Vlada je kažnjavala gradove koji su ekološki zbrinjavali otpad. Ustavni sud je tome upravo stao na kraj, objašnjenje je brutalno

Iskusno oko i Miro Bulj

Naime, Ćorićevom odlukom zatvoreno je tridesetak odlagališta otpada u Hrvatskoj koja nisu zadovoljavala uvjete zaštite okoliša propisane relevantnim EU zakonodavstvom. Radilo se, ukratko, o odlagalištima koja nisu sanirana u skladu s ekološkim standardima. Smeće iz jedinica lokalne samouprave s njihovog područja se istom odlukom ubuduće trebalo privremeno, do izgradnje regionalnih centara za gospodarenje otpadom, odvoziti na sanirana odlagališta u drugim jedinicama lokalne samouprave.

Iskusno oko rezigniranog promatrača domaćih društveno-političkih zbivanja već ovdje će naslutiti potencijalni zaplet, dramu i, recimo, Miru Bulja kako tjera kamion sa smećem iz drugog grada iz sinjskog deponija (da, dogodilo se). Stvar je, međutim, počela i prije samog početka.

Neustavno i prije početka

Odluka ministra Ćorića bila je nesuglasna s Ustavom samim činom svog stupanja na snagu. Naime, u njoj se kaže kako će se objaviti u “Narodnim novinama” i kako stupa na snagu danom donošenja. Ustav, pak, kaže (članak 90.) da se zakoni i drugi propisi državnih tijela objavljuju u Narodnim novinama – prije – stupanja na snagu. Kako je Ćorić odluku donio 19 dana prije objave u Narodnim novinama, Ustavni sud zamjećuje da tih 19 dana nije bila u skladu s Ustavom.

Ovo je, dakako, tek sličica koja pokazuje ozbiljnost pristupa poslu, a ne stvaran i ozbiljan problem sa zatvaranjem odlagališta otpada i svime što je nakon toga uslijedilo. Plan države je, naime, bio da se privremenim odvozom otpada iz sredina koje su zanemarile svoja odlagališta u one koja su u sređivanje svojih odlagališta uložila ozbiljan novac i trud premosti vrijeme do otvaranja 11 regionalnih centara za gospodarenje otpadom. Koja su, po prvotnom planu, trebala biti u pogonu do 2022. godine.

Debakl s regionalnim centrima

Danas je 2023. godina. U Hrvatskoj punom parom rade tek dva takva centra, treći je lani bio u probnom radu, a četvrti u postupku izgradnje. Ostalih sedam? U postupku su ishođenja projektne dokumentacije.

Samim tim “privremeno” primanje otpada iz jedinica lokalne samouprave u kojima su zatvorena odlagališta postaje dugotrajni teret za one gradove i općine koje su svoja odlagališta sanirale. Da stvar bude gora, unatoč propisima koji nalažu suprotno, taj otpad koji se dovozi je uglavnom nerazvrstan i neobrađen. Ukratko, otpad koji se prevozi samo je prikupljen, kao da su sortiranje, oporaba i recikliranje stvar iz mondene i ne pretjerano bliske budućnosti.

Mjere postoje, ali se ne provode

Istina, Ministarstvo je Ustavnom sudu dostavilo popis niza mjera koje su propisane kako bi se postiglo da se otpad koji se mora odlagati kod drugih (i odgovornijih) jedinica lokalne samouprave smanji na najmanju mjeru. Međutim, nisu obrazložili na koji način nadziru njihovu provedbu i poštovanje. “Iz očitovanja proizlazi da Ministarstvo nema uvid u mjere koje su jedinice lokalne samouprave iz kojih se otpad preusmjerava poduzele”, kaže se u obrazloženju odluke Ustavnog suda koji stoga zaključuje da “nije osigurana provedba ikakvih mjera” u tom smislu.

A kad taj, nesortirani i neobrađeni otpad dođe iz gradova i općina koje nisu vodile brigu o svojim odlagalištima na odlagališta onih jedinica lokalne samouprave koje su svoja odlagališta uredila u skladu s propisima – on mora biti primljen pod prijetnjom kazneno-prekršajnim sankcijama. Istina, postoji mogućnost da se pritom pošiljateljima smeća naplati naknada, ali Ustavni sud zamjećuje kako ni iz važećeg zakona ni iz očitovanja koje im je Ministarstvo poslalo nije jasno što se događa ako se o tu obavezu “pošiljatelj” otpada – ogluši.

Ima još. S obzirom na dodatne količine otpada koje moraju primati i na kašnjenja u izgradnju regionalnih centara, oni koji su već sanirali svoja odlagališta morat će to raditi – ponovno. Što će ih, dakako, dodatno koštati.

Ugroženo pravo na zdrav život i lokalnu samoupravu

Zbog svega navedenog, Ustavni sud je odlučio kako mjera preusmjeravanja otpada ne ostvaruje ciljeve kojima je bila namijenjena. Pa rezimira: nije uvedena niti jedna “učinkovita mjera kojom bi se osiguralo da se primjerenom obradom preusmjeravani otpad svede na količinu koja je nužna”, a mjere poticanja koje postoje se u najvećem dijelu ne koriste. Rezultat cijelog kaosa je očekivan – predočeni podaci, kaže Ustavni sud, “upućuju da nije ostvaren niti jedan od ciljeva smanjenja količine otpada namijenjenog odlaganju propisanih nacionalnim pravom i pravom EU-a”.

Sve skupa predstavlja, po Ustavnom sudu, nerazmjerno ograničenje ustavnog prava na zdrav okoliš i zdrav život, te ograničenje prava na demokratski legitimiranu lokalnu samoupravu koje nije moguće opravdati kao nužno. Stoga je Ustavni sud ukinuo dio Ćorićeve odluke koji govori o prijevozu otpada na sanirana odlagališta, uz prijelazni period od šest mjeseci, kako ne bi došlo pravne praznine.

Stiže nova aplikacija?

Ova odluka, osim aktualne priče o odlagalištima otpada, ima vrlo veliku važnost i za buduće ekološke prijepore. Naime, njom je jasno utvrđena povreda ustavnog prava svake osobe na zdrav okoliš, a kao povreda tog ustavnog prava se definira i svako odlaganje otpada koje nije svedeno na nužni minimum.

Uglavnom, što se tiče samog prijevoza otpada iz gradova i općina sa zatvorenim odlagalištima, ministarstvo koje sad vodi Davor Filipović mora donijeti novi propis. Prije toga je ono dužno, kaže Ustavni sud, poduzeti “sve konkretne mjere i mehanizme” kako bi se uočene nepravilnosti otklonile, odnosno, kako bi se smanjila količina otpada koji ide na odlagališta i kako bi se osigurale posljedice za one gradove i općine koji se ne pridržavaju zadanih mjera. Cinici bi rekli da ovako, na prvu, baš i ne djeluje kao zadatak koji bi se mogao “riješiti” nekom novom, blještavom i beskorisnom aplikacijom.