Ugledni sigurnosni analitičar: 'Zelenski više nema izbora, mora krenuti u proboj. Rusi samo ne smiju izgubiti'
Sigurnosni stručnjak Michael Clarke analizirao je moguće scenarije
Ukrajinska ofenziva ušla je prošlog tjedna u zasebnu “fazu dva”, prelazeći iz opsežnih probnih napada na rusku obranu, u “fazi jedan”, prema glavnom prodoru operacije, piše Michael Clarke, profesor obrambenih studija na King’s Collegeu u Londonu, istaknuti suradnik na Royal United Services Institute te sigurnosni analitičar, za londonski The Times.
General Oleksandr Sirskji, zapovjednik ukrajinske kopnene vojske, vjerojatno se osjeća poput vojvode od Wellingtona, pobjednika Bitke kod Waterlooa koji je tijekom duge karijere napao mnoge neprijateljske utvrde, piše Clarke. Artiljerija bi napravila tri ili četiri proboja prije nego što bi se Wellington suočio s neizbježnim pitanjem: može li napad uspjeti?
Sada, nakon gotovo osam tjedana napada na utvrđenu rusku obranu koja okružuje okupirane teritorije Ukrajine, Sirskji procjenjuje isti rizik. Također, u stisci je i s vremenom. Njegove snage su potrošile dva ljetna mjeseca čekajući ovaj trenutak, a Ukrajini je potrebna uvjerljiva vojna pobjeda prije nego jesenskih kiša i blatnog terena, ističe analitičar.
Patetični apeli vojnog vrha i regruta
Zapovjednici uvijek iznose ključni argument – kao što to čini i Sirskji – da se vojne operacije ne mogu voditi prema političkim rokovima. Ali činjenica je da se uvijek vode. I nakon svega što je uloženo u izgradnju i obuku ukrajinskih snaga za ovu dugo očekivanu protuofenzivu, jasno je da saveznici Kijeva očekuju povoljne rezultate. Strpljenje Zapada prema ukrajinskim ratnim naporima je ograničeno. Loši vojni rezultati do jeseni vjerojatno bi umanjili entuzijazam NATO-a za pružanje daljnje vojne podrške, smatra Clarke.
No Kijev, ističe Clarke, ima razloga za optimizam. Posljedice marša Wagnerove grupe prema Moskvi, prije pet tjedana, još uvijek se osjećaju unutar ruskog Ministarstva obrane. Potvrđeno je da su plaćenici Jevgenija Prigožina prestali djelovati u Ukrajini. Ruske elitne zračno-desantne snage – VDV, koje su uvijek bile bliske Wagnerovoj grupi – nemaju povjerenje ruskog vojnog vrha, a upitna je i lojalnost njihovih viših zapovjednika.
Najefikasniji ruski general Ivan Popov, zapovjednik 58. kombinirane armijske divizije na južnom frontu u Zaporožji, uklonjen je zbog očiglednog neposluha. Čini se da je Wagnerov uspješan pokušaj državnog udara potaknuo val kritika prema zapovjedničkoj strukturi, kaže Clarke. I nezadovoljne skupine regruta i rezervista redovito objavljuju patetične apele “Vladimiru Vladimiroviču” (predsjedniku Putinu) da nešto učini u vezi s njihovom lošom opremom, nedostatkom streljiva, lošom hranom i još lošijim časnicima.
Rusi su posijali frontu minama
Ipak, “faza jedan” bila je teška za Kijev. Ukrajinci nemaju zračnu nadmoć nad bojištem (iako ni njihov neprijatelj nema). Obzirom da Rusi imaju mogućnost gađati ukrajinske formacije, posebno njihovim napadačkim helikopterima Ka-52 i zrakoplovima Sukhoi Su-25, Ukrajinci ne mogu bez rizika koncentrirati teške snage što je nužno za probijanje ruske obrane.
Čak i kad to uspiju, tu su minska polja. Rusi su posijali oko tri puta više mina po kilometru fronte nego što većina vojnih priručnika smatra adekvatnim. Čak i uz dobra zapadna sredstva za razminiranje i uređaje za njihovo suzbijanje, gusta minska polja usporavaju napredovanje i čine ga ranjivim na topničke ili zračne napade.
Svaki put kad Ukrajinci osvoje selo, Rusi izvode protunapad. Gdje protunapad ne uspije, obično u roku od 24 sata, Rusi pokrenu zračne ili topničke napade na ukrajinske položaje. Taj je obrazac bio do nedavno dio ruske obrambene taktike, ali možda više ne funkcionira sjajno obzirom na to da ukrajinske snage sve brže osvajaju teritorij. Ako uspiju natjerati Ruse da iznenada povuku snage, to bi moglo dovesti do šireg sloma obrane, ističe Clarke.
Ukrajinski prodori bi mogli biti izvedivi
Izgleda da je ruska obrana oslabila jer su ukrajinske snage posljednjih dana napredovale od Khersona, preko Orikhiva, do Velike Novosilke, Vuhledara i Bahmuta; prisilivši Ruse da angažiraju rezervne snage; pogađajući njihovo streljivo i logistiku iza linija; a uspjeli su zauzeti i pojedina važna uzvišenja.
Ukrajinci su dobili mnogo više streljiva od Sjedinjenih Država, uključujući i M864 kasetne bombe koje mogu izbaciti neprijateljske snage iz rovova i bunkera, ili iz bilo čega osim oklopnih vozila. Rusi nemaju neograničen broj branitelja duž tako dugog bojnog fronta, a Ukrajina je poremetila unutarnje komunikacijske linije, ometajući njihove šanse za brzo kretanje po bojnom području. Realno je vjerovati da bi jedan ili više ukrajinskih prodora sada mogli biti “izvedivi”. Postoje tri moguće opcije, smatra Clarke.
Ukrajinci moraju učiniti Krim neodrživim
Prva je pomicanje prema istoku od Bahmuta, a zatim možda manevar prema jugu kako bi prodrli u područje Donjecka koje je okupirano od 2014. godine. Druga je prodor prema jugu od Vuhledara i Velike Novosilke prema obali u Mariupolju. I treća je snažan napad iz napadnog mostobrana u Zaporožji, koji je već postignut južno od Orikhiva, prema Tokmaku, zatim Melitopolju i dalje prema obali.
To nudi najveću stratešku nagradu. Ruski “kopneni most” prema Krimu prepolovio bi se na dva dijela, što bi izoliralo Ruse zapadno od smjera prodora, i – najvažnije – stavilo bi Krim pod stalnu prijetnju topničkih i zračnih napada. Bez pokušaja da zauzmu sam poluotok (i riskirajući potencijalni taktički nuklearni udar Putina), Ukrajinci bi jednostavno mogli učiniti Krim neodrživim teritorijem za ruske vojnike i civile. To bi samo po sebi bilo golemo političko sredstvo pregovaranja.
No, problem je što treća opcija podrazumijeva zauzimanje teritorija sve do mora, što je 200 kilometara u dubinu, a upravo su ondje Rusi tijekom posljednjih šest mjeseci izgradili najjaču obranu. Da bi ponovno ugledali obalu Azovskog mora, Ukrajincima je potreban slom ruskih snaga, umjesto njihovog povlačenja. A snage Kijeva još nisu došle do najjačeg dijela ruske obrane, koju je izvorno postavio general Sergej Surovikin.
Bitka koja slijedi je asimetrična
Naravno, u cijelu priču još uvijek može biti uključeno puno strateške obmane. Kijev svakako ostavlja dojam da namjerava isprobati opciju broj tri. Čini se da su doveli svoju 10. brigadu kako bi zamijenili 9. brigadu koja se najviše borila tamo. Ipak, većina novih brigada još nije angažirana, pa bi Kijev još uvijek mogao odlučiti ponovno uravnotežiti svoj napad i probiti se negdje drugdje.
Uzimajući u obzir sve navedeno, Sirskji mora voditi računa o mnogočemu, ali vrijeme nije na njegovoj strani. Morat će učiniti ono što je Wellington učinio, duboko udahnuti i prihvatiti rizike koje donose proboji. Bitka koja slijedi je asimetrična. Ukrajinci treba odlučna pobjeda na bojnom polju kako bi se zaustavio rastući pesimizam da je ovaj rat osuđen na pat-poziciju.
Rusima je dovoljno izbjegavati gubitke, budući da njihova strategija ovisi o tome da nadžive entuzijazam Zapada za konflikt. Svaka polu-kompetentna vojna organizacija – kao što je Rusija – može stvoriti utvrđene obrane ako im se da dovoljno vremena da ih izgrade. Potrebna je znatno nadarenija vojska za uspješan napad na takav cilj. Sljedećih će nekoliko tjedana stoga biti test ukrajinske vojne sposobnosti, hrabrosti i predanosti, zaključuje Clarke u svojoj analizi.