Telegram doznaje. Novi nadbiskup izazvao silno ogorčenje na Kaptolu, stare strukture ga primitivno napadaju: 'Poniženi smo'

Novi biskupi se ne miješaju u politiku

Tako je papa Franjo u 10 godina uspio uspostaviti posve novi odnos snaga u vrhu Katoličke crkve u Hrvatskoj. To se najbolje vidi po tomu što se novi biskupi ne miješaju javno u politiku, što se ne bi moglo reći i za veliki dio klera, pogotovo na nižim razinama. Jedini koji još iskače iz tih okvira je notorni sisački biskup Vlado Košić koji je zbog svojih ekstremnih stajališta ostao bez ikakva ozbiljnijeg utjecaja u javnosti.

Nakon umirovljenja varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka, za novog varaždinskog biskupa imenovan je monsinjor Bože Radoš, rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Biskupa Slobodana Štambuka na mjestu hvarsko-bračko-viškog biskupa zamijenio je monsinjor Ranko Vidović, a franjevac Ivica Petanjak, gvardijan kapucinskog samostana u Osijeku, zamijenio je krčkog biskupa Valtera Župana.

Vojni ordinarij postao je biskup Jure Bogdan koji je preuzeo funkciju od biskupa Jurja Jezerinca, biskup Zdenko Križić naslijedio je Milu Bogovića u Gospiću, a Tomislav Rogić biskupa Antu Ivasa u Šibeniku. Milan Zgrablić, katedralni župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Poreču, postao je nadbiskup Zadarske nadbiskupije. Uz njih, u HBK ušli su i biskupi Ivan Štironja, Milan Stipić, Roko Glasnović, za širu javnost nepoznati svećenici.

Nezadovoljstvo imenovanjem ne iznenađuje

Svi su oni nova lica koja imaju zadaću modernizirati Crkvu po mjeri pape Franje. Povezuje ih to što ih crkvene strukture nisu predlagale za te funkcije, kao što se to dogodilo i u slučaju novog zagrebačkog nadbiskupa Kutleše. Nadbiskup Josip Bozanić i kaptolska nomenklatura smatrali su, naime, da bi na čelo zagrebačke nadbiskupije trebao doći jedan od dva pomoćna zagrebačka biskupa, Ivan Šaško ili Mijo Gorski ili pak Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Međutim, papa Franjo se, kao i mnogo puta do sada, oglušio na sve njihove prijedloge. Koliko je pomlađivanje u Crkvi dalo pozitivnih rezultata najbolje pokazuje novi, mladi biskup grkokatoličke biskupije Milan Stipić koji je preporodio svoju biskupiju.

Dobar poznavatelj prilika na Kaptolu objašnjava kako ne iznenađuje nezadovoljstvo odlukom pape Franje da imenuje Dražena Kutlešu za novog zagrebačkog nadbiskupa. “U zagrebačkoj nadbiskupiji služi oko 400 svećenika, a u varaždinskoj oko 150. Među njima je najmanje četrdesetak svećenika koji bi bili odlični nadbiskupi. Dovesti umjesto njih strano tijelo poniženje je svih tih svećenika. Ne čudi stoga ogorčenje u te dvije biskupije nakon imenovanja novog nadbiskupa”, rekao je.

Iracionalan otpor prema Hercegovcima

Drugi sugovornik iz kaptolske hijerarhije bio je još žešći i nezadovoljniji odlukom pape Franje. “Dovesti Hercegovca na čelo zagrebačke nadbiskupije uvredljivo je za sve svećenike zagrebačke i varaždinske biskupije. Pogotovo stoga što je na čelu varaždinske županije također Hercegovac Bože Radoš, a siguran sam da ni u porečko pulskoj biskupiji nisu sretni što ih vodi Hercegovac Ivan Štironja”, kazao je.

Zar nije dosta, pita, da su Hercegovci u društvu prigrabili nesrazmjerno golem broj funkcija u politici, javnim i državnim tvrtkama, pa sad to moraju napraviti i u Crkvi. „To izaziva jednako nezadovoljstvo građana, kao i svećenika.” Dodao je kako je papa Franjo napravio slično iznenađenje kad je imenovao prelata Petra Palića, za mostarsko-duvanjskog biskupa. Palić je prvi Hrvat Janjevac koji je uzdignut u čast biskupa.

Možda upravo te iracionalne riječi najbolje ilustriraju stupanj frustriranosti zbog Papinog građenja nove strukture vrha Katoličke crkve. Potpuno je, naime, neprihvatljivo da se na taj način dijeli ljude, a posebno je to grozno kad se to čuje iz crkvenih redova. Ako je to prevladavajuće stajalište na Kaptolu, onda zapravo ne čudi da papa nije odabrao njihove kandidate. Papa Franjo je pak zasigurno zadnji koji bi unapređivao svećenike zbog njihove nacionalnosti ili lokalne pripadnosti. Njegov izbor, pokazalo se, vodi se posve drugim kriterijima.

Na Kaptolu redovnike smatraju nesposobnima

Kaptolsku hijerarhiju smeta i to što papa Franjo, kako kažu, protežira redovnike. Drže da nisu osposobljeni voditi biskupije, jer dolaze iz zatvorenog samostanskog ambijenta. Međutim, pokazalo se da su ipak odlični organizatori, puno skromniji i povučeniji od onih koji djeluju na Kaptolu ili u biskupijama. Točno po mjeri pape Franje.

Međutim, valja podsjetiti da nepovjerenje Vatikana spram Kaptola nije od jučer. Vladimir Pavlinić, prvi glavni urednik Glasa Koncila koji je tu dužnost obavljao od 1963 do 1972., još je davno postavio pitanje: „zašto velika Zagrebačka nadbiskupija, jedna od najvećih u svijetu, nema čovjeka koji bi bio vrijedan stati na njezino čelo?”. Osobito su, istaknuo je, pod papom Ivanom Pavlom II i njegovim prvim pouzdanikom, kardinalom Josephom Ratzingerom, kasnije papom Benediktom XVI, ojačale tendencije centralizacije Crkve pod vodstvom Vatikana.

Oni su na čelo nadbiskupija birali svećenike izvan tih sredina kako bi lakše zaveli reda u, po Vatikanu, nedovoljno kontroliranim biskupijama. Pavlinić smatra da je Kaptol stekao stigmu pravovjerno i disciplinski problematičnog mjesta, zbog liberalnog Teološkog društva Kršćanske sadašnjosti, koje je djelovalo sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća i koje se zalagalo za provedbu odluka Drugog vatikanskog koncila.

I Bozanića su dočekali s tihim otporom

Međutim, ta teza je potpuno pogrešna jer se pozicija Kaptola u odnosu na Vatikan nije promijenila ni nakon što je to teološko društvo prestalo s radom. Vatikan, naime, nakon stjecanja nezavisnosti Hrvatske, nije krio nezadovoljstvo prevelikom politizacijom Kaptola te ga je držao dijelom odgovornim za rast nacionalizma u Crkvi i u društvu. Zbog toga je, na opće iznenađenje, Sveta Stolica poslala u Zagreb Josipa Bozanića, krčkog biskupa, rimskog studenta, disciplinarno i doktrinarno odanog Vatikanu, za kojeg se vjerovalo da nije zadojen nacionalizmom.

S vremenom se, međutim, kardinal Bozanić priklonio većini u HBK, a nakon što je papa Franjo počeo provoditi reforme i modernizirati Crkvu, jaz s Vatikanom se sve više produbljivao. Sveta Stolica više je puta upozoravala kardinala Bozanića da se Crkva ne bi trebala toliko uplitati u dnevnu politiku i povezivati s političkim strankama.

Zanimljivo da je kardinal Bozanić, kao i sada nadbiskup Kutleša, dočekan u Zagrebu s golemim nepovjerenjem i tihim otporom. No ni tada, kao ni sada, neće biti javnog otpora i ubrzo će se svi prikloniti novom nadbiskupu. Pogotovo stoga što 54-godišnji Kutleša može ostati na čelu Zagrebačke nadbiskupije punih 20 godina. Dovoljno vremena da preobrazi Crkvu u smjeru u kojem je vodi papa Franjo.

Nije istina da je Kutleša protiv Međugorja

Biskupa Dražena Kutlešu pokušalo se na više načina dovesti u pitanje ili čak diskreditirati. Među ostalim, da ga papa dovodi u Zagreb jer ne priznaje ukazanje Gospe na Međugorju. Što nije istina jer je biskup Kutleša u monografiji “Ogledalo pravde – Biskupski ordinarijat Mostar o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju” samo citirao crkvene zakone o ponašanju vjernika i župnika u takvim situacijama.

Predbacuje mu se i bliskost s nekadašnjim mostarsko-duvanjskim biskupom Ratkom Perićem koji je uživao veliki ugled i povjerenje Vatikana. Zbog sukoba s hercegovačkim franjevcima oko raspodjele župa u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, dio vjernika nije ga priznavao kao biskupa. Taj otvoreni rat traje od kraja 19. stoljeća, kad su fratri odbili predati dio hercegovačkih župa biskupima.

Vatikan je 1975. predložio da pola župa Mostarske biskupije ostane fratrima, a pola da prijeđe u ruke biskupa. Kad je to biskup Perić pokušao učiniti, dio franjevaca, podržanih od vjernika, otkazali su mu poslušnost, zazidali ulaz u crkvu, prijetili čak i fizičkim otporom. Kad je pak kardinal Franjo Kuharić pokušao pomiriti fratre i biskupe, dočekan je s pištoljima i bio je praktički istjeran iz Hercegovine. Do sada su zbog neposluha suspendirana devetorica fratara, a za njih 24 je zabranjeno je obavljanje pastoralnih dužnosti.

Važna uloga u rješavanju spora u Dajli

U tom sukobu leže djelomice i uzroci spora oko ukazanja Gospe u Međugorju. Nijedan papa, naime, nije povjerovao u istinitost te priče, već su držali da je posrijedi izmišljotina fratara koji su pritom željeli još i dobro zaraditi. Taj sukob neće se riješiti ni dolaskom Dražena Kutleše na mjesto zagrebačkog nadbiskupa, kao što ni Međugorje neće biti službeno priznato mjesto ukazanja Gospe. Ipak, vjernici će i dalje dolaziti, ostavljati domaćinima hrpe novca jer i većinu drugih mjesta ukazanja Gospe Vatikan nije službeno verificirao.

Nadbiskupu Kutleši također se zamjera da je bespogovorno prihvatio odluku Benedikta XVI o smjeni biskupa Ivana Milovana koji nije želio potpisati sporazum o Dajli te je poslušno prihvatio svoje imenovanje na mjesto porečko-pulskog biskupa. Biskup Milovan nije prihvatio zahtjev Vatikana da zemljište Dajle pripadne talijanskim benediktincima iz opatije Praglie, a ne Porečko- pulskoj biskupiji.

No, Kutlešini osporavatelji još uvijek ne žele priznati da je upravo on odigrao presudnu ulogu u rješavanju tog spora. Nakon što su sudovi u Bujama i Puli presudili u korist Pulsko-porečke biskupije, benediktinci su, na inicijativu Vatikana, odustali od zahtjeva za revizijom tih presuda.

Čovjek od maksimalnog povjerenja Vatikana

Tako je na slučaj stavljena točka, a za to je zaslužan upravo nadbiskup Kutleša koji je, kako je kazao jedan sugovornik Telegrama, nakon što je papa Benedikt XVI pogriješio, razumom, poznavanjem zakona i diplomatskim umijećem, promijenio ozračje po tom pitanju u Vatikanu. Osim toga, bio je iznimno korektan spram umirovljenog biskupa Milovana s kojim je nastavio blisko surađivati.

Kutleši najviše zamjeraju to što je, kažu, čovjek od maksimalnog povjerenja Vatikana te iznimno blizak papi Franji. Oni koji ga poznaju tvrde pak da je riječ o iznimno inteligentnom, racionalnom i skromnom svećeniku, vrlo marljivoj i stručnoj osobi, posebice po pitanjima kanonskog prava. Dražen Kutleša upisao je 1995. poslijediplomski studij kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu gdje je magistrirao i doktorirao.

Od 2006. do 2011. bio je djelatnik Kongregacije za biskupe u Vatikanu. Kardinal Giovanni Battista Re, tadašnji pročelnik Kongregacije za biskupe, imenovao je Kutlešu u važnu Kongregaciju za biskupe koja pomaže papi u odabiru biskupa. Stoga je, tvrde, Kutleša imao uvida i u sve biografije hrvatskih biskupa.

Sodanov lobi spriječio njegovo imenovanje

Karijerni uspon Kutleša je nastavio izborom za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije gdje obnaša službe predsjednika Stalnog vijeća, predsjednika Pravne komisije i predsjednika Biskupske komisije za odnose s državom. Sveti Otac imenovao ga je 2022. članom Dikasterija za biskupe, u kojoj je 14 članova među kojima su osmorica kardinala, po jedan nadbiskup, biskup i opat te, prvi put, tri žene. Dikasterij za biskupe tijelo je Rimske kurije koje pomaže Svetom Ocu pri imenovanjima biskupa. Kutleša se služi talijanskim, njemačkim i engleskim jezikom.

Nema sumnje da je tijekom boravka u Rimu Dražen Kutleša stekao povjerenje kao svećenik lojalan konceptu poslušnosti papi i vatikanskoj administraciji pa ne čudi da je postao najmlađim hrvatskim biskupom.

Već dugo je izvjesno da je pred Kutlešom briljantna karijera. Ona je privremeno zaustavljena kad je nakon pritiska lobija moćnog državnog tajnika Vatikana, kardinala Angela Sodana, papa Franjo morao 2018. odustati od njegova imenovanja zagrebačkim nadbiskupom. Umjesto toga papa Franjo postavio ga je 2020. za nadbiskupa koadjutora Splitsko-makarske nadbiskupije, a ujedno je imenovan apostolskim upraviteljem Porečke i Pulske biskupije.

Tuđman Bozaniću nije čestitao dva mjeseca

Nije međutim prvi puta da pape mijenjaju odluku o imenovanju zagrebačkog nadbiskupa. Vatikan je, naime, 1997. već obavijestio Vladu da će na funkciju zagrebačkog nadbiskupa imenovati doktora Stjepana Kušara, profesora Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, jednog od najuglednijih katoličkih intelektualaca s velikim ugledom i autoritetom u crkvenim krugovima.

S obzirom da je Kušar bio podrijetlom iz Zagorja kao i kardinal Kuharić te da je politički i ideološki pripadao kaptolskoj nomenklaturi koja je bila vrlo bliska s predsjednikom Franjom Tuđmanom i HDZ-om, Kaptol i državni vrh s velikim su zadovoljstvom prihvatili najavu Vatikana o njegovom izboru za zagrebačkog nadbiskupa. No, kad je 5. srpnja objavljena vijest da je papa Ivan Pavao II za zagrebačkog nadbiskupa imenovao biskupa Krčke biskupije Josipa Bozanića, Kaptol i Zagreb bili su konsternirani. Tuđman je, primjerice, čestitao Bozaniću na imenovanju tek dva mjeseca po objavi.

Izbor Josipa Bozanića koji je vodio mini biskupiju od svega 36.000 katolika i koji nije pripadao kaptolskim interesnim skupinama bio je za katoličku hijerarhiju u Zagrebu apsolutno neprihvatljiv. Jedan od razloga netrpeljivosti spram Bozanića bio je i taj što ga je već tada pratio glas da je puno bliži Vatikanu nego Kaptolu. Sveta Stolica promijenila je već donesenu odluku o Kušarovu imenovanju zbog anonimnih pisama koja su u međuvremenu iz Hrvatske stigla na adresu pape Ivana Pavla II.

Ljubavna afera nesuđenog biskupa i bolničarke

U njima je Kušar optužen da ne živi životom primjerenim visokom crkvenom dužnosniku te da je već duže vrijeme u ljubavnoj vezi s jednom medicinskom sestrom. Papa Ivan Pavao II, kako je to uobičajeno u takvim slučajevima, odmah je naredio hitnu istragu. I nakon što je dobio potvrdu o utemeljenosti optužbi, Sveta Stolica odustala je od imenovanja Kušara.

Samo od sebe nameće se pitanje kako je moguće da svećenika tako bogate i sjajne karijere na Kaptolu ne dočekaju s više poštovanja i uvažavanja. Jedan nam je sugovornik objasnio da je dolazak Kutleše na Kaptol sličan transplantaciji nekog organa.

“Trebat će popiti puno tableta i lijekova da bi tijelo prihvatilo organ stranog donora. Tako će trebati vremena i Kaptolu da se privikne na Kutlešu”, zaključio je optimistično.

Kutleša ni jednom riječju ne spominje Bozanića

Jedno je međutim sasvim izvjesno: nadbiskup Kutleša neće tolerirati izravne napade dijela klera na papinu politiku te nekritičnu povezanost s vladajućom strankom. Ne može, doduše, izravno djelovati na vjernike, među njima je puno onih koji se protive papinoj politici otvaranja prema ženama i laicima, toleriranju homoseksualnosti, inzistiranjem da se Crkva prilagođava novim tendencijama u društvu.

Da neistomišljenicima nadbiskupa Kutleše neće biti lako pokazuje doista potez bez presedana. Nadbiskup Kutleša, naime, u svom nastupnom govoru niti jednom riječju nije spomenuo kardinala Bozanića niti mu je zahvalio na dugogodišnjoj službi. A to sasvim sigurno nije učinio slučajno niti je zaboravio na kardinala Bozanića.

Papa Franjo je pak upravo na primjeru nadbiskupa Kutleše pokazao svu dosljednost, smislenost i dugoročnost svoje politike. Pa i to da će na kraju, unatoč svim otporima, provesti u djelo ono što je naumio. Što nije samo poruka hrvatskim biskupima, već i svima onima unutar Katoličke crkve koji ga pokušavaju omesti u provođenju reformi i modernizacije Crkve.