Zašto ukrajinska ofenziva toliko kasni? Zelenski je u dvojbi: ići na sigurno ili odigrati potez koji bi mogao uništiti Putina
Ukrajinska protuofenziva spominje se, i čeka, već mjesecima
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i njegovi generali postižu ono što žele – šire tjeskobu među ruskim vojnicima koji ne znaju kada i gdje će krenuti dugonajavljivana protuofenziva. Zelenski i vojni vrh Ukrajine žele iscrpiti Ruse, koji napad očekuju praktički u svakom trenutku. Ruski zapovjednici koji se bore oko Bahmuta, ukrajinskog grada koji je jedno od žarišta rata, pitaju se je li protuofenziva zapravo već počela.
Londonski The Times piše da je upravo širenje tjeskobe među ruskim vojnicima i zapovjednicima možda jedan od razloga zašto dugoočekivani protunapad još nije počeo. Drugi razlog je možda to što su Zelenski i njegovi generali pod pritiskom da isporuče očekivane rezultate pomoću opreme i oružja koji su im isporučeni sa Zapada. Ukrajinski generali možda čekaju sa slanjem svojih vojnika u bitku sve do trenutka kada će ovi biti potpuno opremljeni i obučeni za rukovanje novom opremom.
Što je Zelenski čekao?
Pouzdano se zna da je Ukrajina dosad čekala jednu punu brigadu koja je bila na obuci u Švedskoj, naoružanu modernim tenkovima Leopard 2, borbenim vozilima CV-90 i topničkim sustavima Archer, što je čini jednom od najmoćnijih jedinica kojima Kijev raspolaže. Ta brigada se vratila u Ukrajinu ovog mjeseca i spremna je za ulazak u bitku.
Zelenski je također čekao projektile Storm Shadow iz Britanije, strašno oružje koje bi moglo promijeniti tijek rata. Radi se o raketama koje imaju domet od najmanje 300 kilometara, a na radarima se vide kao kapi kiše. Ti projektili mogu uništiti zapovjedne centre daleko izvan prve linije i ostaviti neprijateljske trupe u kaosu. Već se koriste za udare na ruska logistička središta koja su pomaknuta izvan dometa HIMARS-a koji su stigli iz SAD-a. Takav jedan napad se, navodno, dogodio u Lugansku tijekom vikenda.
U tijeku je i dugodometna kampanja bespilotnim letjelicama kako bi se Rusiji ispraznile zalihe goriva. Ukrajinci to postižu uništavajući naftnu i plinsku infrastrukturu na Krimu i u zapadnoj Rusiji. Skladišta streljiva također su na nišanu Kijeva.
Ukrajinci neće krenuti toliko očito kao Rusi
Kada sljedeća faza ukrajinske ofenzive počne, neće, kao što je bila ruska, biti najavljena iz svemira vidljivim konvojem dugim nekoliko desetaka kilometara, ili valovima trupa koje jurišaju na neprijatelja. Kijev će učiniti sve što može kako bi smanjio svoje žrtve na najmanju moguću mjeru. Times procjenjuje da otuda dolazi hitnost molbi Zelenskog za avione F-16, koji bi mogli pružiti zračnu zaštitu vojnicima koji napreduju.
Iznenadni, ograničeni napadi mobilnog pješaštva potpomognuti tenkovima i borbenim vozilima pripremit će teren za veći napad, ispitujući slabosti i tjerajući Rusiju da raširi obranu te ostavi pukotine u koje će napadači moći prodrijeti. General Valerij Zalužni, čelnik ukrajinske vojske, tražit će točke gdje se različite ruske snage križaju i iskorištavat će slabu komunikaciju među njima, kao što se prošlog tjedna dogodilo u Bahmutu s Wagnerom i ruskim regularnim vojnim trupama.
Poraz kod Bahmuta mogao bi srušiti Putina
Times prognozira da će ukrajinske jurišne trupe ostati raspršene iza linije fronte do posljednje minute prije početka ofenzive. Ukrajinci će se vjerojatno odlučiti za takav pristup iako će im on otežati postizanje strateškog imperativa – oni naime moraju odsjeći Krim i kopneni most između tog poluotoka i Rusije ako žele dobiti rat.
No, odsijecanje Krima možda nije inicijalni cilj predstojeće ofenzive. Poraz kod Bahmuta odjeknuo bi u cijeloj Moskvi, možda bi ubrzao pad režima Vladimira Putina i potencijalno teško uzdrmao Rusku Federaciju. Za Zelenskog će taj politički cilj biti primamljiv kao jedan od načina da se okonča rat.
Dnjepar je velika prepreka
Ipak, u ukrajinskim vojnim krugovima intenzivno se govori o neutralizaciji Krima, koji je Kremlj pretvorio u ogromnu vojnu bazu s aerodromima i brodogradilištima koja se koristi za svakodnevne udare na Kijev. Ukrajinska vojna obavještajna služba prebrojala je 152.000 ruskih vojnika koji brane okupirane dijelove južne regije Zaporožje i Herson. Smatra se da Ukrajina ima 160.000 do 220.000 vojnika spremnih za napad, opremljenih modernim tenkovima i borbenim vozilima pješaštva.
Od Hersona do Donjecka, Rusi su raspoređeni duž više od 500 kilometara fronte, prikovani za obranu rijeke Dnjepar, kojom dominiraju Ukrajinci. Prijelaz velikih razmjera bio bi eventualno moguć kod Nove Kahovke, ali rijeka je i ondje široka kilometrima. Takva golema prirodna zapreka predstavljala bi ozbiljan izazov za opskrbu trupa kada bi Ukrajinci uspješno prešli na južnu stranu rijeke.
Gdje bi protuofenziva zapravo mogla početi?
Grad Vuhledar, gdje se križaju južna i istočna zapovjedništva Kremlja i na koji je Rusija slala iscrpljene trupe, mogao bi biti atraktivna opcija za početak protuofenzive. Uspješan proboj prema Mariupolju imao bi veliku simboličnu važnost za Ukrajinu, a rusko topništvo je već pretvorilo ta urbana područja u ruševine, pa bi bilo malo borbi od kuće do kuće. Ipak, mali broj skloništa od bombardiranja preko ruske granice udaljene jedva 70 kilometara predstavlja velik rizik, zbog čega je sposobnost Ukrajine da kontrolira zračni prostor ključna u slučaju napada u tom smjeru.
Zapadnije od vuhledarske linije napada, luka Berdjansk je primamljiva meta za Ukrajince, budući da bi njezinim oslobađanjem Rusiju liši vitalne rute opskrbe Azovskim morem. Međutim, prilaz Berdjansku je ispresijecan vodenim putovima koji bi mogli usporiti napad.
Nadalje, postoji mogućnost napada preko Orikhiva i dalje na Tokmak, gradić u kojem se nalazi velika zračna bazu vrlo važna ruskoj vojsci. Oslobađanje Tokmaka bilo bi dovoljno da se djelomično presiječe ruski put opskrbe Krima kopnenim mostom.
Mogu li Ukrajinci iznenaditi Ruse?
Na kraju, moguć je i onaj najočitiji pravac ukrajinskog napada: ravni proboj do Melitopolja. Grad se nalazi na ključnom južnom raskrižju koje je bilo mjesto intenzivnog partizanskog ratovanja uz pomoć ukrajinskih timova za specijalne operacije. To bi zahtijevalo probijanje dijela najbolje pripremljene ruske obrane na jugu – preko teško miniranih polja, kroz utvrđene mreže rovova i betonske protutenkovske obrane.
Ukrajina ima i druge mogućnosti koje prisiljavaju Ruse da pogađaju kuda će krenuti protuofenziva: proboj kod Svatova kako bi se oslobodilačke snage obrušile na Lugansk ili korištenje “kulminacije” moskovskih napada na Avdivku kako bi se udarilo na jug i okružilo Donjeck. Uspjeh u bilo kojem od tih pravaca izazvao bi snažan pritisak na Moskvu, ali to bi značilo da će ukrajinsko gospodarstvo izgubiti još jednu godinu tijekom koje neće imati mogućnost nesmetanog pristupa obali.