Komentar: Situacija za zemlju je ozbiljna, ali ne smijemo odustati od vrijednosti
Cijeli svijet svjedoči očitom raspadu europskih institucija i normi
U trenutku dok pišem ovaj članak još nisu poznati rezultati sastanaka austrijskog premijera Faymanna s hrvatskim premijerom Milanovićem i slovenskim premijerom Cerarom. Možemo pretpostaviti da će Faymann upozoriti Milanovića i Cerara da njihove dvije zemlje nipošto ne smiju biti samo koridori za prolaz izbjeglica prema Austriji i Njemačkoj. Postoje obveze država članica EU glede načina postupanja s izbjeglicama, koje se moraju poštivati. Cerar će, vjerojatno, Milanoviću reći isto nastojeći izbjeći kako pojavu izbjeglica na granici Slovenije, tako i izvršavanje upravo onih obveza koje Hrvatska nikako ne bi smjela zanemariti.
Dok vanjske granice EU zapljuskuju deseci tisuća novih izbjeglica, europski ministri ne mogu se dogovoriti o raspodjeli kvota za prihvat onih 40.000 izbjeglica koje su se u lipnju nalazile u Italiji i Grčkoj. Cijeli svijet, zapravo, svjedoči očitom raspadu institucija i normi koje su činile ključni sastojak europske soft power i kakvu-takvu okosnicu europskog identiteta. Sve zemlje Nove Europe, odnosno bivše sovjetske kolonije u okviru Varšavskoga pakta, ujedinile su se u odbacivanju upravo onih vrijednosti u ime kojih su njihovi građani 1989. srušili Berlinski zid i bodljikavu žicu na granicama prema Zapadu.
Antagonizam među EU članicama
Već dobrano uzdrmana ukrajinskom krizom i financijskim slomom Grčke, europska institucionalna arhitektura kao da se počela raspadati pred najezdom izbjeglica s Bliskog istoka. Zapanjujući izostanak predviđanja mogućih posljedica uništenja režima u arapskim zemljama i s tim nužno povezane pravodobne pripreme za suočavanje s njima upotpunjen je potpunim fijaskom svih službi koje su još davno trebale detektirati i onemogućiti djelovanje transnacionalnih kriminalnih organizacija koje ionako tragičnu sudbinu izbjeglica čine naprosto užasnom.
Europske institucije trebale bi biti jamstvo da će se cijela Unija uspješno nositi s takvim vanjskim izazovima i sigurnosnim prijetnjama. Umjesto toga, svaki potres u europskom okruženju izaziva unutrašnju nestabilnost, preispitivanje temeljnih načela EU i antagonizam između njezinih članica.
Logično je da su u takvim okolnostima predsjednica i premijer odlučili sazvati sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. S obzirom na činjenicu da EU neposlušnim državama ne može nametnuti provedbu dosad već navodno usvojenih politika azila niti je izgledno da će uskoro biti postignuti novi dogovori na načelima solidarnosti, s velikom sigurnošću se može pretpostaviti da bi dosad iskazana spremnost Republike Hrvatske da provodi europske politike prema izbjeglicama i da preuzima nove obveze mogla dobiti samo deklarativnu podršku EU bez odgovarajuće financijske i organizacijske pomoći.
Ništa nije sveto i nedodirljivo
Sasvim u duhu takvih bojazni, predsjednica poziva premijera da zajedno razmotre „stajališta Republike Hrvatske prema Dublinskoj konvenciji i drugim sporazumima o readmisiji na snazi, odnosno pune primjene svih međunarodnih standarda i pravila Europske unije vezanih uz izbjeglice“. Nakon što su Njemačka i Austrija suspendirale primjenu Schengenskog sporazuma, čini se da više nijedno europsko dostignuće nije sveto ni nedodirljivo.
Hrvatska je u tragičnoj situaciji. Nije sudjelovala u donošenju odluka koje su presudno utjecale na nastanak i razvoj krize na Bliskom istoku, ali je suočena s posljedicama tih odluka. Tijekom predugog procesa pristupanja EU njezina je privrženost europskim vrijednostima provjeravana daleko strože negoli u slučajevima bivših istočnoeuropskih sovjetskih kolonija. Za razliku od tih zemalja koje su uživale u europskoj darežljivosti ranog posthladnoratovskog razdoblja, Hrvatska je u EU ušla u vrijeme krize i recesije pa je omjer sredstava dobivenih iz europskih fondova i onih uplaćenih u europski proračun znatno nepovoljniji nego što bi bio u neko ekonomski sretnije vrijeme.
Stav predsjednice
Iz današnje perspektive pripadnost Schengenu i eurozoni izgleda manje atraktivno negoli je to bilo jučer, ali ipak to su još neprijeđene etape na putu integracije Hrvatske u Europu. Želi li ih prijeći, Hrvatska se mora suočiti s mogućim preprekama. Na to upozorava i predsjednica naglašavajući da „treba izbjeći i moguće scenarije podizanja fizičkih prepreka na granici između Republike Hrvatske i neke od susjednih država članica Europske unije“. A kako ne bi trebalo dopustiti da izbjeglice koje su u tranzitu prema drugim državama EU budu vraćene u Hrvatsku, logično bi bilo zaključiti da predsjednica ostavlja otvorenom mogućnost da upravo Hrvatska sagradi takve prepreke na granici s državama koje nisu članice Unije.
U danim okolnostima takav način razmišljanja ne iznenađuje. Ako je Mađarska nekažnjeno sagradila ogradu prema Srbiji i spremna je podići je i na granicama prema državama članicama EU, zašto se i Hrvatska ne bi povela za njezinim primjerom? Ako su bogatije zemlje donijele odluke u skladu sa svojim usko definiranim nacionalnim interesima koji kolidiraju s usvojenim europskim normama, zašto bi se Hrvatska izlagala riziku da se, ni kriva ni dužna, suočava s ekonomskim, sigurnosnim, političkim i društvenim problemima do kojih neizbježno dolazi u srazu s nerazmjerno velikim brojem izbjeglica?
Izbjeglice su žrtve
Nedvojbeno tragičnu situaciju u kojoj se našla Hrvatska ne treba koristiti kao izliku za odustajanje od vrijednosti koje zagovaramo i na koje se zaklinjemo. Ne treba zaboraviti da su izbjeglice ponajprije žrtve, žrtve rata, žrtve loših režima u svojim državama, žrtve promašene politike SAD-a, žrtve nesposobnosti EU da svoje resurse angažira na prevenciji kriza i sanaciji njihovih posljedica i žrtve organiziranog međunarodnog kriminala. Treba li ih dodatno učiniti i žrtvom naših frustracija? Mislim da građani zemlje koja je sama oslobodila svoje okupirane teritorije ne bi trebali dijeliti frustracije stanovništva zemalja koje su desetljećima bile pod okupacijom i koje su oslobađali drugi.
U potrazi za mogućim rješenjima treba angažirati sve raspoložive domaće resurse i diplomatskim kanalima potražiti pomoć na svakom relevantnom mjestu. Hrvatska ne može presudno utjecati ni na jedan čimbenik o kojem ovisi dinamika odvijanja izbjegličke krize, ali može pokazati da slijediti logiku zaštite nacionalnih interesa ne znači nužno odustati od svakog vida solidarnosti s ljudima koji prolaze užase kroz kakve su ne tako davno prošli mnogi od nas.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 19. kolovoza 2015.