Telegramov komentar: Vučić je opet dokazao da je trećerazredni političar
Vučićeva ideja o zajedničkom danu sjećanja bljutava je i uvredljiva
Dakle, supruge i majke Bošnjaka likvidiranih u Srebrenici trebale bi o svojim tragedijama razgovarati s očevima onih srpskih Sarajlija koji su zbog svoje nacionalnosti stradali tijekom srpske opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine.
A roditelji hrvatskih vojnika, pogubljenih na Ovčari, mogli bi se, možda, povjeravati rođacima onih osječkih Srba koje su vojnici Branimira Glavaša bacali u Dravu. Dok bi se, pak, Hrvati koji su preživjeli pokolj u Škabrnji o saniranju PTSP-a mogli savjetovati s djecom onih srpskih oficira ili civila koji su poginuli u američkom bombardiranju Beograda i Niša…
Sve žrtve zaslužuju poštovanje
Tako bi valjda, ili još neukusnije, izgledao Vučićev Dan sjećanja, kada bi itko ikada prihvatio uistinu nisku ideju srpskog premijera o proglašavanju zajedničkog dana žalosti za sve žrtve ratova na prostoru bivše Jugoslavije.
Takva bi ideja nužno vodila izjednačavanju krivnje. A krivnja za ratove ne smije se izjednačiti niti se ikada smije zaboraviti tko je kriv
Sve žrtve, uistinu, zaslužuju poštovanje. Ali, ni sedamdeset godina poslije svršetka Drugog svjetskog rata nikome ne pada napamet da zajednički, istoga dana, obilježava sjećanje na žrtve holokausta i, recimo, sjećanje na žrtve savezničkih zrakoplovnih napada na Dresden.
Prvo, takva bi ideja bila emotivno i psihološki neprihvatljiva za najveći broj židova (a u našem slučaju za najveći broj Hrvata i Bošnjaka). Drugo, takva bi ideja nužno vodila izjednačavanju krivnje. A krivnja za ratove ne smije se izjednačiti niti se ikada smije zaboraviti tko je kriv.
Stvarna namjera Vučićeva prijedloga nipošto nije pomirenje među narodima koji su sudjelovali u jugoslavenskim ratovima. Stvarna je Vučićeva namjera baš izjednačavanje krivnje, i to kroz izjednačavanje žrtava.
Stvarne Vučićeve namjere
Vučić želi skinuti sa Srbije stigmu agresora i uvjerljivo najgoreg i najvećeg počinitelja ratnih zločina, tako što pokušava izjednačiti sve ratne žrtve iz devedesetih godina. Ovdje se zapravo radi o duboko nemoralnom, neobično ružnom pokušaju manipulacije žrtvama u političke svrhe, a ne o bilo kakvoj humanoj namjeri. Stoga Zoran Milanović nije imao apsolutno nikakvog izbora nego da odmah odbije Vučićev prijedlog.
Želi li Srbija uistinu učiniti korak prema trajnom poboljšanju odnosa s Hrvatima i Bošnjacima, ona prvo mora službeno priznati krivnju za izazivanje svih ratova na prostorima bivše Jugoslavije
Aleksandar Vučić povukao je u prvoj polovici srpnja nekoliko efektnih poteza. Pod utjecajem svojih britanskih savjetnika (radi se o jednoj privatnoj tvrtki za politički i poslovni konzalting), Vučić se odlučio na put u Srebrenicu i na prijateljski susret s Bakirom Izetbegovićem u Beogradu, poslije Srebrenice, usprkos tome što su ga u Srebrenici izvrijeđali i fizički napali.
Stoga je krajnje neobično da ga njegovi engleski konzultanti nisu odgovorili od bljutave i zapravo uvredljive ideje o zajedničkom danu sjećanja, koja je još jednom pokazala da je Aleksandar Vučić tek trećerazredni političar, svojom trećeklasnošću toliko tipičan za postjugoslavensku Srbiju.
Želi li Srbija uistinu učiniti korak prema trajnom poboljšanju odnosa s Hrvatima i Bošnjacima, ona prvo mora službeno priznati krivnju za izazivanje svih ratova na prostorima bivše Jugoslavije.
Redakcijski komentar uredništva Telegrama