Vlada je donijela odluku o pokretanju pregovora sa sindikatima o promjeni visine osnovice plaće koja će biti usklađena s “ekonomskim okolnostima i kretanjima gospodarskih pokazatelja”, što u prijevodu znači veće plaće. Nije teško pretpostaviti da će glavni argument sindikata za povećanje osnovice biti visoka inflacija, koja je nagrizla plaće svih zaposlenih.
Nije sporno da je dio zaposlenih u javnom sektoru zaista potplaćen pa je državi problem pronaći stručnjake koji su i inače deficitarni na tržištu rada i postižu visoke plaće. Nitko od njih ne želi raditi za državu ili, ako tamo već radi, traži način da pobjegne negdje drugdje.
Povećati plaće u javnom sektoru onima koji rade, otpustiti višak
No, isto tako Vlada ne želi priznati da u državnim i javnim službama postoji ozbiljan višak ljudi, koji rade na pozicijama koje je odavno pregazilo vrijeme, koje ne bi trebale postojati ili su naprosto izmišljene kako bi se nekoga zaposlilo.
Kada bi se Vlada tog viška riješila, stvorile bi se uštede iz kojih bi se mogle povećati plaće onima koji rade i koji su zaista potrebni. Za to, naravno, nikada nije bilo političke volje, jer su svi oni glasači, nerijetko i članovi (vladajućih) stranaka, i nitko ih ne želi otpustiti.
Posljednjih godina velika potražnja za radnicima u privatnom sektoru
Osim toga, uvijek postoji neki izgovor zašto se to ne čini. Kada je kriza i visoka nezaposlenost, onda ne možeš bacati ljude na cestu jer neće naći novi posao. Kada je ekonomija u pozitivnom ciklusu, onda ne trebaš nikoga otpuštati jer imaš dovoljno novca da ih plaćaš, pa nema ni potrebe za racionalizacijom. I tako već godinama, desetljećima…
Posljednjih nekoliko godina, izuzev pandemijske 2020., bile su idealna prilika da se bezbolno riješi višak u javnom sektoru. Nezaposlenost je vrlo niska, a potražnja za radnicima ne jenjava, tako da bi svi otpušteni iz javnog sektora vrlo lako mogli pronaći posao. Pod uvjetom da žele raditi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada se boji dirati u mirovinski i zdravstveni sustav
Što se pak tiče privatnog sektora, običnih građana koji i financiraju državne servise, prema njima Vlada nije tako nježna pa su, kada je riječ o plaćama, u sklopu “protukriznih” mjera koje su predstavljene prošli tjedan, dobili povećanje neoporezivih dodataka na plaće. Znači, nije predviđeno pravo porezno rasterećenje, već je samo poslodavcima ostavljena mogućnost da neoporezivo dodatno nagrade svoje radnike.
Već godinama se priča o potrebi poreznog rasterećenja plaća, pri čemu se naravno, osim na porez, misli i na doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Usprkos višegodišnjim zahtjevima poslodavaca da se plaće rasterete jer su zbog poreznog opterećenje nekonkurentne u odnosu na druge zemlje, pa radnici odlaze u inozemstvo, to je također prevelik zadatak za bilo koju vladu. Jasno je i zašto – smanjenje poreza na plaće zahtijevalo bi reforme zdravstvenog i mirovinskog sustava, na koje očito nitko nije spreman.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada se sprema povećati plaće u javnom sektoru. Zašto prije toga ne otpusti zaposlenike koji su višak?
Kada bi se Vlada tog viška riješila, stvorile bi se uštede kojima bi se povišice platile
Nezaposlenost je vrlo niska, a potražnja za radnicima ne jenjava, tako da bi svi otpušteni iz javnog sektora vrlo lako mogli pronaći posao. Pod uvjetom da žele raditi
Vlada je donijela odluku o pokretanju pregovora sa sindikatima o promjeni visine osnovice plaće koja će biti usklađena s “ekonomskim okolnostima i kretanjima gospodarskih pokazatelja”, što u prijevodu znači veće plaće. Nije teško pretpostaviti da će glavni argument sindikata za povećanje osnovice biti visoka inflacija, koja je nagrizla plaće svih zaposlenih.
Nije sporno da je dio zaposlenih u javnom sektoru zaista potplaćen pa je državi problem pronaći stručnjake koji su i inače deficitarni na tržištu rada i postižu visoke plaće. Nitko od njih ne želi raditi za državu ili, ako tamo već radi, traži način da pobjegne negdje drugdje.
Povećati plaće u javnom sektoru onima koji rade, otpustiti višak
No, isto tako Vlada ne želi priznati da u državnim i javnim službama postoji ozbiljan višak ljudi, koji rade na pozicijama koje je odavno pregazilo vrijeme, koje ne bi trebale postojati ili su naprosto izmišljene kako bi se nekoga zaposlilo.
Kada bi se Vlada tog viška riješila, stvorile bi se uštede iz kojih bi se mogle povećati plaće onima koji rade i koji su zaista potrebni. Za to, naravno, nikada nije bilo političke volje, jer su svi oni glasači, nerijetko i članovi (vladajućih) stranaka, i nitko ih ne želi otpustiti.
Posljednjih godina velika potražnja za radnicima u privatnom sektoru
Osim toga, uvijek postoji neki izgovor zašto se to ne čini. Kada je kriza i visoka nezaposlenost, onda ne možeš bacati ljude na cestu jer neće naći novi posao. Kada je ekonomija u pozitivnom ciklusu, onda ne trebaš nikoga otpuštati jer imaš dovoljno novca da ih plaćaš, pa nema ni potrebe za racionalizacijom. I tako već godinama, desetljećima…
Posljednjih nekoliko godina, izuzev pandemijske 2020., bile su idealna prilika da se bezbolno riješi višak u javnom sektoru. Nezaposlenost je vrlo niska, a potražnja za radnicima ne jenjava, tako da bi svi otpušteni iz javnog sektora vrlo lako mogli pronaći posao. Pod uvjetom da žele raditi.
Vlada se boji dirati u mirovinski i zdravstveni sustav
Što se pak tiče privatnog sektora, običnih građana koji i financiraju državne servise, prema njima Vlada nije tako nježna pa su, kada je riječ o plaćama, u sklopu “protukriznih” mjera koje su predstavljene prošli tjedan, dobili povećanje neoporezivih dodataka na plaće. Znači, nije predviđeno pravo porezno rasterećenje, već je samo poslodavcima ostavljena mogućnost da neoporezivo dodatno nagrade svoje radnike.
Već godinama se priča o potrebi poreznog rasterećenja plaća, pri čemu se naravno, osim na porez, misli i na doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Usprkos višegodišnjim zahtjevima poslodavaca da se plaće rasterete jer su zbog poreznog opterećenje nekonkurentne u odnosu na druge zemlje, pa radnici odlaze u inozemstvo, to je također prevelik zadatak za bilo koju vladu. Jasno je i zašto – smanjenje poreza na plaće zahtijevalo bi reforme zdravstvenog i mirovinskog sustava, na koje očito nitko nije spreman.