Najuvjereniji Europljani su danas Ukrajinci, stanovnici zemlje koja je 2020. imala za četvrtinu manji BDP po stanovniku nego 1990. Te godine njen BDP po stanovniku bio je manji od poljskoga za samo 40 posto, a 2020. bio je više nego šesterostruko manji. Građani Ukrajine i te kako su svjesni činjenice zašto je njihova zemlja najveći europski gubitnik postsovjetske tranzicije
U nedjelju 3. travnja održat će se mađarski parlamentarni izbori. Ovaj put Viktor Orban i njegov Fidesz imaju protiv sebe opasnoga konkurenta, Ujedinjenu oporbu. Prema posljednjim predizbornim istraživanjima Fidesz uživa podršku 50 posto svih onih koji će izaći na izbore, a Ujedinjena oporba može računati na 43 posto glasova birača. Budući da su još početkom prosinca prošle godine bili potpuno izjednačeni očito je da ruska invazija na susjednu Ukrajinu posredno pomaže ostanku Viktora Orbana na vlasti.
Iako je Mađarska službeno osudila rusku agresiju, iako Orban nije, barem javno, razbijao rijetko viđeno jedinstvo članica Europske unije i NATO-a, mađarski mediji vezani uz vladajući Fidesz na vrlo ambivalentan način prate rat u Ukrajini. Plasirajući teze o odgovornosti SAD-a i Europske unije, za rusku invaziju potvrđuju uvjerenje mnogih da u vrhu Fidesza prevladavaju oni koji daleko više mrze „Zapad“ i vrijednosti liberalne demokracije nego što se, bez obzira na mađarsko povijesno iskustvo, boje Vladimira Putina.
Orban podilazi svojim biračima
Zbog toga je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u četvrtak u virtualnome obraćanju čelnicima država članica Europske unije pozvao Viktora Orbana da se odluči želi li biti uz Putina ili uz Ukrajinu. Orban je dan kasnije odgovorio da je Mađarska na strani mađarskih interesa te da 85 posto plina i 60 posto nafte njegova zemlja kupuje u Rusiji i da je u interesu mađarskih obitelji da tako bude i dalje jer one „ne trebaju plaćati cijenu rata u susjedstvu“.
Taj licemjerni i populistički stav u kojem je Europska unija obična boksačka vreća za bildanje vlastitih nacionalističkih mišića, a iz koje samorazumljivo nakon svakog lupanja usput ispadaju i svežnjevi fondovskih eura, itekako je pripomagao Putinu u njegovoj suludoj odluci da napadne Ukrajinu. Vladimir Putin bio je uvjeren da su liberalne demokracije inferiorne autokracijama jer je prosječnome biraču ipak važnija cijena benzina ili plina od sustavnoga razaranja ukrajinskih gradova.
Računao je na razne europske derivate Orbana, ali na kraju mu je preostao samo original koji ne preže od dodatnoga podilaženja onome dijelu mađarskoga biračkog tijela koje ga upravo zbog takve njegove retorike te ksenofobne i šovinističke politike sve ove godine i drži na vlasti.
Ulazak u EU je uvjet za opstanak Ukrajine
Ta je retorika upravo neprobavljivo gadljiva jer je u potpunoj suprotnosti sa svim koristima i rezultatima mađarskoga članstva u Europskoj uniji. Mađarski BDP po stanovniku bio je 2020. godine za 89,3 posto veći nego 1990., a za porast slovačkoga u istome razdoblju za 160,9 posto odnosno poljskoga za čak 185,9 posto sigurno nije zaslužan samo Bruxelles već i politike koje su se vodile u Budimpešti, Bratislavi i Varšavi. I tako smo došli do ključnoga paradoksa ukrajinskoga rata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najuvjereniji „Europljani“ su danas Ukrajinci, stanovnici zemlje koja je 2020. imala za četvrtinu manji BDP po stanovniku nego 1990. Te godine njen BDP po stanovniku bio je manji od poljskoga za „samo“ 40 posto, a 2020. bio je više nego šesterostruko manji. Građani Ukrajine i te kako su svjesni činjenice zašto je njihova zemlja najveći europski gubitnik postsovjetske tranzicije i zbog čega ulazak u Europsku uniju nije samo preduvjet snažnoga ekonomskog razvoja zemlje nego i jedini način da Ukrajina uopće opstane na karti Europe.
Tri grada, dvije sudbine
Ukrajinci se vehementno bore za svoje „europske“ ideale koje njihovi susjedi poput Orbana javno ismijavaju iako svakodnevno uživaju u rezultatima upravo tih „europskih ideala“. Dovoljan je posjet ukrajinskome Užhorodu, slovačkim Košicama i mađarskoj Nyiregyhazi, gradovima koji se nalaze na 100 km međusobne udaljenosti i koji dijele zajedničku povijest sve do 1990. godine. Užhorod i Nyiregyhaza približno su jednake veličine, imaju nešto manje od 120 000 stanovnika, a Košice su dvostruko veće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sva tri grada nalaze se na periferiji država kojima danas pripadaju, a do 1918. bili su u sastavu Austro-Ugarske Monarhije i imali su vrlo sličan etnički sastav stanovništva. U naredna tri desetljeća, nakon formiranja nacionalnih država i mijenjanja državnih granica sukladno rezultatima ratnih sukoba te pogromima ne samo vrlo brojnih Židova i Roma već i onih koji su živjeli s pogrešne strane novih granica, sva tri grada dobila su novi etnički sastav kakav su više-manje zadržali sve do danas.
U drugoj polovini 20. stoljeća zajednički su dijelili blagodati sovjetskoga političkog i ekonomskog modela te su sa približno istih startnih pozicija 1990. započeli postsovjetsku tranziciju. Nakon tri desetljeća, ponajviše zahvaljujući pripadanju Europskoj uniji i korištenju europskoga kohezijskog i inog novca, Košice i Nyiregyhaza svojim urbanističkim redom te prometnim i komunalnim rješenjima sliče Grazu ili Klagenfurtu, a Užhorod je i dalje ostao nalik bezbrojnim ruskim palankama slične veličine. Prosječna plaća u Užhorodu je dvostruko niža od prosječnih primanja zaposlenih u Košicama i Nyiregyhaza, pa ponavljam, ponajviše zbog svih lokalnih mrzitelja Europske unije i „Zapada“, da su sva tri grada imala približno istu startnu poziciju 1990. godine.
Putinofilija u hrvatskom susjedstvu
Građani Ukrajine bore se za svoje pravo pripadanja Europi, a u toj borbi sudjeluju i oni kojima je ruski materinji ili kućni jezik. Europskim i lokalnim cinicima Europa nije vrijedna borbe iako oni upravo zbog te Europe i njene liberalne demokracije imaju pravo čak i javno biti zadrtim fanovima ruskoga diktatora. Iako uživaju u europskome „boljemu životu“ oni i dalje lupetaju o potrebi razumijevanja ruske imperijalne politike i njenih teritorijalnih pretenzija na susjedne zemlje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Orbanovština” nije samo mađarski specifikum, no nje najmanje ima tamo gdje je ruski imperij na samim granicama, u Poljskoj, Estoniji, Latviji i Litvi, a u Europi je nadmašena jedino u Srbiji. No za razliku od Mađarske, gdje specijalni odnosi s Putinom imaju isključivo svoj financijski ekvivalent, ponajviše za Orbanovu vrhušku, u Srbiji vlada i iracionalno uvjerenje velikoga dijela javnosti da je Putinu stvarno stalo do Srbije i njenih interesa.
Zahvaljujući i susjedima, od kojih jedan ima pod izravnom kontrolom hrvatsko tržište nafte i naftnih derivata, a s drugim dijelimo punu košaru nezatvorenih sporova, Hrvatskoj ruska agresija na Ukrajinu nije i ne može biti samo beskonačan niz televizijskih snimaka razaranja i ljudskih patnji. Kao i svaka druga ničim izazvana invazija vojske jedne države na teritorij druge države ona je crno-bijela i ne rješava se pozivima na mir, nego porazom agresora i izbacivanjem ili povlačenjem okupatorskih jedinica. Dok god se to ne dogodi rat će s većim ili manjim intenzitetom trajati uz stalnu i realnu opasnost da preraste u europski i svjetski sukob, pa svako lokalno ili susjedovo relativiziranje rata treba na taj način i gledati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Tko su ljudi koji najviše javno lupetaju o potrebi razumijevanja ruske imperijalne politike
Putinofilije najmanje ima tamo gdje je ruski imperij na samim granicama - u Poljskoj, Estoniji, Latviji i Litvi
Najuvjereniji Europljani su danas Ukrajinci, stanovnici zemlje koja je 2020. imala za četvrtinu manji BDP po stanovniku nego 1990. Te godine njen BDP po stanovniku bio je manji od poljskoga za samo 40 posto, a 2020. bio je više nego šesterostruko manji. Građani Ukrajine i te kako su svjesni činjenice zašto je njihova zemlja najveći europski gubitnik postsovjetske tranzicije
U nedjelju 3. travnja održat će se mađarski parlamentarni izbori. Ovaj put Viktor Orban i njegov Fidesz imaju protiv sebe opasnoga konkurenta, Ujedinjenu oporbu. Prema posljednjim predizbornim istraživanjima Fidesz uživa podršku 50 posto svih onih koji će izaći na izbore, a Ujedinjena oporba može računati na 43 posto glasova birača. Budući da su još početkom prosinca prošle godine bili potpuno izjednačeni očito je da ruska invazija na susjednu Ukrajinu posredno pomaže ostanku Viktora Orbana na vlasti.
Iako je Mađarska službeno osudila rusku agresiju, iako Orban nije, barem javno, razbijao rijetko viđeno jedinstvo članica Europske unije i NATO-a, mađarski mediji vezani uz vladajući Fidesz na vrlo ambivalentan način prate rat u Ukrajini. Plasirajući teze o odgovornosti SAD-a i Europske unije, za rusku invaziju potvrđuju uvjerenje mnogih da u vrhu Fidesza prevladavaju oni koji daleko više mrze „Zapad“ i vrijednosti liberalne demokracije nego što se, bez obzira na mađarsko povijesno iskustvo, boje Vladimira Putina.
Orban podilazi svojim biračima
Zbog toga je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u četvrtak u virtualnome obraćanju čelnicima država članica Europske unije pozvao Viktora Orbana da se odluči želi li biti uz Putina ili uz Ukrajinu. Orban je dan kasnije odgovorio da je Mađarska na strani mađarskih interesa te da 85 posto plina i 60 posto nafte njegova zemlja kupuje u Rusiji i da je u interesu mađarskih obitelji da tako bude i dalje jer one „ne trebaju plaćati cijenu rata u susjedstvu“.
Taj licemjerni i populistički stav u kojem je Europska unija obična boksačka vreća za bildanje vlastitih nacionalističkih mišića, a iz koje samorazumljivo nakon svakog lupanja usput ispadaju i svežnjevi fondovskih eura, itekako je pripomagao Putinu u njegovoj suludoj odluci da napadne Ukrajinu. Vladimir Putin bio je uvjeren da su liberalne demokracije inferiorne autokracijama jer je prosječnome biraču ipak važnija cijena benzina ili plina od sustavnoga razaranja ukrajinskih gradova.
Računao je na razne europske derivate Orbana, ali na kraju mu je preostao samo original koji ne preže od dodatnoga podilaženja onome dijelu mađarskoga biračkog tijela koje ga upravo zbog takve njegove retorike te ksenofobne i šovinističke politike sve ove godine i drži na vlasti.
Ulazak u EU je uvjet za opstanak Ukrajine
Ta je retorika upravo neprobavljivo gadljiva jer je u potpunoj suprotnosti sa svim koristima i rezultatima mađarskoga članstva u Europskoj uniji. Mađarski BDP po stanovniku bio je 2020. godine za 89,3 posto veći nego 1990., a za porast slovačkoga u istome razdoblju za 160,9 posto odnosno poljskoga za čak 185,9 posto sigurno nije zaslužan samo Bruxelles već i politike koje su se vodile u Budimpešti, Bratislavi i Varšavi. I tako smo došli do ključnoga paradoksa ukrajinskoga rata.
Najuvjereniji „Europljani“ su danas Ukrajinci, stanovnici zemlje koja je 2020. imala za četvrtinu manji BDP po stanovniku nego 1990. Te godine njen BDP po stanovniku bio je manji od poljskoga za „samo“ 40 posto, a 2020. bio je više nego šesterostruko manji. Građani Ukrajine i te kako su svjesni činjenice zašto je njihova zemlja najveći europski gubitnik postsovjetske tranzicije i zbog čega ulazak u Europsku uniju nije samo preduvjet snažnoga ekonomskog razvoja zemlje nego i jedini način da Ukrajina uopće opstane na karti Europe.
Tri grada, dvije sudbine
Ukrajinci se vehementno bore za svoje „europske“ ideale koje njihovi susjedi poput Orbana javno ismijavaju iako svakodnevno uživaju u rezultatima upravo tih „europskih ideala“. Dovoljan je posjet ukrajinskome Užhorodu, slovačkim Košicama i mađarskoj Nyiregyhazi, gradovima koji se nalaze na 100 km međusobne udaljenosti i koji dijele zajedničku povijest sve do 1990. godine. Užhorod i Nyiregyhaza približno su jednake veličine, imaju nešto manje od 120 000 stanovnika, a Košice su dvostruko veće.
Sva tri grada nalaze se na periferiji država kojima danas pripadaju, a do 1918. bili su u sastavu Austro-Ugarske Monarhije i imali su vrlo sličan etnički sastav stanovništva. U naredna tri desetljeća, nakon formiranja nacionalnih država i mijenjanja državnih granica sukladno rezultatima ratnih sukoba te pogromima ne samo vrlo brojnih Židova i Roma već i onih koji su živjeli s pogrešne strane novih granica, sva tri grada dobila su novi etnički sastav kakav su više-manje zadržali sve do danas.
U drugoj polovini 20. stoljeća zajednički su dijelili blagodati sovjetskoga političkog i ekonomskog modela te su sa približno istih startnih pozicija 1990. započeli postsovjetsku tranziciju. Nakon tri desetljeća, ponajviše zahvaljujući pripadanju Europskoj uniji i korištenju europskoga kohezijskog i inog novca, Košice i Nyiregyhaza svojim urbanističkim redom te prometnim i komunalnim rješenjima sliče Grazu ili Klagenfurtu, a Užhorod je i dalje ostao nalik bezbrojnim ruskim palankama slične veličine. Prosječna plaća u Užhorodu je dvostruko niža od prosječnih primanja zaposlenih u Košicama i Nyiregyhaza, pa ponavljam, ponajviše zbog svih lokalnih mrzitelja Europske unije i „Zapada“, da su sva tri grada imala približno istu startnu poziciju 1990. godine.
Putinofilija u hrvatskom susjedstvu
Građani Ukrajine bore se za svoje pravo pripadanja Europi, a u toj borbi sudjeluju i oni kojima je ruski materinji ili kućni jezik. Europskim i lokalnim cinicima Europa nije vrijedna borbe iako oni upravo zbog te Europe i njene liberalne demokracije imaju pravo čak i javno biti zadrtim fanovima ruskoga diktatora. Iako uživaju u europskome „boljemu životu“ oni i dalje lupetaju o potrebi razumijevanja ruske imperijalne politike i njenih teritorijalnih pretenzija na susjedne zemlje.
“Orbanovština” nije samo mađarski specifikum, no nje najmanje ima tamo gdje je ruski imperij na samim granicama, u Poljskoj, Estoniji, Latviji i Litvi, a u Europi je nadmašena jedino u Srbiji. No za razliku od Mađarske, gdje specijalni odnosi s Putinom imaju isključivo svoj financijski ekvivalent, ponajviše za Orbanovu vrhušku, u Srbiji vlada i iracionalno uvjerenje velikoga dijela javnosti da je Putinu stvarno stalo do Srbije i njenih interesa.
Zahvaljujući i susjedima, od kojih jedan ima pod izravnom kontrolom hrvatsko tržište nafte i naftnih derivata, a s drugim dijelimo punu košaru nezatvorenih sporova, Hrvatskoj ruska agresija na Ukrajinu nije i ne može biti samo beskonačan niz televizijskih snimaka razaranja i ljudskih patnji. Kao i svaka druga ničim izazvana invazija vojske jedne države na teritorij druge države ona je crno-bijela i ne rješava se pozivima na mir, nego porazom agresora i izbacivanjem ili povlačenjem okupatorskih jedinica. Dok god se to ne dogodi rat će s većim ili manjim intenzitetom trajati uz stalnu i realnu opasnost da preraste u europski i svjetski sukob, pa svako lokalno ili susjedovo relativiziranje rata treba na taj način i gledati.