviranoj” priči.
“Ta tema je gotova”
Nešto kasnije, slično je u svom službenom priopćenju ponovio i HDZ koji je golemu frku koju stvaraju opozicija, mediji i Zoran Milanović oko izbora Turudića ocijenio kao “panične pokušaje rušenja već završene i zakonite procedure za izbor glavnog državnog odvjetnika”. Pa još jednom, malo kasnije, “Hrvatski sabor izabrao je novog glavnog državnog odvjetnika i ta je tema gotova”.
Kao i obično, stvar je najpliće objasnio igrač za specijalne saborske zadatke vladajućih, Hrvoje Zekanović. On je oporbi poručio da će ova tema potrajati još koji dan u javnom prostoru. “Savjetujem vam da pronađete neku novu temu, 180. po redu”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ufanje u prašinu vremena
O tome se, dakle, radi. HDZ, koalicijski suučesnici i saborski žetončići se ufaju u to da će priču o izboru novog glavnog državnog odvjetnika – čovjeka koji je ne samo politički jasno opredijeljen, ne samo sklon opakim vezama s osumnjičenicima i optuženicima u korupcijskim djelima, nego i koji je već nekoliko puta lagao u javnosti – jednostavno prekriti prašina vremena. Kao mnoge, premnoge afere kojima je hrvatsku javnost u dosad nikad viđenoj mjeri posljednjih godina “počastila” aktualna vlast.
No, ovako uporni pokušaji da se priča o Turudiću naprasno proglasi gotovom pokazuju kako je i vladajućima posve jasno da se može raditi o kapi, okej, o slapu, koji prelijeva već odavno prilično punu čašu strpljenja javnosti. Zato će se sad vjerojatno i samog Turudića nastojati pospremiti u neki ormar, skloniti od medija, jer se na posljednjem nastupu (N1) pokazalo da nije dovoljno ni da mu se objasni da ne bi smio napadati oporbene političare – što je i poslušao, ali je udario na Ured europske javne tužiteljice u Hrvatskoj.
Ozbiljne rupe službene verzije
Priča o Turudiću, dakle, nikako nije gotova kao politička tema, čak i ako se proceduralno više ne da ništa napraviti nakon što je 78 ruku poslušno poletjelo u zrak u Saboru kod njegovog izbora. Uostalom, i najnovija verzija “istine” iz Banskih dvora ima ozbiljne logičke rupe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako se Plenković, eto, više puta zabunio i govorio da će zatražiti sigurnosnu provjeru na što nema pravo, na osnovu kojeg članka kojeg zakona je zatražio rezime dosadašnjih sigurnosnih provjera Ivana Turudića? To smo pitanje postavili Vladi još jučer, ali odgovora, koji bi trebao zapravo sadržavati jedno ime (zakona) i jedan broj (članka) zasad nema.
Drugo, ako je kota na kojoj trenutno “ginu” HDZ-ovi istureni igrači ta da će Turudić u trenutku prisege na dužnost imati valjanu sigurnosnu provjeru (iz davne 2019. godine) – što nakon toga? Gospodar svih – tajnih i nejavnih – istraga u zemlji bit će čovjek kojem je sigurnosna provjera istekla brzo nakon (zanimljivo da se svi prave da ne znaju koji je točan datum u pitanju) preuzimanja dužnosti, a svi će se praviti da je sve u redu? Kao što se i sad prave da nije bitno što se nije tražila dodatna sigurnosna provjera za glavnog junaka Radosti i Lipe i tko zna kakvih još komunikacija i veza?
Ajmo malo o vojnom roku…
Kako je logične i koherentne odgovore iz “zečje rupe” užasno teško očekivati, najbolja taktika je da se jednostavno čeka da priča odumre prirodnom smrću, pod teretom drugih svakodnevnih zbivanja i afera nešto manje nezgodne magnitude za same nositelje vlasti. Uz Turudića pod nekom dekom i kolutanje očima na svako pitanje o “ad acta” temi izbora glavnog državnog odvjetnika, vladajući će se tako sigurno potruditi oko produciranja drugih, medijski potencijalno privlačnih tema poput uvođenja vojnog roka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad je jučer dobio pitanje o tome, Plenković se doslovno ozario i kazao kako je to, eto, baš zanimljiva tema. Iako od nje sigurno neće biti ništa do novog saborskog saziva. A vjerojatno ni onda, s obzirom na ozbiljna pitanja koja nemaju odgovora (obučni kadrovi, infrastruktura, priziv savjesti…).
Na potezu je oporba
Na opoziciji je, dakako, da se pobrine da Turudić ne bude tek tema s rokom trajanja negdje do sredine veljače, nego da od zarobljavanja institucija, čega je ovaj sudac krajnja personifikacija, naprave mobilizacijski poklič koji će rezonirati u biračima i na dan izbora.
Za to je svakako vrlo bitan datum 17. veljače, kad će se na prosvjedu na Markovom trgu pokazati je li doista ljudima puna kapa otimanja demokracije i tetošenja korupcije. Ukratko, ili će netko, poput Predraga Raosa na prosvjedu za Radio 101 1996. godine s pravom u mikrofon vladajućima poručivati “Strepite!” ili će i dalje razni zekanovići objašnjavati hrvatsku stvarnost. Onim rijetkima koji će ostati na demokratskim razvalinama jedne nekad prilično perspektivne zemlje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlast strepi od Markova trga u subotu. Zato toliko uporno govori da je priča o Turudiću 'ad acta', 'apsolvirana', 'gotova'
HDZ igra na to da će Turudićev izbor uskoro pasti u drugi plan, Plenković se sav ozari kad mu netko spomene vojni rok
Uz Turudića pod nekom dekom i kolutanje očima na svako pitanje o “ad acta” temi izbora glavnog državnog odvjetnika, vladajući će se tako sigurno potruditi oko produciranja drugih, medijski potencijalno privlačnih tema poput uvođenja vojnog roka
Rijetko je netko s tolikom strašću i takvom upornošću u javnosti ponavljao kako je neka tema gotova, ad acta, nepostojeća, kao što to posljednjih dana radi ovdašnja vlast oko sumnjive procedure izbora sumnjivog kandidata za glavnog državnog odvjetnika. Stvar je, dakako, sama u sebi duboko nelogična, jer samo ponavljanje toga da je stvar s Ivanom Turudićem završena pokazuje da se radi o temi koja je još uvijek itekako u žiži javnosti.
No, tako je to kad se jednom uđe u zečju rupu obmana, vratiti se na danje svjetlo stvarnosti postaje sve teže i teže. Pa se preko noći mijenjaju premijerove ranije izjave na službenim Vladinim stranicama ili se ozbiljnog izraza lica objašnjava novinarima da je Plenkovićeva promjena stava oko sigurnosne provjere “traženje igle u plastu sijena” ili da je, recimo, HSLS o Turudiću “glasao po savjesti”.
Ad acta i apsolvirana
Najefektnije i politički svakako najvažnije je uporno inzistiranje na tome da je sve oko Turudićevog izbora jednostavno – svršena priča, kao da bi najradije da se već od sljedeće rečenice prijeđe na neke manje bremenite teme, a izbor glavnog državnog odvjetnika više nikad ne spomene. “Priča je ad acta izglasavanjem Turudića u Saboru. Ad acta znači da je stavljena u akte i da to više ne gledamo”, kazao je Plenković u ponedjeljak navečer, samo da bi narednih nekoliko minuta nastavio pričati o toj temi.
Dan poslije, Plenković je ipak opet pogledao u tom pravcu i opet zaključio da je sve gotovo. “Ta stvar je apsolvirana, Sabor je izabrao novog glavnog državnog odvjetnika. Njegova provjera je važeća”, govorio je Plenković, koji je morao dobar dio svog istupa u utorak posvetiti “apsolviranoj” priči.
“Ta tema je gotova”
Nešto kasnije, slično je u svom službenom priopćenju ponovio i HDZ koji je golemu frku koju stvaraju opozicija, mediji i Zoran Milanović oko izbora Turudića ocijenio kao “panične pokušaje rušenja već završene i zakonite procedure za izbor glavnog državnog odvjetnika”. Pa još jednom, malo kasnije, “Hrvatski sabor izabrao je novog glavnog državnog odvjetnika i ta je tema gotova”.
Kao i obično, stvar je najpliće objasnio igrač za specijalne saborske zadatke vladajućih, Hrvoje Zekanović. On je oporbi poručio da će ova tema potrajati još koji dan u javnom prostoru. “Savjetujem vam da pronađete neku novu temu, 180. po redu”.
Ufanje u prašinu vremena
O tome se, dakle, radi. HDZ, koalicijski suučesnici i saborski žetončići se ufaju u to da će priču o izboru novog glavnog državnog odvjetnika – čovjeka koji je ne samo politički jasno opredijeljen, ne samo sklon opakim vezama s osumnjičenicima i optuženicima u korupcijskim djelima, nego i koji je već nekoliko puta lagao u javnosti – jednostavno prekriti prašina vremena. Kao mnoge, premnoge afere kojima je hrvatsku javnost u dosad nikad viđenoj mjeri posljednjih godina “počastila” aktualna vlast.
No, ovako uporni pokušaji da se priča o Turudiću naprasno proglasi gotovom pokazuju kako je i vladajućima posve jasno da se može raditi o kapi, okej, o slapu, koji prelijeva već odavno prilično punu čašu strpljenja javnosti. Zato će se sad vjerojatno i samog Turudića nastojati pospremiti u neki ormar, skloniti od medija, jer se na posljednjem nastupu (N1) pokazalo da nije dovoljno ni da mu se objasni da ne bi smio napadati oporbene političare – što je i poslušao, ali je udario na Ured europske javne tužiteljice u Hrvatskoj.
Ozbiljne rupe službene verzije
Priča o Turudiću, dakle, nikako nije gotova kao politička tema, čak i ako se proceduralno više ne da ništa napraviti nakon što je 78 ruku poslušno poletjelo u zrak u Saboru kod njegovog izbora. Uostalom, i najnovija verzija “istine” iz Banskih dvora ima ozbiljne logičke rupe.
Ako se Plenković, eto, više puta zabunio i govorio da će zatražiti sigurnosnu provjeru na što nema pravo, na osnovu kojeg članka kojeg zakona je zatražio rezime dosadašnjih sigurnosnih provjera Ivana Turudića? To smo pitanje postavili Vladi još jučer, ali odgovora, koji bi trebao zapravo sadržavati jedno ime (zakona) i jedan broj (članka) zasad nema.
Drugo, ako je kota na kojoj trenutno “ginu” HDZ-ovi istureni igrači ta da će Turudić u trenutku prisege na dužnost imati valjanu sigurnosnu provjeru (iz davne 2019. godine) – što nakon toga? Gospodar svih – tajnih i nejavnih – istraga u zemlji bit će čovjek kojem je sigurnosna provjera istekla brzo nakon (zanimljivo da se svi prave da ne znaju koji je točan datum u pitanju) preuzimanja dužnosti, a svi će se praviti da je sve u redu? Kao što se i sad prave da nije bitno što se nije tražila dodatna sigurnosna provjera za glavnog junaka Radosti i Lipe i tko zna kakvih još komunikacija i veza?
Ajmo malo o vojnom roku…
Kako je logične i koherentne odgovore iz “zečje rupe” užasno teško očekivati, najbolja taktika je da se jednostavno čeka da priča odumre prirodnom smrću, pod teretom drugih svakodnevnih zbivanja i afera nešto manje nezgodne magnitude za same nositelje vlasti. Uz Turudića pod nekom dekom i kolutanje očima na svako pitanje o “ad acta” temi izbora glavnog državnog odvjetnika, vladajući će se tako sigurno potruditi oko produciranja drugih, medijski potencijalno privlačnih tema poput uvođenja vojnog roka.
Kad je jučer dobio pitanje o tome, Plenković se doslovno ozario i kazao kako je to, eto, baš zanimljiva tema. Iako od nje sigurno neće biti ništa do novog saborskog saziva. A vjerojatno ni onda, s obzirom na ozbiljna pitanja koja nemaju odgovora (obučni kadrovi, infrastruktura, priziv savjesti…).
Na potezu je oporba
Na opoziciji je, dakako, da se pobrine da Turudić ne bude tek tema s rokom trajanja negdje do sredine veljače, nego da od zarobljavanja institucija, čega je ovaj sudac krajnja personifikacija, naprave mobilizacijski poklič koji će rezonirati u biračima i na dan izbora.
Za to je svakako vrlo bitan datum 17. veljače, kad će se na prosvjedu na Markovom trgu pokazati je li doista ljudima puna kapa otimanja demokracije i tetošenja korupcije. Ukratko, ili će netko, poput Predraga Raosa na prosvjedu za Radio 101 1996. godine s pravom u mikrofon vladajućima poručivati “Strepite!” ili će i dalje razni zekanovići objašnjavati hrvatsku stvarnost. Onim rijetkima koji će ostati na demokratskim razvalinama jedne nekad prilično perspektivne zemlje.