Ako se oči dovoljno jako zatvore, čaša može biti i polupuna. Može se reći da je, eto, premijer značajno poboljšao brzinu reakcije. Ministricu gospodarstva Martinu Dalić (sjetit ćete se: Agrokor, Borg, “prokletstvo percepcije”) smijenio je u svibnju 2018. godine nakon što su se sumnje u medijima, pa onda i u stranci i vladajućoj koaliciji rojile mjesecima.
Koronavirus u gruntovnici
Problem sa stiskanjem očiju je taj što se one, prije ili kasnije, moraju otvoriti. A onda se vidi da u čaši ostaju, u najbolju ruku, tek dvije-tri kapi. Da je smjena ministra zdravstva kojim je zaokružena lijepa brojka od dvije trećine ministara koji su morali napustiti Plenkovićevu kompoziciju nakon tri godine i tri mjeseca mandata, daleko, daleko od pozitivne, ili barem u perspektivi ohrabrujuće priče s hrvatske političke scene. Jer, pouke koje ostaju nakon Kujundžićevog degažiranja preko Markovog trga natrag u Sabor uglavnom su duboko zabrinjavajuće.
Za početak, obrazloženje o tome da je ministar smijenjen zato što se nije mogao fokusirati na predsjedanje Europskom unijom i borbu protiv koronavirusa zvuči kao dosta uspješna bilješka za stand up nastup nekog komičara koji se bavi društveno osviještenim temama. Činjenica da ju je premijer izgovorio sasvim ozbiljnog lica ne pokazuje da je sjajno uvježbao javni nastup pred publikom željnom smijeha, već priličnu dozu indignacije ne samo prema kriterijima obavljanja javne dužnosti, nego i prema elementarnoj razini inteligencije, pa i pukoj građanskoj pristojnosti.
Vrijeme je relativno
Nadalje, unatoč svoj sili argumenata koji pokazuju da je ministar zdravstva imao grozomoran učinak premijer ga je prije samo tri mjeseca branio pred Saborom od oporbenog zahtjeva za opozivom. Jasno, predsjednik Vlade ne može dopustiti da mu opozicija miče ministre, ali ne bi trebao sebi dopustiti ni situaciju da mu isti taj ministar kojeg je branio samo devedesetak dana kasnije postaje teret kojeg mora hitno odrezati. Pritom, Kujundžić nije prvi koji je s odbijenog oporbenog zahtjeva za smjenom uskoro otišao u arhivu na službenim stranicama Vlade.
Još gore – da bi se izbjegla ljetna rasprava o opozivu Kujundžića, s vjerojatnim motivom da se ona smjesti u neki užurbani jesenski dan i tako osigura manja medijska pažnja, vladajuća stranka je, uz asistenciju Ustavnog suda, opasno nategnula neke rokove iz temeljnog konstitutivnog državnog dokumenta. I ne samo njih, ni osnove logike se ne osjećaju baš najbolje pri tumačenju da 30 dana u kojima Sabor mora raspravljati o opozivu ministra ne traju uvijek – trideset dana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prokletstvo odabira
Ono što bi ipak trebalo preživjeti kao pozitivna ostavština posljednje serije smjena u Vladi Andreja Plenkovića završenih (zasad) s odlaskom Milana Kujundžića je priča o imovini. Valjda će neki budući ministri malo više paziti pri stjecanju nekretnina i pokretnina, te imati više poštivanja prema transparentnosti vlastite biografije i radu Plenkoviću omrznutog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Valjda neće, a nekako je teško izbjeći tu bojazan, zaključiti samo kako bi sumnjivu imovinu i povezanost s naglim poslovnim uspjesima prijatelja i bivših suradnika tek trebalo – lukavije sakriti.
Ključno je pitanje koje ostaje za posljednjih sedam-osam mjeseci rada Vlade Andreja Plenkovića ono o – odabiru. “Ono što je važno je naš odabir”, prisnažio je danas premijer predstavljajući Kujundžićevog budućeg nasljednika na mjestu ministra zdravstva Vilija Beroša. Nije zlonamjerno zaključiti da je u Vladi u kojoj se u prosjeku za manje od svaka tri mjeseca potroši po jedan ministar baš u tome problem. U tim i takvim odabirima i onima – ili još preciznije, onom, koji stoji iza njih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U čemu je najveći problem ove Vlade?
Ostavština još jednog ministarskog odlaska - problem je u onom koji ih bira
Valjda će neki budući ministri malo više paziti pri stjecanju nekretnina i pokretnina, te imati više poštivanja prema transparentnosti vlastite biografije i prema radu Plenkoviću omrznutog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Valjda neće, a nekako je teško izbjeći tu bojazan, zaključiti samo kako bi sumnjivu imovinu i povezanost s naglim poslovnim uspjesima prijatelja i bivših suradnika tek trebalo - lukavije sakriti.
Ako se oči dovoljno jako zatvore, čaša može biti i polupuna. Može se reći da je, eto, premijer značajno poboljšao brzinu reakcije. Ministricu gospodarstva Martinu Dalić (sjetit ćete se: Agrokor, Borg, “prokletstvo percepcije”) smijenio je u svibnju 2018. godine nakon što su se sumnje u medijima, pa onda i u stranci i vladajućoj koaliciji rojile mjesecima.
Za odricanje od Lovre Kuščevića ovog ljeta trebalo mu je 20 dana intenzivnog gomilanja afera bivšeg ministra uprave i jednako bivšeg političkog tajnika stranke. Za Milana Kujundžića mu je, pak, dostajalo samo sedam dana od prve objave sumnjivih brojki u imovinskoj kartici.
Koronavirus u gruntovnici
Problem sa stiskanjem očiju je taj što se one, prije ili kasnije, moraju otvoriti. A onda se vidi da u čaši ostaju, u najbolju ruku, tek dvije-tri kapi. Da je smjena ministra zdravstva kojim je zaokružena lijepa brojka od dvije trećine ministara koji su morali napustiti Plenkovićevu kompoziciju nakon tri godine i tri mjeseca mandata, daleko, daleko od pozitivne, ili barem u perspektivi ohrabrujuće priče s hrvatske političke scene. Jer, pouke koje ostaju nakon Kujundžićevog degažiranja preko Markovog trga natrag u Sabor uglavnom su duboko zabrinjavajuće.
Za početak, obrazloženje o tome da je ministar smijenjen zato što se nije mogao fokusirati na predsjedanje Europskom unijom i borbu protiv koronavirusa zvuči kao dosta uspješna bilješka za stand up nastup nekog komičara koji se bavi društveno osviještenim temama. Činjenica da ju je premijer izgovorio sasvim ozbiljnog lica ne pokazuje da je sjajno uvježbao javni nastup pred publikom željnom smijeha, već priličnu dozu indignacije ne samo prema kriterijima obavljanja javne dužnosti, nego i prema elementarnoj razini inteligencije, pa i pukoj građanskoj pristojnosti.
Vrijeme je relativno
Nadalje, unatoč svoj sili argumenata koji pokazuju da je ministar zdravstva imao grozomoran učinak premijer ga je prije samo tri mjeseca branio pred Saborom od oporbenog zahtjeva za opozivom. Jasno, predsjednik Vlade ne može dopustiti da mu opozicija miče ministre, ali ne bi trebao sebi dopustiti ni situaciju da mu isti taj ministar kojeg je branio samo devedesetak dana kasnije postaje teret kojeg mora hitno odrezati. Pritom, Kujundžić nije prvi koji je s odbijenog oporbenog zahtjeva za smjenom uskoro otišao u arhivu na službenim stranicama Vlade.
Još gore – da bi se izbjegla ljetna rasprava o opozivu Kujundžića, s vjerojatnim motivom da se ona smjesti u neki užurbani jesenski dan i tako osigura manja medijska pažnja, vladajuća stranka je, uz asistenciju Ustavnog suda, opasno nategnula neke rokove iz temeljnog konstitutivnog državnog dokumenta. I ne samo njih, ni osnove logike se ne osjećaju baš najbolje pri tumačenju da 30 dana u kojima Sabor mora raspravljati o opozivu ministra ne traju uvijek – trideset dana.
Prokletstvo odabira
Ono što bi ipak trebalo preživjeti kao pozitivna ostavština posljednje serije smjena u Vladi Andreja Plenkovića završenih (zasad) s odlaskom Milana Kujundžića je priča o imovini. Valjda će neki budući ministri malo više paziti pri stjecanju nekretnina i pokretnina, te imati više poštivanja prema transparentnosti vlastite biografije i radu Plenkoviću omrznutog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Valjda neće, a nekako je teško izbjeći tu bojazan, zaključiti samo kako bi sumnjivu imovinu i povezanost s naglim poslovnim uspjesima prijatelja i bivših suradnika tek trebalo – lukavije sakriti.
Ključno je pitanje koje ostaje za posljednjih sedam-osam mjeseci rada Vlade Andreja Plenkovića ono o – odabiru. “Ono što je važno je naš odabir”, prisnažio je danas premijer predstavljajući Kujundžićevog budućeg nasljednika na mjestu ministra zdravstva Vilija Beroša. Nije zlonamjerno zaključiti da je u Vladi u kojoj se u prosjeku za manje od svaka tri mjeseca potroši po jedan ministar baš u tome problem. U tim i takvim odabirima i onima – ili još preciznije, onom, koji stoji iza njih.