Veliki istup profesorice ustavnog prava: ‘Zastrašujuće je slušati bešćutne šefove bolnica dok pričaju o maternicama’

“A onda ponekad izađem iz dvorane pa se suočim s nekim problemom vezanim uz situacije iz akademske zajednice gdje mi se pak učini da sam među djecom, a ne doktorima prava, ekonomije, medicine… Od ovih ipak čovjek očekuje veću zrelost, ovladavanje egom i više svijesti o obvezi služenja zajednici nego što to neki od njih znaju pokazati”, komentirala je.

I među studentima postoje tabu teme

No, da ni studenti nisu savršeni, moglo se razabrati kad smo započeli razgovor o temi prava na pobačaj koja već neko vrijeme zaokuplja javnost i političare. “Kod ustavnog prava jako je važno razgovarati o etičkoj DNA države, o temeljnim vrijednostima, a to znači da se mora raspravljati i o osjetljivim stvarima, pravu na pobačaj, LGBTIQA+ roditeljstvu… Samo tako možete proniknuti u vrednote koje stoje iza ustavnih rečenica, same odredbe Ustava su u odnosu na njih derivativne”, napomenula je Horvat Vuković.

Dodala je kako o tim temama raspravlja i na predavanjima i seminaru. “No kad razgovarate o, primjerice, seksualnim manjinama i njihovim ustavnim pravima, obično većina drži mišljenje za sebe”. O tomu se, kaže, slobodnije razgovara tek na seminaru, konzultacijama ili susretima izvan predavaonice.

“Svi se susrećemo s tim problemom: nevoljkost da se otvoreno pred većim skupinama govori o škakljivim temama, barem ne dok nastava već dobrano ne odmakne i studenti se ne opuste. Možda je taj oprez utemeljen u sumnji donesenoj iz tradicionalnog „zato što sam ja to tako rekao!“ odgoja i obrazovanja, gdje nisu sigurni je li njihovo mišljenje uopće relevantno ili „ispravno“ među njihovim vršnjacima i profesorima. Ili možda radi neke institucionalne mikroklime ne vjeruju da je fakultet pogodan prostor za otvorene razgovore…”.

Perfidna populistička taktika

Na pitanje je li takvo ponašanje posljedica vala konzervativizma koji je preplavio SAD i Europu, profesorica Horvat Vuković ističe da se tu radi o sinergiji tri različita faktora: “O religionalizaciji politike u Hrvatskoj i još dubokom tradicionalizmu s patrijarhalnim rodnim ulogama. Zatim o posljedicama ekonomske recesije započete 2009. i na kraju o financijskim tokovima od kršćanskih fundamentalističkih američkih zajednica prema europskim antirodnim pokretima”.

Ta postmoderna konzervativna „protureformacija“, objašnjava, nadovezala se na krhko stanje ekonomije u državama s padom zaposlenosti i rastom prekarnog rada, gdje je ekonomska recesija društvo činila ranjivim prema regresiji i jačanju koalicije religije i nacionalizma. “Međutim takozvani „iliberalni populizam“ u Hrvatskoj nije uhvatio duboke korijene kao u Poljskoj, Mađarskoj ili Rumunjskoj. No svakako se hrani većim brojem ljudi koji se osjećaju bačenima na periferiju iz koje ih spasiti nude antirodni pokreti”.

Kako su prepoznali da zazivanje biblijskih vrijednosti za generaciju tiktokera i njihovih roditelja više nije aktualno, koriste se govorom „demokracije“ i „volje narode“ ali i pozivom na „nedužnu djecu“. Tada, napominje Horvat Vuković, ocrtavaju metu u vidu „rodne ideologije“. “Fokusiraju našu frustraciju zbog sve većih nejednakosti i ekonomske obespravljenosti, na ponuđenog „krnju“ – feminizam, pokret za zaštitu LGBTIQA+ osoba, i reproduktivna prava žena”.

Slučaj Čavajda razotkrio para-zdravstveni sustav

Dok je još pred 10-ak godina pisala doktorat iz područja prava jednakosti, Horvat Vuković osvijestila je činjenicu da su ravnopravnost i široka zaštita temeljnih prava privilegija bogatih društava. “Tek smanjenje ekonomskih nejednakosti omogućava solidarnost i socijalnu suprastrukturu robusne jednakosti, koja nije moguća u društvima čiji su temelji izlokani nesigurnošću i rastućim siromaštvom”, zaključila je.

U tom kontekstu dotakli smo se i slučaja Mirele Čavajda čija sudbina nikoga u društvu nije ostavila ravnodušnim. Pritom Horvat Vuković upozorava da većina hrvatskog društva podržava pravo svake žene na izbor i kad slučajevi ne uključuju tragediju koja je sve potresla i potakla na javne prosvjede. “Slučaj Čavajda dao je lice pokretu otpora prema prijetnji retradicionalizacije i regresije u zaštiti temeljnih ljudskih prava. Uspio je udahnuti osobnost u cijeli taj apstraktan koncept „prekida trudnoće“ koji – kad slušate neke u našem javnom prostoru – kao da se događa negdje drugdje i nekim drugim osobama”.

S tragedijom Mirele Čavajda, kaže, svi smo naglo postali svjesni razmjera tog nekog para-zdravstvenog sustava gdje se pomoć ne nudi već odbija, i gdje se pacijentice traumatizira radi traženja zahvata na koje po zakonu imaju pravo. “Uvijek smo znali da su žene koje prekidaju trudnoće tu negdje, oko nas, da su to i naše prijateljice, majke, šulkolegice, tete u vrtiću, ali sada je potpuno razotkrivena činjenica koliko su one pritom nezaštićene, maltretirane i ponižavane”.

Žene su se poistovjetile s Čavajdom

Po profesorici Horvat Vuković ime „Mirela“ postalo je simbol, svi znamo o čemu govori. “Gospođa Čavajda postala je dio našeg života i nama bliska, ne nekakav obični broj nego osoba kao vi i ja, koja možda voli kišu, a možda ne voli žutu boju… Ako je ona opipljiva, stvarna i sasvim ne-teoretska, onda su to i stotine drugih žena koje svake godine u Hrvatskoj prekidaju svoje trudnoće”, napominje Horvat Vuković.

Profesorica dodaje da “danas-sutra sve žene i njihove obitelji mogu biti tako maltretirane, ponižene odavanjem osobnih podataka, podvrgnute javnim razglabanjima o izuzetno osjetljivim dijelovima našeg života i o činjenici bi li nam trebalo dopustiti ono što na što nam zakoni ove zemlje već daju za pravo”. Žene su, tvrdi Horvat Vuković, prepoznale sebe u ovoj priči. “Neke u svom iskustvu prekida trudnoće, a ostale u toj tjeskobi, u toj, u raznim drugim situacijama, proživljenoj frustraciji oduzimanja glasa, komande nad svojim životom i slobode da polažu isključiva prava na svoja tijela. Muškarci su empatizirali, pitali se ono bazično – a da je to moja kćer ili žena?“.

Distopijski scenarij postao je lako zamisliv

No, pita se profesorica Horvat Vuković, možda su čak pokušali zamisliti svijet gdje bi država aproprirala njihovo tijelo u ime „viših ciljeva“. “Na takav scenarij o kojem pišu američki ustavni teoretičari, gdje bi zakonom bilo muškarcima naređeno donirati dio svoje jetre, kože ili krvne plazme radi spasa druge odrasle osobe ili djeteta, naravno, prosječna osoba frknula bi nosom i zaključila „pa dakle, ovo je apsurdno!“. I jest, zaista jest! Apsurdan je svaki scenarij koji počiva na ideji vlasništva nad drugom osobom i njenim integritetom.“

Razotkrivanjem perverzije sustava, ističe, koji majci kao opciju prekidanja patnje njenog fetusa nudi inducirani prijevremeni porod i produženo promatranje kako ono umire, slučaj Čavajda dao je i emocionalni ventil. Ali i platformu za dizanje glasa protiv strukturnog nasilja koje se desetljećima provodi nad onima koje ne mogu, ili iz bilo kojeg razloga, ne žele iznijeti svoje trudnoće. „Žene javno govore o do sad prešućenim iskustvima, o zataškanim kršenjima zakona, viče se dosta je više tog bešćutnog sustava netalasanja i žrtvovanja ljudskih prava za uspjeh na izborima ili na natječajima za raznorazne fotelje.”

Šteta je nanesena Čavajdi, ali i čitavom društvu

Profesorica Horvat Vuković upozorava da se klinički hladnim prozivanjem ožalošćenih roditelja kao počinitelja feticida, razglabanjem o izgledu fetusa u ovom ili onom tjednu i mogućnošću da preživi da je kojim slučajem potpuno zdrav, čini neshvatljiva šteta obitelji Čavajda i čitavom društvu.

Na primjedbu kako je zastrašujuće gledati ostarjele liječnike, koji su na čelu najvažnijih zdravstvenih institucija, ali brojne druge doktore, kako bez imalo empatije za patnje žena brane pravo medicinskih djelatnika da im ne pomažu, Horvat Vuković odgovara kako je dominacija boys-klubova na najvišim razinama odlučivanja u stjecištima društvene, političke i ekonomske moći i dalje jedan od žalosnih gradivnih blokova sadašnjeg društvenog sustava. „Naravno da je osobito neprihvatljivo kad se konziliji za prava žena svode na one koji bi „tuđim maternicama po gloginjama mlatili“.

Vrijeme je za promjene u bolničkom kadroviranju

Profesorica Horvat Vuković zgraža se nad razinom bešćutnosti u istupima pojedinih liječnika povodom slučaja Čavajda smatrajući da su u njima pređene sve granice profesionalnosti. „Znamo da asimetrija moći u odnosu liječnik-pacijent može u taj poziv privlačiti i neprikladne profile ličnosti, i da moramo mnogo raditi na mentalitetu služenja drugima kod naših liječnika, kao i javnih djelatnika općenito.

Jednako puno valja raditi na kulturi ophođenja, koja će pacijenta u državnoj bolnici tretirati jednako kao što bi klijenta u privatnoj praksi. Ovo će vam prvo reći sami liječnici, frustrirani stanjem zdravstva i činjenice da ih se sve „trpa u isti koš“ radi takvih napoleonskih profila među svojim kolegama.“ To je razlogom, tvrdi, da moramo temeljito preustrojiti dosadašnje uzuse i prakse zapošljavanja, kao i napredovanja liječnika do mjesta pročelnika zavoda, ravnatelja ustanova… „Sve je to pogoršano snažnim utjecajem politike na kadroviranje u zdravstvu,“ napominje Horvat Vuković.

Ministar pokazuje nerazumijevanje koncepta političke odgovornosti

Upozorava, da je borba protiv 30-godišnje abdikacije zdravstvenog sustava od njegovih dužnosti uistinu započela, niz bolnica bio bi izložen ne samo novčanim sankcijama, već i prekršajnim i kaznenim procesima. „Da postoji jasna politička volja i signal zasićenosti ovim očajnim stanjem zaštite reproduktivnog zdravlja i prava žena, reperkusije bi bile mnogo veće od nalaza nekoliko prekršaja u tek jednoj bolnici.“

Kaže da su nepravilnosti ili propusti kad zaposlenik na šalteru zakasni u povratku s pauze 10 minuta ili kad zabunom bacite plastiku u spremnik za papir. „Ali kad zdravstveni sustav nije sposoban spriječiti negiranje temeljnih ljudskih prava pacijentima, e to je već masivan problem. I to problem koji jednu trudnicu prisiljava na nastavak nošenja ploda s galopirajućim tumorom mozga,“ napominje Horvat Vuković te efektno poentira: “Kako je problem i to što je sustav možda – ako se sumnje pokažu utemeljenima – čak propustio primijetiti uvoženje siromašnih donora bubrega s Kosova ili Srbije kao da se radi o bananama iz Ekvadora”.

Žali što postoji uvjerenje da je novčana sankcija jednoj gradskoj bolnici i proračunu grada maksimum koji se mora poduzeti za kreiranje dojma proaktivnog djelovanja. „Kao da su masovna nevjerica i prosvjedi povodom slučaja Čavajda nezgodne, ali privremene nepogode, nešto nedovoljno akutno za razbijanje rutine sustavnog kršenja prava žena. Ministar u svemu tome pokazuje nerazumijevanje koncepta političke odgovornosti i svog položaja te na pitanja o sposobnosti da uopće upravlja sustavom odgovara lakonski „pa ne mogu ja biti u svakoj ambulanti“.

Beroš je tone deaf prema aktualnim događajima

Profesorica Horvat Vuković uvjerena je da su naši političari 2022. i dalje blaženo nesvjesni strukture zapovijedanja i odgovornosti kao elementarne tekovine parlamentarne demokracije. „Štoviše, pred nekoliko dana je u novo-formirano Savjetodavno tijelo za reformu zdravstva imenovana i osoba duboko kompromitirana svojim izjavama i postupanjem vezano za slučaj Čavajda, što pokazuje koliko je ministar zdravstva Vili Beroš „tone deaf“, gluh, prema aktualnim događajima.“

Kako sada stvari stoje stječe se dojam, što je doista zastrašujuće, da je slučaj Čavajda homogenizirao pa čak i ojačao skupine koji se zalažu za zabranu pobačaja. No, profesorica Horvat Vuković ne slaže se s tom ocjenom. „Čini se da je to više primjer uspješnog stvaranja buke radi poticanja dojma o brojnosti. Istina jest da je rasprava o budućnosti prava na pobačaj već nekoliko godina pojačana u javnom prostoru. Neizbježno je da tu nastupi polarizacija koja dovodi do „zbijanja redova“. Općenito se u slučaju zagovaratelja zabrane pobačaja radi o malim, ali organiziranim i vokalnim platformama koje kooptiraju jedan kvazi-vjerski diskurs koji pretežno služi osobnoj uskogrudnosti i farizejskim učenjima.“

Pri tomu je, tvrdi, dovoljno pratiti aktualne događaje u SAD-u da se uvjerimo gdje takva vizija društva vodi. „U podlozi politiziranih zaziva za ukidanjem ustavnih prava žena često nije želja za radikalnom zaštitom života, nego za osiguranjem ideološke hegemonije jednog partikularnog shvaćanja religije, koji je umislio da može nadomjestiti čak i ustavni pravni poredak svojom travestijom „vjere“. Takva logika zapravo uživa malu potporu u hrvatskom biračkom tijelu.“

Pravo na priziv savjesti jamči Konvencija za zaštitu ljudskih prava

Pa postavlja pitanje zašto je 2013. gay brak odabran kao idealni poligon za testiranje ideje o referendumu koji bi pokretali birači. „Zašto to nije bio pobačaj? Odgovor je da pitanje referenduma o pobačaju nije realni dio agende takvih pokreta jer ne uživa ni približno dovoljnu potporu i neslavno bi propao,“ napominje profesorica Horvat Vuković.

Liječnicima je, objašnjava, pravo priziva savjesti zajamčeno ne samo ustavom već i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. „No, nemaju pravo na zapošljavanje ili zadržavanje radnog mjesta u onim slučajevima kad amortiziranje njihovog neobavljanja dužnosti jednostavno predstavlja preveliki teret za državu.“ Taj teret je, tvrdi, ne samo organizacijski, valja, recimo, osigurati da onih 40 posto ne-prizivajućih liječnika odradi zahvate koji bi trebali bili raspoređeni na cijeli korpus ginekologa, već i financijski. „

 

Prizivatelji su, paradoksalno, plaćeni za posao koji ne obavljaju u cijelosti

Paradoks je, kaže, da su prizivatelji u potpunosti plaćeni za posao koji ne žele u cijelosti obavljati, pa država mora doskakati njihovom ne-radu plaćanjem vanjskih suradnika koji omogućavaju redovno funkcioniranje zdravstvenih ustanova. „Država ima obavezu u svako vrijeme osigurati pristup pobačaju, ali ne na papiru ili u teoriji, već na praktičan i učinkovit način. U idealnoj državi, zdravstveni sustav i usluge bi se planirale racionalno i odgovorno te bi se na taj način osiguralo da „vuk bude sit, a koza cijela“: da prizivatelji koriste svoje pravo, i žene ostvaruju prekide trudnoća na zahtjev.“

Hrvatska međutim, ističe profesorica Horvat Vuković, nije takva idealna država, već ona gdje ministri zdravlja 32 godine ignoriraju sustavno kršenje profesionalne etike i prava, i propuštaju spriječiti i sankcionirati „nagovore savjesti“ i institucionalne prizive savjesti.

Pravno je prijelomnica pitanje termina za obavljanje pobačaja

U godini pronalaska revolucionarnih lijekova protiv raka i priprema za nuklearne elektrane bazirane na kontroliranoj fuziji, mi smo se, napominje, doveli u situaciju da nemamo niti jednog jedinog liječnika koji je obrazovan za prekid trudnoće poslije 22. tjedna. „To nije pobjeda morala, već parodija zdravstvenog sustava koji je iznevjerio i svoje pacijentice, ali i svoje liječnike.“
Profesorica Horvat Vuković kaže kako je pravno, pitanje termina za obavljanje pobačaja, prijelomnica.

„Važno je razlikovanje razdoblja posve neometanog pristupa pobačaju od onog gdje žena treba dobiti dopuštenje komisije koje se temelji na usko definiranim zakonskim iznimkama. U nas je od 1978. ta granica postavljena na 12 tjedana trudnoće. Nakon tog razdoblja, interes države da zaštiti općenito definiran „život“ može biti snažniji od interesa trudnice da zaštiti svoju slobodu odlučivanja i privatnost. Ali, valja opet naglasiti, sve do poroda fetus nema samostalno ustavno „pravo na život“, ističe Horvat Vuković.

Ne postoji, tvrdi, niti jedna odluka Europskog suda za ljudska prava ili Ustavnog suda Hrvatske koja bi mu dodjeljivala pravnu osobnost, naprotiv. „Ostale prijelomnice u trudnoći se ne spominju i u pravnom smislu nisu relevantne. Primjećujem da u tom pogledu kod ne-pravnika dolazi do određenog nerazumijevanja, a čak i šaljivih miskonstrukcija o „traktorima u maternici“ i slično. Medicinski termini i događaji su jedno, a njihove pravne posljedice drugo.“

Rasprava o terminima pobačaja je, sociološki, važna iz dva razloga

Zato je moguće, napominje Horvat Vuković, da njemački Savezni ustavni sud, kao najugledniji ustavni sud na svijetu, može istodobno zaključiti da život počinje začećem, ali da pobačaj do određenog broja tjedana svejedno mora biti dopušten. „Zašto? Jer ti ustavni suci razumiju da je najbolji način da se „život“ zaštiti taj da se prvo zaštiti žena, odnosno majka. Da ju se tretira kao odgovornog, razumnog partnera u čitavom tom procesu, a ne kao slabouman objekt u čijem životu vi morate držati uzde,“ ističe Horvat Vuković.

Dodaje kako sociološki gledano, rasprava o raznim terminima pobačaja postaje važna iz dva razloga: kao sredstvo odvlačenja pažnje te kao način kreiranja „borbenog slogana“ pokreta za ukidanje prava na prekid trudnoće. „Prvo je klasično odvraćanje pozornosti. Jedan ozbiljan, profesionalan diskurs o granicama ustavnih prava i vrednota, o njihovim intersekcijama, o trenutku kad jedno mora ustuknuti pred drugim i tako dalje, nije toliko automatski razumljiv kao što je to jednostavna izjava „ali nakon 22 tjedna je to feticid, dakle, to se ne može“.

Ustav ne štiti pravo na pobačaj ‘samo do’ 12 tjedna

Kodirani smo, priča, da osjećamo zaštitu djece kao primarnu dužnost svakog od nas, pa se emocionalno nabijene riječi u toj raspravi smišljeno koriste kako bi iskoristile prečac prema tom našem visceralnom, instinktivnom dijelu. „Takva manipulacija je učinkovita i može nadvladati sve pažljivo odvagane i precizne rečenice pravnika.“

Ustav, napominje, ne štiti pravo na pobačaj „samo do“ 12 tjedana, ili 18 tjedana, ili bilo kojeg definiranog trenutka. Do prekida trudnoće prije 12 tjedana gestacije dolazi na zahtjev žene, bez ikakve potrebe opravdanja ili objašnjavanja. Do prekida trudnoće u višem stupnju nikada ne dolazi jer bi se trudnica nakon nekoliko mjeseci iznenada sjetila mogućnosti pobačaja.

„Takvi prekidi poslije 12 tjedana se, naprotiv, zakonito događaju u okolnostima silovanja i incesta. Ali i u obiteljima koje su s uzbuđenjem odbrojavale tjedne do poroda te se nadmudrivale u odlučivanju kako će se taj novi član obitelji zvati, u kojima se nenadano ispostavilo da plod ugrožava život majke ili da bi ga se porađanjem izložilo patnjama i egzistenciji nedostojnoj čovjeka„, priča.

Prerano je za reći hoće li Čavajdin slučaj utjecati na ginekologe

Premda je, smatra, prerano sa sigurnošću reći hoće li tragedija Mirele Čavajda na bilo koji način utjecati na ginekologe koji se pozivaju na priziv savjesti, teško je povjerovati da će tako biti utjecajna. „Prema postojećim istraživanjima, možemo pretpostaviti da tek manji broj prizivatelja ima nehinjen i autentičan osjećaj nespojivosti svog poziva s onim što percipiraju kao namjerni prekid tuđeg života. Takvi liječnici apsolutno uživaju ustavnu zaštitu temeljnog prava na moralno samoodređenje koji je prepoznao da priziv zaista ne mora biti tek sinonim za „nagovor savjesti“. Taj fantastičan termin dr. Gorjane Gjurić označava fenomen gdje mnogi prizivatelji nemaju osobne prigovore izvođenju pobačaja, već konformistički slijede bilo društvenu atmosferu, bilo pritisak svoje profesionalne okoline.“

Takvi prizivi, tvrdi, ne mogu biti štićeni Ustavom niti bi mogli ostvariti zaštitu pred Europskim sudom za ljudska prava. „Oni predstavljaju izdaju profesionalne časti i dužnosti, i zlouporabu prava. Naravno, praktično je problem uvijek kako razlučiti jedne od drugih, i tu dolazimo do one novozavjetne parabole o „dobrom pastiru“ i 99 ovaca. Pravno gledano, ako već griješimo, moramo griješiti na strani presumpcije iskrenosti i dopuštenosti priziva. No, to nipošto ne znači da je država bespomoćna i da nema instrumenata za postizanje ravnoteže između prava pacijentica na zdravstvenu zaštitu te prava prizivatelja.“

Horvat Vuković je suosnivačica predmeta ‘Women’s Rights’

Ana Horvat Vuković doktorirala je 2013. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, školovala se u SAD te usavršavala na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Kao studentica dobila je dekanovu nagradu, a suosnivačica je predmeta „Women’s Rights“, prvog predmeta na Pravnom fakultetu u Zagrebu posvećenog p(r)oučavanju prava žena kao podskupa temeljnih ljudskih prava. Volonterski djeluje kao akademska mentorica na čelu Antidiskriminacijske grupe, jedne od najvećih grupa Pravne klinike Pravnog fakulteta zadužene za pružanje besplatne pravne pomoći u predmetima koji uključuju povredu prava jednakosti.

Profesorica Horvat Vuković članica je radne skupine Pravnog fakulteta koja je uspješno dovela do usvajanja prvog fakultetskog Pravilnika o sprečavanju ne samo seksualnog uznemiravanja, već i općenito rodne diskriminacije studentica i studenata Prava.
Iznenadila ju je činjenica da postoje oni koji poriču i samu mogućnost neprikladnih ponašanja u odnosima studenata i nastavnika.

„Bila sam zatečena kad sam u jednom razgovoru čula stav „naš fakultet nikada nije primio prijavu neke studentice, što znači da kod nas uznemiravanja nema“. Logika nalaže da kad god negdje ne uočavate nešto što je statistički neizbježno, zaključite ne da ste fenomen, već da imate problem neprijavljivanja. Povjerenje u pravičan postupak, u to da s druge strane ima nekoga tko bi vas čuo, da je vaše iskustvo važno, da će vaša institucija poduzeti sve da vam drži leđa – to je ono što se nadamo se ćemo postići ovim Pravilnikom.“

Jedna od tri finalistice za dodjelu Justitia Awardsa

Autorica je i 23 znanstvena i stručna rada u međunarodnim i domaćim publikacijama. Članica je International Society of Public Law (ICONs), Hrvatske udruge za ustavno pravo, i suosnivačica studentsko-nastavničke udruge „ZA-PRAVO LGBTIQA+ OSOBA“ posvećene stvaranju sigurnog i podržavajućeg okruženja za sve studentice i studente Pravnog fakulteta u Zagrebu, neovisno o njihovoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Godine 2021. bila je jedna je od tri finalistice za dodjelu nagrade Justitia Awards, kategorija Academia koju dodjeljuje inicijativa Women in Law, kao dio European Women Lawyers Association.

Dok su SDP-ovi zastupnici, Fred Matić, Biljana Borzan, Romana Jerković i Tonino Picula te IDS-ov Valter Flego podržali izvješće u kojem EU parlament osuđuje pokušaj zabrane pobačaja u SAD, zastupnik HDZ-a Tomislav Sokol glasao je protiv, dok je Sunčana Glavak bila suzdržana, a Karlo Ressler i Željana Zovko nisu glasovali. Zanimalo nas je kako profesorica Horvat Vuković tumači činjenicu da mladi obrazovani ljudi glasuju protiv nečega što je prije svega humano i čime se štiti pravo i dostojanstvo žena.

„Nije mi objašnjiv takav radikalan diskurs jer mi nije blizak. Ali nije čudo da su mladi ljudi odrasli u uvjetima nesigurnosti, rastućih nejednakosti, pa još uvijek i oporavka od posljedica rata i pratećeg nacionalizma, radikaliziraniji od starijih. Eto, moj djed nije imao ništa protiv prava gay osoba, moji roditelji podržavaju LGBTIQA+ populaciju, nije im čudno ništa u tome da ja imam transrodne prijatelje. Svi su pro-choice. No u generaciji mojih nećaka već možete češće naći suprotne stavove. Jedan moj prijatelj metaforički kaže da je to rezultat dugotrajne socijalne zapuštenosti Hrvatske.“

‘Prihvatiti vladavinu Ustava vrlo je težak zadatak za nositelje vlasti’

Profesorica Horvat Vuković drži da je ključni problem to da se u nas Ustav kao najvažniji dokument i „svjetovna Biblija“ ne poštuje te da u tomu prednjače najviše državne institucije. „Prihvatiti vladavinu Ustava vrlo je težak zadatak za nositelje vlasti, na koji oni nikad ne pristaju drage volje. Povijest ustavnog prava je povijest borbe između nastojanja da se prvo vladare, a kasnije i sam narod, kao izvornog nositelja vlasti, obveže na poštovanje unaprijed dogovorenih „pravila utakmice“ koja osiguravaju da ne kliznemo u despotizam ili pak anarhiju i vladavinu rulje.“

S obzirom na sve glasnije pozive da se Ustavni sud u nas ukine zbog njegove politizacije i služenja interesima svojih političkih nalogodavaca, zanimalo nas je što o tomu misli profesorica Horvat Vuković. „Minoriziranjem Suda dugoročno se narušavaju temelji same države, osobito ako on sam pojedinim odlukama ohrabruje dojam o sebi kao produženoj ruci vladajuće politike. Situacije kada se Sud ignorira moraju, dakle, biti vrlo rijetke.„

Smatra da, sa sadržajne strane, novi Zakon o pobačaju nije potreban

Pri tomu, ističe, nije jedini problem odbijanje Vlade i Sabora da ispoštuju odluku iz 2017. i donesu novi zakon o pobačaju „Pogledajte primjer polu-rehabilitacije genocidnog povika Za dom spremni odlukama nekih sudova, nasuprot jasnom određenju Ustavnog suda koje ne ostavlja mjesta sumnji da su svi simboli i naličja ustaškog režima s one strane zakona. Također i nastojanja nadležnog ministarstva da spriječi djecu bez roditeljske skrbi da ostvare svoje pravo na obitelj ako bi ona slučajno uključivala dva tate ili dvije mame.“ A to je suprotno tumačenjima Ustavnog suda o životnim partnerstvima kao obiteljima, koje su jednako sposobne kao i heteroseksualne zajednice da kreiraju toplo, zdravo i podržavajuće obiteljsko okruženje za djecu.

Profesorica Horvat Vuković smatra kako sa sadržajne strane, novi zakon nije hitno potreban, s obzirom na to da se izazovi tumačenja postojećeg pobačajnog prava mogu riješiti oslanjanjem na Ustav i odluku Ustavnog suda koja ga tumači. „Liberalni segment hrvatskog društva čak i pozdravlja ovu pasivnost Vlade i Sabora, jer je zabrinut mogućim narušavanjem postojećeg modela raznim institutima kao što je širenje priziva savjesti, što bi, primjerice, činio nedavno odbijen SDP-ov prijedlog zakona, omogućavanjem do sad nepostojećeg priziva i ljekarnicima ili uvođenje „primjerenog“ razdoblja razmišljanja i savjetovanja prije nastavka s odlukom o prekidu trudnoće.“

Novi Zakon mora detaljno regulirati priziv savjesti

Ističe kako odluka Ustavnog suda sprečava derogaciju postojećih prava, no, kaže, oprez je majka mudrosti. Po Horvat Vuković Vlada nema razloga izlagati se pomirivanju dijametralno suprotnih stavova oko ovog pitanja unutar vlastitih redova, kao ni gubitku glasača, s obzirom na to da joj je manevarski prostor zaista vrlo sužen jasnom odlukom Ustavnog suda i budnim okom Europske unije.

„I tako je postignuta neprincipijelna koalicija „ljevice“ i vladajućeg desnog centra, svakog sa svojim razlozima zašto donošenje novog zakona trenutno nije oportuno,“ zaključuje profesorica Horvat Vuković te napominje da bi novi zakon svakako morao detaljno regulirati uvjete ulaganja priziva savjesti, i izrijekom isključiti mogućnost da se čitave bolnice, odnosno sto posto njihovih ginekologa pozivaju na priziv savjesti.