Svijet danima priča o trovanju ruskog agenta, donosimo kontekst

Putin: Izdajice uvijek skončaju loše

“Prisustvo tog agensa utvrdili su stručnjaci iz Laboratorija za obranu, znanost i tehnologiju u Porton Downu, koji su svjetski priznati eksperti za to područje. Ta forenzička analiza otkrila je prisutnost živčanog agensa, pa se incident stoga tretira kao pokušaj ubojstva”. Na pitanje je li naredba za atentat stigla iz Kremlja, Rudd je odgovorila: “Korištenje agensa živčanog sustava u Velikoj Britaniji, bezobzirno je djelo, pokušaj ubojstva na najokrutniji i javan način”.

Ruska tajna služba otkrila je prije deset godina da je Skripal odavao državne tajne britanskim obavještajcima, među ostalim, da im je predao imena više ruskih špijuna na Zapadu. Osuđen je na 13 godina strogog zatvora u kolovozu 2006., a onda je 2010. razmijenjen za 10 ruskih špijuna uhićenih u SAD-u. Povodom Skripalova uhićenja i razmjene špijuna s Amerikancima, ruski predsjednik Vladimir Putin, javno je zaprijetio: “Izdajice uvijek skončaju na loš način – obično zbog alkoholizma ili droge, ali uvijek na ulici.”

Stoga ne čudi što su britanski mediji odmah upozorili da je u tom atentatu prepoznatljiv rukopis Kremlja. Glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov nazvao je situaciju “tragičnom” te ustvrdio kako nema informacija o tome što bi mogao biti uzrok te “nesreće”. Zbog prethodnih slučajeva u kojima je utvrđeno da su Rusi likvidirali svoje odbjegle špijune i disidente, koristeći razne otrove, političari i javnost u Velikoj Britaniji uvjereni su da su Skripala otrovale ruske tajne službe.

Bogata povijest ruskih trovanja

I za to imaju sasvim dovoljno dokaza. Na sličan način, naime, ruski tajni agenti ubili su u Londonu svog bivšeg kolegu Aleksandra Litvinjenka, a u Berlinu su otrovali Viktora Kalašnjikova, slobodnog novinara i bivšeg pukovnika KGB-a i njegovu suprugu. Pokušali su također otrovati bivšeg ukrajinskog premijera Viktora Juščenka, ali ga nisu uspjeli ubiti, no raznim su mu otrovnim supstancama unakazili lice. Ruski agenti pomogli su bugarskim obavještajcima da ubiju disidenta Georgija Markova, koji je radio u Londonu kao novinar na BBC-ju.

U njegovom su tijelu liječnici pronašli minijaturnu kuglicu s dozom otrova ricina od 0,2 miligrama. Da je rusko iskustvo u trovanju neprijatelja doista golemo pokazuje i tragična smrt Grigorija Rasputina, ruskog mistika i samoproglašenog svetog čovjeka, koji je likvidiran jer se sprijateljio s carskom obitelji Nikole II. Dakako, ne rješavaju se samo Rusi na taj način svojih neprijatelja. Izraelske tajne službe pokušale su 1997. otrovati Khaleda Meshaala, čelnika palestinskog pokreta Hamas, ali je cijeli operacija završila debaklom.

Mossad je morao poslati Palestincima protuotrov kako bi spasili život Meshaalu, jer bi u protivnom stradala njihova dvojica agenata-atentatora. Među bizarnije slučajeve svakako spada i likvidacija Kim Jong-nama, polubrata sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una. Njemu su na aerodromu u Kuala Lumpuru dvije žene, po nalogu sjevernokorejskih agenata, stavile na lice krpu natopljenu otrovom zbog čega je za nekoliko sati umro u bolnici.

Dobro poznati slučaj Litvinenko

Na sličan način likvidiran je u Londonu 2006. bivši ruski agent Savezne službe sigurnosti (FSB) Litvinenko. On je radio u Moskvi u najtajnijem odjelu u kojemu su se planirala “ubojstva političkih i istaknutih osoba bez pravosudne presude”. Litvinenko je prebjegao u Britaniju gdje je objavio dvije knjige optužnica protiv tajne službe FSB-a i Putina. Litvinenko je otkrio policiji da se sastao s bivšim tajnim agentom Andrejem Lugovojem s kojim je u hotelu popio čaj, koji mu se iz nekog razloga “nije sviđao”.

Neposredno nakon toga susreta Litvinjenko je umro u bolnici 23. studenog 2006. Britanska policija utvrdila je da je Litvinjenko ubijen radioaktivnim polonijumom 210 koji mu je vjerojatno stavljen u čaj. Litvinenko je primio dozu koja ga je, zaključili su liječnici, mogla ubiti milijun puta. Litvinenko se strahovito patio jer mu je unutrašnjost grla bila sva u čirevima pa nije mogao gutati ni govoriti. Liječnici su kasnije ispričali kako je “bol bila dijabolična”, a organi su mu otkazivali jedan za drugim.

Istraga je utvrdila da je osumnjičeni Andrej Lugovojev također završio u bolnici jer je bio ozračen. On je bio operativac KGB-a i FSB-a te tjelohranitelj bivšeg ruskog premijera Jegora Gajdara. Lugovoj je 25. listopada, tjedan dana prije nego što je Litvinjenko otrovan, doputovao u London, a policija je otkrila radijaciju u avionu kojim je doletio, kao i u hotelu Sheraton u kojem je odsjeo. Dan prije nego li je Litvinjenko otrovan, 31. listopada, Lugovoj je ponovo došao u London i opet je u avionu u kojem je doletio te u hotelu u kojem je odsjeo, izmjerena povećana radijacija.

Trovanje disidenta Viktora Kalašnjikova

Tijekom istrage potvrđeno je da je Litvinjenko 2003. postao agent britanske tajne službe MI6. Sudac londonskog Visokog suda zaključio je kako je ubojstvo Litvinjenka organizirala ruska tajna služba FSB-a, da ju je vjerojatno odobrio šef te službe, a da je za nju morao znati i ruski predsjednik Vladimir Putin. To šokantno ubojstvo dovelo do ozbiljnog zaoštravanja odnosa Velike Britanije s Rusijom. U studenom 2010. u berlinsku bolnicu Charite zaprimljeni su ruski disidenti Viktor Kalašnjikov i njegova supruga.

Kalašnjikov je rapidno gubio na težini, a u krvi mu je pronađeno 53,7 mikrograma žive po litri krvi. Njegova supruga imala još više, 56 mikrograma, a sigurna razina je između 1 i 3 mikrograma. Kad je saznao za dijagnozu, Kalašnjikov je odmah zaključio kako ih je “otrovala Moskva”. Viktor Kalašnjikov bio je disident, slobodni novinar, bivši pukovnik KGB-a te daljnji rođak Mihaila Kalašnjikova, izumitelja čuvene puške AK-47. Kalašnjikov i njegova surpuga ispričali su kako su ih agenti KGB-a krajem devedesetih, nakon što su pobjegli iz Rusije, počeli upozoravati da prestanu pisati protiv Kremlja.

Kalašnjikovi su tvrdili da su otrovani u hotelima i privatnim rezidencijama u Estoniji, Ukrajini, Poljskoj, Rusiji i Njemačkoj gdje su povremeno boravili i živjeli. Njihov slučaj odmah je uspoređen s ubojstvom Litvinjenka jer se vjeruje da su i oni primili znatne doze radioaktivnog polonijevog izotopa. Premda je u Berlinu odmah otvorena preliminarna kaznena istraga, njemački tužitelji ubrzo su digli ruke od tog slučaja tvrdeći da “nema dokaza da su Kalašnjikovi otrovani u Njemačkoj”.

Priča o ubojstvu Rasputina

Da je rusko iskustvo u trovanju neprijatelja doista golemo potvrđuje ubojstvo Grigorija Rasputina, ruskog mistika i samoproglašenog svetog čovjeka koji je imao veliki utjecaj u imperijalnoj Rusiji, što ga je na kraju stajalo života. Krajem prosinca 1916., princ Felix Yusupov pozvao ga je u svoju palaču u Petrogradu. Tamo ga je najprije ponudio kolačem koji je bio zaliven kalijevim cijanidom, a potom mu je dao i vino s cijanidom. Kako je Rasputin i nakon treće čaše vina ostao živ, Yusupov ga je ustrijelio s dva metaka iz pištolja. Legenda kaže kako Rasputin ni tada nije bio mrtav, već se nastavio boriti, pa ga je Yusupov dokrajčio s još jednim hicem. Nakon što je napokon prestao pružati otpor, Yusupov je njegovo tijelo zamotao u platno te bacio s Petrovskog mosta u rijeku Nevu.

Dok je čekao autobus na mostu Waterloo u Londonu, bugarski disident Georgi Markov, koji je radio kao novinar na BBC-ju, osjetio je snažan udarac u nogu. Ubrzo je shvatio da ga je jedan prolaznik upiknuo vrhom kišobrana u bedro. Četiri dana kasnije, 11. rujna 1978., Markov je umro u bolnici, a autopsija je pokazala da je u tijelu imao minijaturnu kuglicu s dozom otrova ricin od 0,2 miligrama. S obzirom da je Markov bio disident i žestok kritičar tadašnjeg komunističkog vlastodršca Todora Živkova, sumnja je odmah pala na bugarsku tajnu službu.

Ubrzo se utvrdilo da je Državna sigurnost Bugarske isplatila neposredno po ubojstvu 30.000 dolara svom bivšem agentu, talijanskom državljaninu Francescu Gulinu. Cijela stvar bila je još sumnjivija budući da Gulin godinama nije imao nikakve veze s bugarskom tajnom službom.

KGB je Bugarima predao otrov

Kad je nekoliko tjedana kasnije na bugarskog novinara i disidenta Vladimira Kostova, koji je radio za Radio France International, također ispaljena kuglica s otrovnim ricinom, on je, poučen slučajem Markov, odmah potražio medicinsku pomoć. Zahvaljujući brzoj liječničkoj intervenciji život mu je spašen u posljednji trenutak. Velika Britanija i Danska, gdje je Gulino kao bugarski tajni agent operirao 70-ih godina prošlog stoljeća, zatražile su od bugarskih vlasti, nakon što je pao komunistički režim početkom devedesetih, da im da na uvid njegov dosje. Željele su, naime, protiv njega otvoriti istragu zbog ubojstva Markova. Međutim, Bugarske vlasti oglušile su se na sve njihove zahtjeve.

Međutim, u arhivima bugarske komunističke tajne službe pronađen je ugovor između bugarske tajne službe i sovjetskog KGB-a iz 1972. kojim je Moskva dopustila da se bugarskim tajnim agentima predaju otrovi s brzim djelovanjem. Također je dogovoreno da Moskva stavi Sofiji na raspolaganje svu tehničku opremu za bešumno ispaljivanje kuglica s ricinom. Bivši direktor sektora K u KGB-u, Oleg Kalugin, 1991. otkrio je da je Todor Živkov zatražio od Moskve pomoć kako bi likvidirao Markova. No, Rusija nikada nije dopustila uvod u taj dio arhive.

Napad na šefa ukrajinske oporbe

Viktor Juščenko, svojedobno šef ukrajinske oporbe i žestok protivnik Rusa, počeo je u rujnu 2004. osjećati veliku slabost, pa je primljen na liječenju u bolnicu. Tamo mu je dijagnosticiran akutni pankreatitis uzrokovan virusnom infekcijom i kemijskim tvarima. Dobio je žuticu, lice mu se potpuno deformiralo, što je sve ukazivalo da je došlo do trovanja dioksinom. Juščenko je odmah izjavio kako su ga otrovali provladini, ruski agenti. Stručnjaci su pak ustanovili da je dioksin bio toliko čist da je sasvim sigurno bio proizveden u nekom vrhunskom laboratoriju.

U medicinskom magazinu Lanset objavljeno je da je kod Juščenka razina dioksina u krvi bila 50.000 puta veća od normalnog, pa je pravo čudo kako je preživio. Inače, ta supstanca koristi se pri proizvodnji herbicida, papira i smjese za izblijeđivanje. Do deformacija na licu došlo je pak zbog nastojanja organizma da savlada otrov u tijelu. Magazin Lanset objavio je kako je Juščenku trebalo oko 15 mjeseci da iz organizma izbaci polovinu otrova dioksina, što je znatno brže nego što su medicinski stručnjaci očekivali. Oni su, naime, predviđali da će biti potrebno nekoliko godina liječenja.

Kim Jong-un ubio polubrata otrovnim agensom

Inače, na popisu najpoznatijih nervnih bojnih otrova nalaze se, među ostalim, sarin, tabun i supstanca VX koja je korištena pri ubojstvu Kim Jong-nama, polubrata sjevernokorejskog lidera Kim Jong-una u zračnoj luci u Kuala Lumpuru u veljači 2017. Upravo se ovih dana u Maleziji održava suđenje 25-godišnjoj Siti Aisyah iz Indonezije i 28-godišnjoj Doan Thi Huong iz Vijetnama koje se tereti da su ubile Kim Jong-nama u zračnoj luci Kuala Lumpuru 13. veljače prošle godine.

Sigurnosne kamere snimile su te dvije žene dok su Kim Jong-namu stavljale na lice krpu natopljenu otrovnim agensom VX, nakon čega je on vrlo brzo preminuo u bolnici. Siti Aisyah i Doan Thi Huong angažirali su za tu akciju sjevernokorejski agenti koji su im platitili po sto dolara kako bi, uvjeravali su ih, sudjelovale u snimanju šaljivog reality showa. Siti Aisyah i Doan Thi Huong nisu imale pojma tko je žrtva njihova napada niti da će ga ubiti smrtonosnom dozom otrova.

Njihovi odvjetnici tvrde da su te dvije žene zapravo žrtve, a da su pravi krivci agenti sjevernokorejske tajne službe koji su ih obmanuli te im podmetnuli zabranjeno kemijsko oružje, nervni agens, VX. Policija je utvrdila da su četvorica od sedam sjevernokorejskih agenata, odmah poslije ubojstva pobjegli iz zemlje, dok su preostala trojica kasnije zamijenjena za malezijske diplomate u Sjevernoj Koreji. Kim Jong-nam ubijen je zbog toga što je njegov polubrat, sjevernokorejski vlastodržac Kim Jong-un, bio uvjeren da su ga kineske vlasti odabrale za njegovog nasljednika. Dakako, i zato jer ga je javno kritizirao.

Debakl Mossada u pokušaju ubojstva palestinskog čelnika

Krajem rujna 1997. izraelska obavještajna agencija pokušala je ubiti čelnika Hamasa Khaled Meshaala. Navodno je naredbu za likvidaciju izdao osobno tadašnji premijer Benjamin Netanyahu. Dva agenta Mossada sačekala su Meshaala na stepenicama pred njegovim uredom u Amanu, glavnom gradu Jordana. U trenutku kad su ga trebali poprskati otrovnom suspstancom koja izaziva trenutačnu smrt, Meshaalu je pozvala kćer, on se naglo okrenuo, pa ga supstanca nije pogodila u lice i usta, već u uho. Vidjevši da su ga napali operativici Mossada, Meshaal je počeo dozivati pomoć.

Ubrzo su dotrčali njegovi suradnici koji su onesposobili i uhvatili izraelske agente. Meshaala je odmah prebačen u bolnicu, no otrov se počeo naglo širiti po njegovu tijelu polako izazivajući paralizu njegovih unutarnjih organa. Vođa Hamasa bio je pričvršćen na stroj za održavanje života, ali, unatoč najboljim dostupnim medicinskim uslugama, nije bilo izgleda da mu se može spasiti život. Tada je jordanski kralj Hussein, ogorčen postupkom Izraela s kojima je ranije potpisao mirovni sporazum, zatražio od Tel Aviva da mu smjesta preda protuotrov kojim bi se mogao spasiti Meshaala.

U tomu ga je podržao i američki predsjednik Bill Clinton. To je, uz prijetnju kralja Husseina da će izraelske agente izručiti Palestincima, nagnalao Netanjahua da popusti pod ultimatumom. Izraelskim vojnim helikopterom u Aman je odmah dopremljen protuotrov koji je Meshaalu spasio život. Nakon što je izbjegao likvidaciju do tada manje poznati Hamasov operativac postao je veliki heroj i politička zvijezda, pa je ubrzo došao do samog vrha te organizacije.