Tomislav Karamarko najavio je uvođenje istine u povijesne udžbenike pa smo istražili što bi ta istina mogla biti
Vodeći povjesničari za Telegram analiziraju što znači najavljena revizija udžbenika
Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u svojim istupima redovito najavljuje kako nakon osvajanja vlasti planira provesti reviziju povijesnih udžbenika za osnovne i srednje škole. „Istinom se ne može poigravati i nećemo dopustiti da djeca iz škola izlaze s dvojbama i neznanjem“, izjavio je ovih dana na proslavi 25. godišnjice Mladeži HDZ-a, ponavljajući tezu koju nekoliko godina provlači kroz većinu svojih govora. Primjerice, u kasno ljeto 2014., na skupu u povodu Europskog dana žrtava totalitarnih režima, izjavio je kako “konačno moramo srediti hrvatsko školstvo. A ne da nam, kao danas, neki kvazipovjesničari pišu povijest onako kako im odgovara”.
Prije šest mjeseci gotovi svi mediji prenijeli su njegovu izjavu kako će “u svojoj kući svatko moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni ne” i tako dalje. Okupljajući stručnjake u javnoj raspravi, Telegram je pokušao istražiti kakav stav o ovakvim tezama imaju relevantni hrvatski povjesničari, neovisno o tome kojoj političkoj opciji osobno pripadaju.
“Političari osvajanjem vlasti ne stječu pravo na prikazivanje povijesti na način koji im odgovara”, smatra dr.sc. Snježana Koren s Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i autorica povijesnog udžbenika za 8. razred. “Ako će imati takav pristup, onda smo isti kao Jugoslavija 1948. godine i tadašnje promjene nastave”, kaže.
Usklađivanje istine
„Ne znam na što se točno referira. Volio bih da gospodin Karamarko, kao diplomirani povjesničar, decidirano ukaže na što misli. Bez obzira na koje razdoblje on misli, to razdoblje moramo rasvijetliti isključivo na znanstveni način“, kaže nam dr. Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta.
Stručnjake koje smo okupili u raspravi pitali smo i do koje je mjere moguće pružiti potpunu i totalnu istinu, posebice što se tiče neugodnijih tema povijesti ovih prostora. „Historiografija ne pretendira na posjedovanje apsolutne istine, pa tako niti ozbiljni, profesionalni povjesničari ne smatraju da su njezini posjednici. S druge strane, ideologije, posebno one s totalitarnim ambicijama i iskustvom, polažu pravo na apsolutnu istinu koju onda brane i silom. Nekada se „povijesna istina“ dogovarala i usklađivala u komitetima ili komisijama koje su komiteti osnivali, da bi se onda i oružjem branila“, rekao je u razgovoru za Telegram dr. Ivica Lučić s Hrvatskog instituta za povijest.
Stranka na vlasti ne može prikazivati povijest na način koji joj odgovara. Hrvatska bi se time vratila u 1948.
Što se tiče apsolutno objektivnog prikaza nekog kompleksnog događaja, i to je dosta teško očekivati. Kako nam je profesorica Koren objasnila, gotovo svaki prikaz povijesti je subjektivan. “Ne radi se pritom primarno o činjenicama, nego o načinu kako ih prikazujete kad oblikujete narativ o prošlome. Kao što ni dva novinara neće napisati istu priču čak i kad raspolažu istim činjenicama, tako ni dva povjesničara neće napisati posve istu knjigu ili udžbenički tekst čak i kad govore o istim događajima.
Njihove prosudbe o važnosti i značaju događaja se razlikuju, oni imaju različita predznanja i različite vrijednosne okvire. Zato i danas raspravljamo o krivnji za Prvi svjetski rat ili o tome koji su uzroci izbijanja Francuske revolucije ili propasti Rimskog Carstva važniji. Isto vrijedi i za prikaze Domovinskog rata. Zato bih radije koristila termin ‘uravnotežen’ umjesto ‘objektivan’. U tom smislu, rekla bih da su udžbenički prikazi ratova 1990-ih puno uravnoteženiji od onih u udžbenicima iz devedesetih godina, iako se u većini još uvijek osjeti ono što se u dobroj historiografiji ne bi smjelo osjetiti – da zastupaju stavove i gledišta samo jedne strane, umjesto da osvijetle događaje iz različitih kutova”, rekla nam je Koren.
Propalo povjerenstvo
Osvrnimo se i na tehnikalije izmjene udžbenika povijesti. Što se tiče gimnazija, trenutačno je na snazi plan i program iz 1995. godine, autorice dr. Agneze Szabo. U njemu se propisuju teme što ih autori moraju obraditi i iznimno je restriktivan.
Udžbenike iz povijesti nastale nakon samostalnosti možemo podijeliti u tri grube kategorije. Prva kategorija je nastala tijekom Domovinskog rata. Najvažniji predstavnik tih udžbenika je onaj Ive Perića, izdan 1992. godine za osnovne škole, a za srednje škole nešto kasnije. U tom udžbeniku glavni akteri Hrvatskog proljeća Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo su gotovo ignorirani. Naime, njih dvoje bili su opozicija vladajućem HDZ-u u to vrijeme. Iz udžbenika se stječe dojam da Hrvatsko proljeće nije bilo veliki pokret, a da je glavnu riječ vodila Matica hrvatska. O odmazdi nakon sloma Proljeća Perić kaže: “U toj bjesomučnoj protuhrvatskoj hajci najupornije su sudjelovali oni pojedinci koji su time dokazivali svoju odanost jednoumlju komunističkog režima (zbog raznih osobnih povlastica i častohleplja) kao i svoju političku nezrelost i nerazumnost, a među njima je bilo i onih (iz redova srpske i crnogorske nacionalnosti) koji su time iskazivali sveopću antihrvatsku mržnju i netrpeljivost“.
Od izdavanja do 1996. godine Perićev udžbenik iz povijesti bio je jedini dopušteni udžbenik iz povijesti. Njegov učinak vidljiv je i u planu i programu dr. Szabo. Kako nam je opisala Koren, Szabo je gotovo doslovno prepisala naslove i podnaslove cjelina iz Perićeva udžbenika i tako složila nastavni plan i program po kojem i dan danas autori pišu udžbenike. Nakon 1996. godine i svojevrsne liberalizacije tržišta, dolaze novi udžbenici. Reprezentativan primjerak je udžbenik iz povijesti za gimnazije Ivana Vujčića iz 1998. godine. Kakav je to udžbenik i na koji način autor prikazuje još uvijek svježe događaje pokazuje oprema dopunskog materijala u udžbeniku. Naime, uz isječak dnevnika hrvatskog zarobljenika stoji autorov komentar: “Svoju svirepost neprijatelj ne pokazuje samo na bojišnici, nego i izvan nje.
Agresorov nagon za iživljavanje i mučenje pojasnit će vam i ovo štivo! Pročitajte ga!”. Dolazak široke koalicije predvođene Ivicom Račanom na vlast u siječanjskim izborima 2000. godine očitovao se i u postupnim promjenama povijesnih udžbenika. Samo tri mjeseca nakon izbora, u travnju 2000. godine, osnovano je Povjerenstvo za ocjenu udžbenika povijesti, a članovi Povjerenstva pronašli su mnoge manjkavosti hrvatskih udžbenika, od interpretativnih do faktografskih. Povjerenstvo je dalo preporuke, ministarstvo obrazovanja dogovorilo je s nakladnicima da će prihvatiti preporuke, a nakladnici ništa od toga nisu ispoštovali.
Nema izravne osude NDH
Iako nije bilo konkretnih promjena kao izravne posljedice rada Povjerenstva, nova generacija udžbenika nastalih 2000. godine donijela je mnoge sadržajne i didaktičke promjene, a Koren to pripisuje činjenici da su mnogi autori bili učitelji povijesti, bilo u osnovnim, bilo u srednjim školama.
Dr. Tvrtko Jakovina komentirao je za Telegram Karamarkove najave obračuna s povijesnim (ne)istinama: „Ne vidim razlog zašto HDZ 2015. godine želi biti sličan Savezu komunista u osamdesetima“. Jakovina nas je, slično kao i Klasić, uputio na činjenicu da dobar dio mladih smatra da NDH nije bila fašistička država.
U udžbeniku za 8. razred osnovnih škola autorice Vesne Đurić, a u izdanju Profila, ne piše decidirano da je NDH bila fašistička država. Međutim, iz konteksta se da zaključiti da je NDH imala definitivne fašističke sklonosti. „U skladu s politikom stvaranja marionetskih profašističkih država, Hitler je želio u Hrvatskoj stvoriti sebi odan režim“, stoji u tom udžbeniku, a samo dvije stranice kasnije stoji: „Najopasniji režimu bili su komunisti, članovi HSS-a antifašističkog raspoloženja i ostali antifašisti“.
„Udžbenici povijesti su solidni, ali oni nisu odgovor. Klima u društvu je takva da jedan pjevač ili nogometaš ima više utjecaja na mišljenje mladih nego stručnjak ili udžbenik. Možete imati pedeset dobrih knjiga, ali jedan Šimunić će to sve poništiti“, rekao je Jakovina u razgovoru za Telegram.
Bez obzira na koje povijesno razdoblje gospodin Karamarko misli, stručnjaci se slažu da je nedopustivo uvoditi ideologiju u nastavne materijale ili zahtijevati prezentiranje određenog narativa. Uostalom, kako stoji u planu i programu dr. Szabo: „I nastava povijesti mora biti nepristrana, što znači tumačiti i govoriti istinu i samo istinu, bila ona ugodna ili gorka. Tako odgajan učenik bit će također pripremljen spoznavati i razumijevati povijesne događaje i povijesne probleme u njihovoj slojevitosti i višeznačnosti. Bit će pritom i sposoban uzimati u obzir ne samo poznate uzroke i posljedice nego i povezanost povijesti s drugim problemskim područjima, ne samo u prošlosti nego i u sadašnjosti.“
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 10. listopada 2015.