Trebao je to biti zakon koji će natjerati premijera i ministre da kažu s kim se sve sastaju. Stručnjak: Prepun je rupa i praktički beskoristan

Kritike na prijedlog

Na prijedlog zakona, o kojem je upravo završena javna rasprava, stigao je niz kritika i primjedbi. Spočitava se da nije dovoljno jasan i da je podložan interpretacijama, da neće obuhvatiti sve one koji lobiraju – pa čak niti većinu njih – kao i da ne obvezuje državne dužnosnike da javno objavljuju sastanke s lobistima. Uz to, za nadzor nad provođenjem zakona zaduženo je tijelo koje u ovom trenutku za to nema kapaciteta.

“Nakon što se više od 15 godina u raznim antikorupcijskim programima raznih vlada najavljivalo izradu zakona o lobiranju, mislim da je važno da je nacrt zakona konačno došao u javnu raspravu. Ipak, čini se da rješenja predložena u ovom nacrtu nažalost ne daju nadu da će se puno toga promijeniti u ovom području”, kaže Igor Vidačak, profesor na Fakultetu političkih znanosti koji se godinama bavi temom lobiranja u EU.

(Ne)obavezan upis

Prijedlogom zakona predviđeno je uvođenje registra lobista kako bi javnost imala informaciju o tome tko lobira, kod koga lobira i za koga lobira – ti bi podaci bili u godišnjem izvještaju koji će se podnositi Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, instituciji koja će kontrolirati poštivanje novih pravila. No, upis u registar nije obavezan za sve i to je jedna od ključnih kritika na račun prijedloga.

Upis u registar obavezan je za one koji lobiraju uz naknadu, dok je za sve koji nisu plaćeni za zagovaranje nečijeg interesa upis dobrovoljan. U Vladi su procijenili da je takvo rješenje prikladno kako se upisom u registar ne bi opterećivale osobe koje lobiraju rijetko ili jednokratno i bez naknade. No, strukovne udruge, Ured pučke pravobraniteljice, kao i stručnjaci, upozoravaju da to nije dobro rješenje.

‘Registar će biti prazan’

“(…) Bitno je da svi budu uvedeni u javni Registar jer jedino tako je moguće osigurati dostupnost informacija o identitetu i profesionalnom interesu svih onih koji utječu ili žele utjecati na odluke javnih politika, čime bi se realizirala svrha i cilj ovog Zakona”, komentirali su iz pravobraniteljskog ureda.

U javnom savjetovanju bilo je još sličnih komentara – da se dobrovoljnim upisom u registar ostavlja prostor za moguću zlouporabu te da će izvan dosega registra ostati mnogi koji će se i dalje baviti lobiranjem, samo što to javnost neće vidjeti.

“Nacrt zakona uvodi stroža pravila i obvezu registracije isključivo za profesionalne lobiste/konzultante koji od svojih klijenata primaju naknadu za lobiranje zakonodavne odnosno izvršne vlasti na državnoj ili lokalnoj razini. Tih samodeklariranih profesionalnih lobista u Hrvatskoj ima jako malo i bojim se da će naš dugo očekivani Registar lobista biti poprilično prazan”, ističe Vidačak.

Paradoks novog nacrta

Svi ostali koji indirektno ili direktno pokušavaju utjecati na donositelje odluka, “mogu mirno nastaviti raditi svoj posao kao i dosad”, napominje Telegramov sugovornik, jer je za njih upis dobrovoljan, a “zakon ne nudi nikakve konkretne poticaje da se u Registar upišu”. Kada bi, na primjer, upis u registar bio uvjet da lobist može pristupiti državnim institucijama, poput Sabora ili Vlade, to bi bio poticaj svima da se upišu.

“Ovaj zakon”, nastavlja Vidačak, “samo daje mogućnost lobiranim dužnosnicima i službenicima da odbiju komunikaciju s profesionalnim, samodeklariranim lobistima koji lobiraju za naknadu i za koje postoji obveza upisa u Registar”.

“Sa svima ostalima, kao i dosad, mogu se nastaviti neformalno sastajati i komunicirati. Paradoksalno, prema sadašnjem modelu, registrirani lobisti bi mogli teže doći do sastanaka s donositeljima odluka nego svi ostali kojih će biti puno više”, upozorava.

Javno izvještavanje

Doduše, i za one koji lobiraju bez naknade postoji obveza da Povjerenstvu podnose godišnji izvještaj. No, Vidačak upozorava da ih, s ovako postavljenim pravilima, Povjerenstvo teško na to može natjerati. Pritom se otvara i drugo pitanje: kako će Povjerenstvo znati da je netko morao podnijeti izvještaj, ako uopće nije upisan u registar lobista?

Vidačak smatra problematičnim i to što “nije propisana javnost lobističkih izvještaja pa se gubi dodana vrijednost javnog nadzora nad lobističkim aktivnostima”. “Proaktivna transparentnost i javni nadzor su ključni u slučaju ovog zakona jer je jasno da Povjerenstvo neće moći odgovarajuće nadzirati sve lobističke aktivnosti”, kaže profesor.

Zahtjev Ministarstvu

Pritom, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa nije niti ekipirano za nadzor nad provedbom ovog zakona. Njime bi dobili nove ovlasti i nove zadaće, ali za to sada nemaju kapaciteta, što su nam iz Povjerenstva i potvrdili.

Zato su Ministarstvu pravosuđa, kako doznajemo, poslali dopis u kojem specificiraju koliko im sredstava treba da bi mogli odraditi posao koji će im ovim zakonom biti povjeren. Njihova učinkovitost će, dakle, ovisiti i o tome hoće li im Vlada, s obzirom na nove obaveze, povećati proračun i time omogućiti da zaposle još ljudi.

‘Odbijaju odgovornost’

Kada je SDP-ova vlada prije deset godina planirala regulirati lobiranje, pojavili su se prijedlozi da se državne dužnosnike obveže da objavljuju informacije o svojim sastancima. Na takav način, recimo, funkcionira Europska komisija: na stranicama Komisije može se, na primjer, vidjeti s kim se sve od početka mandata sastala potpredsjednica Dubravka Šuica ili ljudi iz njezinog kabineta.

To nije prolazilo tada, niti je prošlo sada. U javnom savjetovanju je to problematizirano; u komentarima je predloženo da državni dužnosnici također moraju objavljivati svoje sastanke s lobistima i da takva evidencija bude javna. I Vidačak napominje da, s ovakvim prijedlogom, “ne vidimo značajnije iskorake po pitanju odgovornosti, transparentnosti ili integriteta državnih dužnosnika, odnosno službenika”.

“Suprotno trendovima na razini EU koji traže proaktivnu objavu sastanaka dužnosnika s interesnim skupinama, naši dužnosnici opet odbijaju preuzeti svoj dio odgovornosti”, ističe profesor. U Ministarstvu se s time, dakako, ne bi složili.

S kim se sastaje premijer?

Na naše pitanje zašto nije predviđeno da, na primjer, premijer, ministri, njihovi savjetnici i saborski zastupnici moraju javno deklarirati s kim su se sastali, kada i na koju temu, uzvraćaju da je “Kodeksom ponašanja državnih dužnosnika u tijelima izvršne vlasti propisana obveza informiranja javnosti o važnim sastancima s trećim osobama”.

Pozivaju se, dakle, na dokument (Kodeks), donesen prije godinu dana, koji je u javnosti već kritiziran, među ostalim i zbog načina na koji će se nadgledati postupanje Vladinih i inih dužnosnika. U Kodeksu doista stoji da javnost mora biti obaviještena “o važnim sastancima” dužnosnika “s trećim osobama”. No, što ako premijer, ministar ili njegov savjetnik procijene da neki sastanak naprosto nije važan?

Mimo crvenog tepiha

Poanta transparentnosti nije u tome da javnost bude obaviještena da je, primjerice, predsjednik Vlade u Banskim dvorima primio dansku premijeru – iako to, sasvim sigurno, spada u “važan sastanak s trećim osobama” – već da bude obaviještena i o onim sastancima na kojima nema crvenog tepiha i nisu predviđene press konferencije. Toga u ovom prijedlogu nema.

Iz Ministarstva pravosuđa, međutim, sugeriraju da još ima vremena za poboljšanja. Javno savjetovanje je završilo, a na prijedlog je stiglo 75 komentara. “Po okončanju javnog savjetovanja, pristigli komentari će se analizirati te je moguća daljnja dorada pojedinih odredbi zakonskog prijedloga”, ističu u resoru ministra Ivana Malenice. Moguće je, dakle, da će neki komentari i primjedbe biti uvaženi i ugrađeni u finalni nacrt.

Bez željenog učinka

Jer ovakav nacrt, smatra profesor Vidačak, neće imati učinak kakav bi trebao imati. “Ako smo ovim zakonom željeli povećati transparentnost procesa utjecaja na donositelje odluka, ovakav nacrt nažalost neće postići željenu svrhu”, ističe Vidačak nadajući se da će u daljnjoj raspravi prijedlog ipak biti poboljšan.

Nakon tri desetljeća i cijelog niza vlada i resornih ministara, lobiranje će, dakle, u Hrvatskoj po prvi puta postati regulirana djelatnost. Kako regulirana – to je još uvijek otvoreno pitanje.