Iz svih anketa objavljivanih nakon izbora pandemijske 2020. godine na kojima je HDZ iznenađujuće uvjerljivo pobijedio, jasno je da će nakon sljedećih parlamentarnih izbora biti – napeto. Unatoč uvjerljivoj prednosti koju je HDZ cijelo vrijeme imao, bilo je prilično izvjesno da će se nova većina morati slagati u znatno kompliciranijim i neizvjesnijim pregovorima nego prije četiri godine, kad je, praktički već u izbornoj noći, Andrej Plenković imao “čarobnih” 76 ruku u Saboru. Uz sve to, prednost HDZ-a vremenom postaje sve manje uvjerljiva. Poslijeizborna drama je gotovo zagarantirana.
Pitanje dijaspore
A tad, dakle od 17. travnja navečer, bi se u posebno nezgodnoj poziciji mogli naći predstavnici nacionalnih manjina i dijaspore. Ukupno vrlo respektabilnih 11 mandata u parlamentu, koliko ih, od ukupno 151, imaju zastupnici ove dvije skupine, često su bili meta raznih kritika.
Za troje zastupnika dijaspore (u pravilu svi iz HDZ-a) se često zamjera činjenica da oni predstavljaju ljude koji ne žive u Hrvatskoj. Mnogi su se, uglavnom s ljevice, bunili kako dijaspora (uglavnom BiH) ima pravo birati ljude koji će određivati zakone i pravila u zemlji u kojoj niti žive, niti plaćaju porez.
Pitanje manjina
Osmero “manjinaca” je ipak bilo pod većom paljbom. Pogotovo troje predstavnika srpske nacionalne manjine. Manjinski zastupnici biraju se “pozitivnom diskriminacijom”, odnosno za njihov mandat je dovoljno mnogo manje glasova birača nego što je to slučaj kod osvajanja mandata izvan manjinske, 12. izborne jedinice.
Zastupnik Talijana, Furio Radin, dobio je tako prije četiri godine tek 890 glasova. Za prelazak praga i osvajanje jednog mandata je, recimo, zeleno-lijevoj koaliciji oko stranke Možemo! u isto vrijeme u 2. izbornoj jedinici trebalo skoro deset tisuća birača.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mnogi su, stoga, uglavnom s desnice, propitivali legitimitet ovako izabranih zastupnika nacionalnih manjina. Prijetilo se žustrim rječnikom, izmjenama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, referendumom, no ništa od toga se dosad nije ostvarilo. Kao što, uostalom, nisu ukinuti ni zastupnici iz dijaspore.
A što ako budu mogli doista birati?
No, realno, nije ni bilo ni pravog, konkretnog razloga za ovako radikalne promjene. Nikad dosad, naime, ni zastupnici manjina, ni zastupnici dijaspore nisu utjecali na to tko će preuzeti vlast u zemlji. Nikad dosad, recimo, glasovi iz dijaspore nisu utjecali na to da predsjednik ili predsjednica bude netko tko nije dobio najviše glasova u Hrvatskoj. Nikad dosad zastupnici nacionalnih manjina nisu poslije izbora prešli stranci ili koaliciji koja nije imala najviše mandata na izborima i u poslijeizbornim pregovorima. Štoviše, ponašali su se kao svojevrstan dodatni stabilizator sustava, podebljavajući već postojeću većinu.
Međutim, uvijek postoji i mogućnost, koja je dosad bila samo teoretska, da manjinci sa svojih osmero zastupnika mogu doista birati. Da njihova potpora može donijeti vlast i jednom i drugom poslijeizbornom bloku, ako rezultati izbora budu baš toliko izjednačeni. A ovaj put bi baš takvi mogli biti. Primjerice, što ako blok kojeg će okupljati, recimo, Andrej Plenković bude mahao s potpisima 71 zastupnika, a onaj kojeg bude vodio, recimo, Zoran Milanović sa 72? Ili obrnuto, sasvim je svejedno? (usput, omjer koji omogućuje da “manjinci” budu prevaga ide do 68:75)
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sklizak teren
Tu će se zastupnici manjina naći na vrlo skliskom terenu. Jer, ako odu s onima koji su osvojili manje mandata u ostalim izbornim jedinicama, s koje god strane političkog spektra dolazili, svi dosadašnji pozivi za promjenom načina izbora zastupnika nacionalnih manjina pomnožit će se s tisuću. Barem. Nije teško zamisliti ni brzi referendum o izmjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ili Ustava ili neku sličnu radikalnu političku akciju.
Sa zastupnicima dijaspore je stvar slična, iako nešto blaža kad su u pitanju parlamentarni izbori. Ali, ako se ikad dogodi da dijaspora odluči o tome tko će biti predsjednik ili predsjednica Hrvatske – suprotno volji ljudi koji žive u Hrvatskoj ili se dogodi da se glasovima dijaspore promijeni ishod nekog referenduma, stvar će opet doći do žustre akcije da im se oduzme pravo glasa.
Kičma i integritet
Što se tiče zastupnika nacionalnih manjina, koji će prvi biti pod lupom kod sastavljanja nove saborske većine, nije teško opravdati stav po kojem je jedino logično da stanu uz one koji imaju najviše mandata, bez obzira na političke razlike. To svakako ne znači, a nažalost se u Hrvatskoj podrazumijeva, da trebaju podržati baš svaku gadariju, poput recimo, Lex AP-a ili izbora Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. Ali to ipak nije programirana nestabilnost političkog sustava, već posljedica nesmiljenog kulta nepogrešivosti Vođe i još nesmiljenijeg nedostatka političke kičme i integriteta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hoće li, pak, u ovako uzavreloj, rubno ustavnoj i histeričnoj atmosferi u kojoj se opasni fake news bez grižnje savjesti već koristi kao oružje političke borbe, zastupnici nacionalnih manjina imati dovoljno hrabrosti i mudrosti da svojim odabirom poslijeizborne podrške ne poremete većinski odabir ostatka Hrvatske, pitanje je čiji odgovor u ovom trenutku nije pretjerano zahvalno prognozirati. Izvjesno je, međutim, da bi on mogao imati dalekosežne posljedice na politički i izborni sustav.
Važno pitanje: hoće li ovo biti prvi izbori na kojima će manjinski zastupnici odlučiti o pobjedniku?
Bijesna i izjednačena izborna utrka u posebno nezgodnu poziciju stavit će zastupnike nacionalnih manjina
Uvijek postoji i mogućnost, koja je dosad bila samo teoretska, da manjinci sa svojih osmero zastupnika mogu doista birati. Da njihova potpora može donijeti vlast i jednom i drugom poslijeizbornom bloku, ako rezultati izbora budu baš toliko izjednačeni
Iz svih anketa objavljivanih nakon izbora pandemijske 2020. godine na kojima je HDZ iznenađujuće uvjerljivo pobijedio, jasno je da će nakon sljedećih parlamentarnih izbora biti – napeto. Unatoč uvjerljivoj prednosti koju je HDZ cijelo vrijeme imao, bilo je prilično izvjesno da će se nova većina morati slagati u znatno kompliciranijim i neizvjesnijim pregovorima nego prije četiri godine, kad je, praktički već u izbornoj noći, Andrej Plenković imao “čarobnih” 76 ruku u Saboru. Uz sve to, prednost HDZ-a vremenom postaje sve manje uvjerljiva. Poslijeizborna drama je gotovo zagarantirana.
Drame ne nedostaje ni u predizbornim tjednima. Ulazak Zorana Milanovića u igru za skidanje HDZ-a s vlasti zapalio je neobuzdanu vatru na svim stranama, a izbore, sudeći po neobičnom upozorenju Ustavnog suda gurnuo prema rubu ustavnosti. Strasti su, ukratko, uzavrele kao nikad dosad i pitanje je u kojem će smjeru priča o izborima 17. travnja još krenuti i prije nego što se krene rješavati teška poslijeizborna matematika.
Pitanje dijaspore
A tad, dakle od 17. travnja navečer, bi se u posebno nezgodnoj poziciji mogli naći predstavnici nacionalnih manjina i dijaspore. Ukupno vrlo respektabilnih 11 mandata u parlamentu, koliko ih, od ukupno 151, imaju zastupnici ove dvije skupine, često su bili meta raznih kritika.
Za troje zastupnika dijaspore (u pravilu svi iz HDZ-a) se često zamjera činjenica da oni predstavljaju ljude koji ne žive u Hrvatskoj. Mnogi su se, uglavnom s ljevice, bunili kako dijaspora (uglavnom BiH) ima pravo birati ljude koji će određivati zakone i pravila u zemlji u kojoj niti žive, niti plaćaju porez.
Pitanje manjina
Osmero “manjinaca” je ipak bilo pod većom paljbom. Pogotovo troje predstavnika srpske nacionalne manjine. Manjinski zastupnici biraju se “pozitivnom diskriminacijom”, odnosno za njihov mandat je dovoljno mnogo manje glasova birača nego što je to slučaj kod osvajanja mandata izvan manjinske, 12. izborne jedinice.
Zastupnik Talijana, Furio Radin, dobio je tako prije četiri godine tek 890 glasova. Za prelazak praga i osvajanje jednog mandata je, recimo, zeleno-lijevoj koaliciji oko stranke Možemo! u isto vrijeme u 2. izbornoj jedinici trebalo skoro deset tisuća birača.
Mnogi su, stoga, uglavnom s desnice, propitivali legitimitet ovako izabranih zastupnika nacionalnih manjina. Prijetilo se žustrim rječnikom, izmjenama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, referendumom, no ništa od toga se dosad nije ostvarilo. Kao što, uostalom, nisu ukinuti ni zastupnici iz dijaspore.
A što ako budu mogli doista birati?
No, realno, nije ni bilo ni pravog, konkretnog razloga za ovako radikalne promjene. Nikad dosad, naime, ni zastupnici manjina, ni zastupnici dijaspore nisu utjecali na to tko će preuzeti vlast u zemlji. Nikad dosad, recimo, glasovi iz dijaspore nisu utjecali na to da predsjednik ili predsjednica bude netko tko nije dobio najviše glasova u Hrvatskoj. Nikad dosad zastupnici nacionalnih manjina nisu poslije izbora prešli stranci ili koaliciji koja nije imala najviše mandata na izborima i u poslijeizbornim pregovorima. Štoviše, ponašali su se kao svojevrstan dodatni stabilizator sustava, podebljavajući već postojeću većinu.
Međutim, uvijek postoji i mogućnost, koja je dosad bila samo teoretska, da manjinci sa svojih osmero zastupnika mogu doista birati. Da njihova potpora može donijeti vlast i jednom i drugom poslijeizbornom bloku, ako rezultati izbora budu baš toliko izjednačeni. A ovaj put bi baš takvi mogli biti. Primjerice, što ako blok kojeg će okupljati, recimo, Andrej Plenković bude mahao s potpisima 71 zastupnika, a onaj kojeg bude vodio, recimo, Zoran Milanović sa 72? Ili obrnuto, sasvim je svejedno? (usput, omjer koji omogućuje da “manjinci” budu prevaga ide do 68:75)
Sklizak teren
Tu će se zastupnici manjina naći na vrlo skliskom terenu. Jer, ako odu s onima koji su osvojili manje mandata u ostalim izbornim jedinicama, s koje god strane političkog spektra dolazili, svi dosadašnji pozivi za promjenom načina izbora zastupnika nacionalnih manjina pomnožit će se s tisuću. Barem. Nije teško zamisliti ni brzi referendum o izmjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ili Ustava ili neku sličnu radikalnu političku akciju.
Sa zastupnicima dijaspore je stvar slična, iako nešto blaža kad su u pitanju parlamentarni izbori. Ali, ako se ikad dogodi da dijaspora odluči o tome tko će biti predsjednik ili predsjednica Hrvatske – suprotno volji ljudi koji žive u Hrvatskoj ili se dogodi da se glasovima dijaspore promijeni ishod nekog referenduma, stvar će opet doći do žustre akcije da im se oduzme pravo glasa.
Kičma i integritet
Što se tiče zastupnika nacionalnih manjina, koji će prvi biti pod lupom kod sastavljanja nove saborske većine, nije teško opravdati stav po kojem je jedino logično da stanu uz one koji imaju najviše mandata, bez obzira na političke razlike. To svakako ne znači, a nažalost se u Hrvatskoj podrazumijeva, da trebaju podržati baš svaku gadariju, poput recimo, Lex AP-a ili izbora Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. Ali to ipak nije programirana nestabilnost političkog sustava, već posljedica nesmiljenog kulta nepogrešivosti Vođe i još nesmiljenijeg nedostatka političke kičme i integriteta.
Hoće li, pak, u ovako uzavreloj, rubno ustavnoj i histeričnoj atmosferi u kojoj se opasni fake news bez grižnje savjesti već koristi kao oružje političke borbe, zastupnici nacionalnih manjina imati dovoljno hrabrosti i mudrosti da svojim odabirom poslijeizborne podrške ne poremete većinski odabir ostatka Hrvatske, pitanje je čiji odgovor u ovom trenutku nije pretjerano zahvalno prognozirati. Izvjesno je, međutim, da bi on mogao imati dalekosežne posljedice na politički i izborni sustav.