Ma sreća i divota. Evo iz Plenkovićeve Vlade javljaju svekolikom općinstvu da država od sljedeće godine počinje graditi nove nogometne stadione i obnavljati stare da budu kao ispod čekića. U to će nonšalantno strovaliti silne milijune koji su uzeti od poreznih obveznika, a koje o tome nisu ništa pitali.
Za sada je priča investicijski potpuno impresionistička i odokativna. Samo za izgradnju novog maksimirskog stadiona u Zagrebu operiraju cifrom od 500 milijuna kuna. To je oko 66 milijuna eura, a na kraju će izaći na duplo, tu me reži.
Razdragani smo vijestima
Takozvani Dinamov stadion se, dakako, prvo mora totalno sravniti sa zemljom premda je na održavanje maksimirske ”ljepotice” – vidimo kakvo – do sada već spiskano 800 milijuna kuna iz javne kase. Boga pitaj gdje su završavali ti milijuni.
No uz Dinamov stadion idu onda i Poljud u Splitu, stadioni u Osijeku i Rijeci, a već se spominje da bi trebalo pridodati i Pulu i Varaždin. Upravo smo razdragani.
Megalomanska avantura
Više od tisuću osnovnih škola u zemlji nema dvoranu za tjelesni pa nastavnici nešto fingiraju s đacima u razredima i u hodnicima. Hrvatska mladež mora plaćati za svako bavljenje sportom, a ako roditelji nemaju, onda dijete sportu ne može ni pristupiti pa da je novi Rafael Nadal.
Narod se smrzava u limenim kontejnerima. Umirovljenici skupljaju boce i glođu pileća krilca. A naša vlast uvlači nas samovoljno i samovlasno u megalomansku avanturu koja nema ni smisla ni pameti, a građane će koštati da se ne da ni zamisliti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Piše se već i novi zakon
PR bageri iz Vlade već slatkorječivo krče teren argumentacijom da su novi stadioni silno važni i presudni ”za Hrvatsku”. Neki ćato iz Ministarstva turizma i sporta nadrobio je za Jutarnji da ”nema većeg nacionalnog interesa” nego što je to da hrvatska reprezentacija može igrati u prikladnim uvjetima na nekoliko domaćih terena. Zato će odabrani stadioni i biti proglašeni objektima ”od nacionalnog interesa”, piše se novi zakon.
U momentalnom međuvremenu, već je zatvorena, pod ovrhama i pred stečajem Spaladium arena u Splitu, za koju u istom ovakvom trenutku rastrojstva, vlastodršcima nije bilo skupo platiti 50 milijuna eura, a ni drugima koje su izgrađene za Svjetsko rukometno prvenstvo prije samo 13 godina ne zna se odavno ni svrha ni upotreba.
Argumenti iz dječjeg vrtića
Krenimo, dakle, od suhog ekonomskog pitanja na čemu Plenkovićevi investicijski geniji sada temelje svoje uvjerenje da će državno ulaganje u nogometne stadione biti ne čak ni komercijalno isplativo, nego da će nova zdanja moći vraćati barem trošak izgradnje i održavanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vidim da proriču obilatu financijsku pomoć UEFA-e koja stvarno daje nešto novca za stadione. Dala je, recimo, Sloveniji deset od ukupno 134 milijuna eura. No to je tek nešto preko sedam posto.
Ali ovi naši fantaziraju da ćemo mi apsolutno proći puno bolje. A zašto? Pa jer predsjednik UEFA-e – ima kuću na Hvaru. O mati mila, nije ovo ni za dječji vrtić.
Ideje grandiozne, novac tuđi
No, nad tim stadionima visi i pitanje koje je društveno važnije od toga koliko će se novca potrošiti, jer se novac može trošiti ili smisleno ili sumanuto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smisleno i korisno potrošen novac za sport bio bi da se u svakoj školi izgradi sportska dvorana za djecu i da se društveni sportski centri podignu u naseljima tako da stanovništvo ima gdje haklati košarku, plivati u bazenu i odigrati partiju tenisa umjesto da sjedi pred turskim sapunicama.
To je naš nacionalni interes, a ne ovo prenemaganje pijanih grofova koji imaju grandiozne ideje s tuđim novcem. Da moraju uložiti samo nešto svojih para, stoput bi mjerili prije nego što će potpisivati.
Trebamo referendum, odmah
A budući da nogometnim profesionalcima iz recimo Dinama treba stadion, pa neka ga sami izgrade kao što se to radi u cijelom normalnom svijetu. Imaju novca kao blata, a imamo i Hrvatski nogometni savez. Pa neka nađu sponzore, partnere ili što god hoće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto bi to bio moj problem? A ako će lokalne zajednice sudjelovati u financiranju, onda građanstvo mora imati slobodan pristup na terene po prethodno utanačenom razmjeru.
Jer interes stanovništva koje nema ni za struju svakako nije da šopaju debelu gusku. Čast svakome, ali ne na mojoj grbači. Vlada, jasno, rezonira drugačije jer ima svoje motive: daj narodu stadione, pri čemu njima objesi financijski kamen oko vrata, kako bi korupcija, lopovluk i uhljebarstvo pali u treći plan. Pa referendum treba za ovo. Odmah. Dok ne bude kasno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Više od tisuću osnovnih škola nema dvoranu za tjelesni, no geniji iz Vlade investirali bi u stadione. Za ovo treba referendum. Odmah
PR bageri iz Vlade već slatkorječivo krče teren argumentacijom da su novi stadioni presudni 'za Hrvatsku'
Smisleno potrošen novac za sport bio bi da se u svakoj školi izgradi sportska dvorana za djecu i da se društveni sportski centri podignu u naseljima tako da stanovništvo ima gdje haklati košarku, plivati u bazenu i odigrati partiju tenisa. To je nacionalni interes, a ne ovo prenemaganje pijanih grofova koji imaju grandiozne ideje s tuđim novcem
Ma sreća i divota. Evo iz Plenkovićeve Vlade javljaju svekolikom općinstvu da država od sljedeće godine počinje graditi nove nogometne stadione i obnavljati stare da budu kao ispod čekića. U to će nonšalantno strovaliti silne milijune koji su uzeti od poreznih obveznika, a koje o tome nisu ništa pitali.
Za sada je priča investicijski potpuno impresionistička i odokativna. Samo za izgradnju novog maksimirskog stadiona u Zagrebu operiraju cifrom od 500 milijuna kuna. To je oko 66 milijuna eura, a na kraju će izaći na duplo, tu me reži.
Razdragani smo vijestima
Takozvani Dinamov stadion se, dakako, prvo mora totalno sravniti sa zemljom premda je na održavanje maksimirske ”ljepotice” – vidimo kakvo – do sada već spiskano 800 milijuna kuna iz javne kase. Boga pitaj gdje su završavali ti milijuni.
No uz Dinamov stadion idu onda i Poljud u Splitu, stadioni u Osijeku i Rijeci, a već se spominje da bi trebalo pridodati i Pulu i Varaždin. Upravo smo razdragani.
Megalomanska avantura
Više od tisuću osnovnih škola u zemlji nema dvoranu za tjelesni pa nastavnici nešto fingiraju s đacima u razredima i u hodnicima. Hrvatska mladež mora plaćati za svako bavljenje sportom, a ako roditelji nemaju, onda dijete sportu ne može ni pristupiti pa da je novi Rafael Nadal.
Narod se smrzava u limenim kontejnerima. Umirovljenici skupljaju boce i glođu pileća krilca. A naša vlast uvlači nas samovoljno i samovlasno u megalomansku avanturu koja nema ni smisla ni pameti, a građane će koštati da se ne da ni zamisliti.
Piše se već i novi zakon
PR bageri iz Vlade već slatkorječivo krče teren argumentacijom da su novi stadioni silno važni i presudni ”za Hrvatsku”. Neki ćato iz Ministarstva turizma i sporta nadrobio je za Jutarnji da ”nema većeg nacionalnog interesa” nego što je to da hrvatska reprezentacija može igrati u prikladnim uvjetima na nekoliko domaćih terena. Zato će odabrani stadioni i biti proglašeni objektima ”od nacionalnog interesa”, piše se novi zakon.
U momentalnom međuvremenu, već je zatvorena, pod ovrhama i pred stečajem Spaladium arena u Splitu, za koju u istom ovakvom trenutku rastrojstva, vlastodršcima nije bilo skupo platiti 50 milijuna eura, a ni drugima koje su izgrađene za Svjetsko rukometno prvenstvo prije samo 13 godina ne zna se odavno ni svrha ni upotreba.
Argumenti iz dječjeg vrtića
Krenimo, dakle, od suhog ekonomskog pitanja na čemu Plenkovićevi investicijski geniji sada temelje svoje uvjerenje da će državno ulaganje u nogometne stadione biti ne čak ni komercijalno isplativo, nego da će nova zdanja moći vraćati barem trošak izgradnje i održavanja.
Vidim da proriču obilatu financijsku pomoć UEFA-e koja stvarno daje nešto novca za stadione. Dala je, recimo, Sloveniji deset od ukupno 134 milijuna eura. No to je tek nešto preko sedam posto.
Ali ovi naši fantaziraju da ćemo mi apsolutno proći puno bolje. A zašto? Pa jer predsjednik UEFA-e – ima kuću na Hvaru. O mati mila, nije ovo ni za dječji vrtić.
Ideje grandiozne, novac tuđi
No, nad tim stadionima visi i pitanje koje je društveno važnije od toga koliko će se novca potrošiti, jer se novac može trošiti ili smisleno ili sumanuto.
Smisleno i korisno potrošen novac za sport bio bi da se u svakoj školi izgradi sportska dvorana za djecu i da se društveni sportski centri podignu u naseljima tako da stanovništvo ima gdje haklati košarku, plivati u bazenu i odigrati partiju tenisa umjesto da sjedi pred turskim sapunicama.
To je naš nacionalni interes, a ne ovo prenemaganje pijanih grofova koji imaju grandiozne ideje s tuđim novcem. Da moraju uložiti samo nešto svojih para, stoput bi mjerili prije nego što će potpisivati.
Trebamo referendum, odmah
A budući da nogometnim profesionalcima iz recimo Dinama treba stadion, pa neka ga sami izgrade kao što se to radi u cijelom normalnom svijetu. Imaju novca kao blata, a imamo i Hrvatski nogometni savez. Pa neka nađu sponzore, partnere ili što god hoće.
Zašto bi to bio moj problem? A ako će lokalne zajednice sudjelovati u financiranju, onda građanstvo mora imati slobodan pristup na terene po prethodno utanačenom razmjeru.
Jer interes stanovništva koje nema ni za struju svakako nije da šopaju debelu gusku. Čast svakome, ali ne na mojoj grbači. Vlada, jasno, rezonira drugačije jer ima svoje motive: daj narodu stadione, pri čemu njima objesi financijski kamen oko vrata, kako bi korupcija, lopovluk i uhljebarstvo pali u treći plan. Pa referendum treba za ovo. Odmah. Dok ne bude kasno.