Iz Vlade opet nema novca za plaće osobnih asistenata. Sretni ste ako ne morate znati tko su oni, ali riječ je o pomagačima bez kojih djeca i odrasli ljudi s invaliditetom mogu samo sjediti u sobi pod lampom, zamotani u pelene, jer sami najčešće nisu u stanju ni do zahoda, a kamoli u školu i u grad.
Zakon o osobnoj asistenciji opet je odložen za sljedeću godinu. U Ministarstvu socijale umuju nad tom jednostavnom materijom kao da reguliraju preseljenje života na Mars. A drugi bitan zakon, Zakon o inkluzivnom dodatku, sramotno je prolongiran čak za 2024.
Novca nema? Itekako ima
”Ako tada još bude svijeta”, sarkastično kažu iz civilnih udruga koje se bore za prava invalida. Pa jasno da se osjećaju izigranima i zato spremaju veliki prosvjed pred Vladom na Markovom trgu. Dakle, od novca ništa. Nema li ga, ne žele ga dati?
Ali zašto kad ga itekako ima za sve čije se plaće isplaćuju na teret javnih budžeta, za razbacivanje golemih svota iz poljoprivrednih europskih fondova i za ulijevanje stalno novih milijardi u crnu rupu javnog zdravstva. Nije tako? Nego kako?
Ljudi manje, službi više
Pa pitajmo podatke koji o tome govore sasvim nepobitno da se ne kaže da govorimo napamet. Država je, recimo, u posljednjih osam godina zaposlila još 31 tisuću ljudi u javnim službama pri čemu je 413.000 građana za koje javne službe rade napustilo Hrvatsku i nastanilo se u inozemstvu.
To znači: stanovništva je 10 posto manje, ali pritom je doktora i drugog medicinskog osoblja po bolnicama zaposleno još 16,5 tisuća. To je, brat-bratu, bio rast od tridesetak posto. I još stalno slušamo propagandu kako ih nema dovoljno pa se zato na zahvate čeka po dvije godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ekcesno zapošljavanje
Sa školama slično. Egzodus đaka i njihovih roditelja doveo je do zatvaranja mnogih osnovnih škola, a jesenas do formiranja prvih razreda prosječno sa 12,8 učenika. Nekad ih je u učionicama bilo 30 i 35. No država je svejedno zaposlila skoro deset tisuća novih nastavnika. Rast: preko 20 posto.
Pa ajmo dalje. Negdje u razdoblju općeg iseljavanja na koje se ovdje osvrćemo – ekscesno zapošljavanje u županijama, gradovima i općinama podiglo je broj administrativnog osoblja za ukupno 78 posto.
Na to je u veljači ukazivala saborska zastupnica Reformista Natalija Martinčević. Usprkos drastičnom iseljavanju stanovništva, ukupni broj zaposlenih u 428 hrvatskih općina skočio je za nevjerojatna dva i pol puta. Znači, što je nekad bilo 10, sada je u prosjeku 25. Diljem Hrvatske. U županijama je skok sto posto, a u birokratskim aparatima gradova oko 50 posto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Raspašoj po općinama
Raspašoj je najveći u općinama gdje lokalne vlasti rade doslovno što god hoće, pogotovo u jedinicama s nekoliko stotina stanovnika, tisuću ili dvije tisuće, gdje je načelnik bog i batina. A gdje fali za kadrovsko razbacivanje, tamo financijski dotira država.
Sve u svemu, uvijek je potrebno zaposliti kakvog perspektivnog člana lokalne stranačke pastve, ujaka, sina, šogoricu ili sestru poslovnog partnera. Što će opet reći da novca ima, samo on glatko dotječe tamo gdje se hoće, a ne tamo gdje se neće. Invalidi su očito u ovoj drugoj kategoriji.
Novac curi iz poljoprivrede
A skoro da je najveća priča poljoprivreda u kojoj godinama misteriozno nestaju mastodontska sredstva doznačavana Hrvatskoj iz Europske unije za rast i razvoj, a rasta i razvoja nema. Otkako smo, naime, ušli u EU, Bruxelles je Hrvatskoj isplatio najmanje 33 milijarde kuna potpora za poljoprivredu, a proizvodnja je manja nego što je bila te 2013. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poljoprivreda je najviše subvencionirana djelatnost u Hrvatskoj, a ipak konstantno kopni i propada jer država očigledno nije našla formulu kojom bi poticala ono što vrijedi i ima šanse, niti je stvorila uvjete i mjere da se poklonjeni novac iskoristi za pomake koji imaju smisla.
Ima novca, ali ne za sve
Je li uzrok tome korupcija, neznanje, indolencija ili sve to zajedno, to neka istražuju stručnjaci, ali da nešto ozbiljno s ovim ne valja, to je svakome jasno na prvi pogled. Jer kad ulaganja ovako bitno rastu, a rezultati ne, to u svakoj tvrtki znači da mora pasti uprava.
Samo što ovim glumcima i pozerima koji sjede u ovoj upravi ne možeš ništa. Pa će i invalidi u kolicima za koji dan opet badava prosvjedovati pred gluhim vratima Vlade oko novca koga ima. Ali ne za njih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada nije u stanju dati novac za osobe s invaliditetom. Nije da ga nema, samo ga nema za njih
Jasno da se ljudi osjećaju izigranima i zato spremaju veliki prosvjed pred Vladom
Od novaca ništa. Nema li ga, ne žele ga dati? Ali zašto kad ga itekako ima za sve čije se plaće isplaćuju na teret javnih budžeta, za razbacivanje golemih svota iz poljoprivrednih europskih fondova i za ulijevanje stalno novih milijardi u crnu rupu javnog zdravstva. Nije tako? Nego kako?
Iz Vlade opet nema novca za plaće osobnih asistenata. Sretni ste ako ne morate znati tko su oni, ali riječ je o pomagačima bez kojih djeca i odrasli ljudi s invaliditetom mogu samo sjediti u sobi pod lampom, zamotani u pelene, jer sami najčešće nisu u stanju ni do zahoda, a kamoli u školu i u grad.
Zakon o osobnoj asistenciji opet je odložen za sljedeću godinu. U Ministarstvu socijale umuju nad tom jednostavnom materijom kao da reguliraju preseljenje života na Mars. A drugi bitan zakon, Zakon o inkluzivnom dodatku, sramotno je prolongiran čak za 2024.
Novca nema? Itekako ima
”Ako tada još bude svijeta”, sarkastično kažu iz civilnih udruga koje se bore za prava invalida. Pa jasno da se osjećaju izigranima i zato spremaju veliki prosvjed pred Vladom na Markovom trgu. Dakle, od novca ništa. Nema li ga, ne žele ga dati?
Ali zašto kad ga itekako ima za sve čije se plaće isplaćuju na teret javnih budžeta, za razbacivanje golemih svota iz poljoprivrednih europskih fondova i za ulijevanje stalno novih milijardi u crnu rupu javnog zdravstva. Nije tako? Nego kako?
Ljudi manje, službi više
Pa pitajmo podatke koji o tome govore sasvim nepobitno da se ne kaže da govorimo napamet. Država je, recimo, u posljednjih osam godina zaposlila još 31 tisuću ljudi u javnim službama pri čemu je 413.000 građana za koje javne službe rade napustilo Hrvatsku i nastanilo se u inozemstvu.
To znači: stanovništva je 10 posto manje, ali pritom je doktora i drugog medicinskog osoblja po bolnicama zaposleno još 16,5 tisuća. To je, brat-bratu, bio rast od tridesetak posto. I još stalno slušamo propagandu kako ih nema dovoljno pa se zato na zahvate čeka po dvije godine.
Ekcesno zapošljavanje
Sa školama slično. Egzodus đaka i njihovih roditelja doveo je do zatvaranja mnogih osnovnih škola, a jesenas do formiranja prvih razreda prosječno sa 12,8 učenika. Nekad ih je u učionicama bilo 30 i 35. No država je svejedno zaposlila skoro deset tisuća novih nastavnika. Rast: preko 20 posto.
Pa ajmo dalje. Negdje u razdoblju općeg iseljavanja na koje se ovdje osvrćemo – ekscesno zapošljavanje u županijama, gradovima i općinama podiglo je broj administrativnog osoblja za ukupno 78 posto.
Na to je u veljači ukazivala saborska zastupnica Reformista Natalija Martinčević. Usprkos drastičnom iseljavanju stanovništva, ukupni broj zaposlenih u 428 hrvatskih općina skočio je za nevjerojatna dva i pol puta. Znači, što je nekad bilo 10, sada je u prosjeku 25. Diljem Hrvatske. U županijama je skok sto posto, a u birokratskim aparatima gradova oko 50 posto.
Raspašoj po općinama
Raspašoj je najveći u općinama gdje lokalne vlasti rade doslovno što god hoće, pogotovo u jedinicama s nekoliko stotina stanovnika, tisuću ili dvije tisuće, gdje je načelnik bog i batina. A gdje fali za kadrovsko razbacivanje, tamo financijski dotira država.
Sve u svemu, uvijek je potrebno zaposliti kakvog perspektivnog člana lokalne stranačke pastve, ujaka, sina, šogoricu ili sestru poslovnog partnera. Što će opet reći da novca ima, samo on glatko dotječe tamo gdje se hoće, a ne tamo gdje se neće. Invalidi su očito u ovoj drugoj kategoriji.
Novac curi iz poljoprivrede
A skoro da je najveća priča poljoprivreda u kojoj godinama misteriozno nestaju mastodontska sredstva doznačavana Hrvatskoj iz Europske unije za rast i razvoj, a rasta i razvoja nema. Otkako smo, naime, ušli u EU, Bruxelles je Hrvatskoj isplatio najmanje 33 milijarde kuna potpora za poljoprivredu, a proizvodnja je manja nego što je bila te 2013. godine.
Poljoprivreda je najviše subvencionirana djelatnost u Hrvatskoj, a ipak konstantno kopni i propada jer država očigledno nije našla formulu kojom bi poticala ono što vrijedi i ima šanse, niti je stvorila uvjete i mjere da se poklonjeni novac iskoristi za pomake koji imaju smisla.
Ima novca, ali ne za sve
Je li uzrok tome korupcija, neznanje, indolencija ili sve to zajedno, to neka istražuju stručnjaci, ali da nešto ozbiljno s ovim ne valja, to je svakome jasno na prvi pogled. Jer kad ulaganja ovako bitno rastu, a rezultati ne, to u svakoj tvrtki znači da mora pasti uprava.
Samo što ovim glumcima i pozerima koji sjede u ovoj upravi ne možeš ništa. Pa će i invalidi u kolicima za koji dan opet badava prosvjedovati pred gluhim vratima Vlade oko novca koga ima. Ali ne za njih.