Prije nekoliko godina jedan europski službenik čudio se percepciji koja je u to vrijeme bila stvorena u Hrvatskoj – da će nekako biti moguće europski novac masovno ulagati u ugradnju liftova u višestambenim zgradama.
Europski fondovi nisu predviđeni za tu vrstu investicije u privatnu imovinu, osim ako se ne radi o nekom širem zahvatu poput energetske obnove zgrade, tumačio je pomalo iznenađeni europski birokrat. Pokazalo se da je bio u pravu i da je dojam, koji je povremeno prevladavao u javnosti, naprosto bio pogrešan.
Euforija oko prvenstva
Te epizode valja se prisjetiti ovih dana kada se u Hrvatskoj, u euforiji Svjetskog prvenstva, aktualizirala tema izgradnje nacionalnog stadiona. Možda čak i ne samo jednog, nego „dva, tri, četiri, daj Bože, i više sportskih građevina od nacionalnog interesa“.
Za razliku od liftova nitko (zasad) nije došao na ideju da se stadioni grade EU novcem. A da se to niti ne dogodi, pobrinula se, lako moguće sasvim slučajno, Nataša Tramišak: ministrica regionalnog razvoja i fondova EU otvoreno kaže da za takvu svrhu novca u EU fondovima nema.
Što će nam EU platiti?
Europski novac, objašnjavala je resorna ministrica gostujući na N1, moguće je uložiti u „manju sportsku infrastrukturu, po manjim mjestima i gradovima“ i pritom „višenamjensku“. Manja, turistički slabije razvijena mjesta mogla bi ta sredstva ulagati u školske sportske dvorane ili, recimo, graditi sportske centre, ali ne i nekakvu velebnu infrastrukturu.
A nacionalni stadioni? Najave iz Vlade o njihovoj gradnji koordinira Ministarstvo turizma i sporta, pa njih treba pitati u kojim izvorima vide mogućnost njihovog financiranja, uzvratila je Tramišak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naravno da je banalno
U kontekstu gradnje stadiona nitko, barem zasad, nije čeznutljivo spomenuo europske fondove. Izjava ministrice je stoga – mada djeluje gotovo pa preventivno – ustvari sasvim obična i očigledna, gotovo banalna. Tko bi razborit mogao obećati da će se stadion graditi, recimo, EU novcem iz plana oporavka? Od čega bi se time oporavljali, osim od nogometne euforije? Ali ovo nije zemlja razboritih obećanja.
Ovdje se, ozbiljnih izraza lica, tvrdi da je 25 milijardi eura iz EU fondova gotovo herojski i vlastoručno osigurala Vlada i premijer, a pritom prigodno zaboravlja da se novac dijelio i po nekakvim objektivnim ekonomskim pokazateljima, poput BDP-a i nezaposlenosti. Ovdje se, jednako ozbiljno, tvrdi da je to dokaz domoljublja – kojeg, valjda, nedostaje u jednom Luksemburgu ili Danskoj, jer su dobili manje.
Zemlja svečanih obećanja
Ovdje se, na primjer, u “kockastim” dresovima, sa sjednice Vlade svečano obećava nacionalni stadion – „kad ako ne sada?“ – a onda četiri godine kasnije – taj isti stadion. Ovdje je Vlada izdvojila 200 milijuna kuna za sportske građevine od nacionalnog interesa, što uključuje i stadione – ali ne u proračunu za godinu koja je na vratima, nego u projekcijama za 2024. i 2025. (A 2024. je pritom izborna).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nitko, dakle, dosad nije spomenuo da bi se stadioni mogli ili trebali graditi novcem iz EU fondova. Ali u zemlji euforičnih najava i nerazboritih obećanja bilo je bitno na glas čuti jednu tako očiglednu, gotovo banalnu tvrdnju.
Hrvati baš i ne shvaćaju čemu služi novac iz fondova. Danas su valjda razumjeli da im EU neće graditi velebne stadione
EU novac moguće je uložiti u 'manju sportsku infrastrukturu' i školske sportske dvorane, kaže Nataša Tramišak
U kontekstu gradnje stadiona nitko, barem zasad, nije čeznutljivo spomenuo europske fondove. Izjava ministrice je ustvari sasvim obična i očigledna, gotovo banalna. Tko bi razborit mogao obećati da će se stadion graditi, recimo, EU novcem iz plana oporavka? Od čega bi se time oporavljali, osim od nogometne euforije? Ali ovo nije zemlja razboritih obećanja
Prije nekoliko godina jedan europski službenik čudio se percepciji koja je u to vrijeme bila stvorena u Hrvatskoj – da će nekako biti moguće europski novac masovno ulagati u ugradnju liftova u višestambenim zgradama.
Europski fondovi nisu predviđeni za tu vrstu investicije u privatnu imovinu, osim ako se ne radi o nekom širem zahvatu poput energetske obnove zgrade, tumačio je pomalo iznenađeni europski birokrat. Pokazalo se da je bio u pravu i da je dojam, koji je povremeno prevladavao u javnosti, naprosto bio pogrešan.
Euforija oko prvenstva
Te epizode valja se prisjetiti ovih dana kada se u Hrvatskoj, u euforiji Svjetskog prvenstva, aktualizirala tema izgradnje nacionalnog stadiona. Možda čak i ne samo jednog, nego „dva, tri, četiri, daj Bože, i više sportskih građevina od nacionalnog interesa“.
Za razliku od liftova nitko (zasad) nije došao na ideju da se stadioni grade EU novcem. A da se to niti ne dogodi, pobrinula se, lako moguće sasvim slučajno, Nataša Tramišak: ministrica regionalnog razvoja i fondova EU otvoreno kaže da za takvu svrhu novca u EU fondovima nema.
Što će nam EU platiti?
Europski novac, objašnjavala je resorna ministrica gostujući na N1, moguće je uložiti u „manju sportsku infrastrukturu, po manjim mjestima i gradovima“ i pritom „višenamjensku“. Manja, turistički slabije razvijena mjesta mogla bi ta sredstva ulagati u školske sportske dvorane ili, recimo, graditi sportske centre, ali ne i nekakvu velebnu infrastrukturu.
A nacionalni stadioni? Najave iz Vlade o njihovoj gradnji koordinira Ministarstvo turizma i sporta, pa njih treba pitati u kojim izvorima vide mogućnost njihovog financiranja, uzvratila je Tramišak.
Naravno da je banalno
U kontekstu gradnje stadiona nitko, barem zasad, nije čeznutljivo spomenuo europske fondove. Izjava ministrice je stoga – mada djeluje gotovo pa preventivno – ustvari sasvim obična i očigledna, gotovo banalna. Tko bi razborit mogao obećati da će se stadion graditi, recimo, EU novcem iz plana oporavka? Od čega bi se time oporavljali, osim od nogometne euforije? Ali ovo nije zemlja razboritih obećanja.
Ovdje se, ozbiljnih izraza lica, tvrdi da je 25 milijardi eura iz EU fondova gotovo herojski i vlastoručno osigurala Vlada i premijer, a pritom prigodno zaboravlja da se novac dijelio i po nekakvim objektivnim ekonomskim pokazateljima, poput BDP-a i nezaposlenosti. Ovdje se, jednako ozbiljno, tvrdi da je to dokaz domoljublja – kojeg, valjda, nedostaje u jednom Luksemburgu ili Danskoj, jer su dobili manje.
Zemlja svečanih obećanja
Ovdje se, na primjer, u “kockastim” dresovima, sa sjednice Vlade svečano obećava nacionalni stadion – „kad ako ne sada?“ – a onda četiri godine kasnije – taj isti stadion. Ovdje je Vlada izdvojila 200 milijuna kuna za sportske građevine od nacionalnog interesa, što uključuje i stadione – ali ne u proračunu za godinu koja je na vratima, nego u projekcijama za 2024. i 2025. (A 2024. je pritom izborna).
Nitko, dakle, dosad nije spomenuo da bi se stadioni mogli ili trebali graditi novcem iz EU fondova. Ali u zemlji euforičnih najava i nerazboritih obećanja bilo je bitno na glas čuti jednu tako očiglednu, gotovo banalnu tvrdnju.