Kod nas, naime, nije poznato koliko bi tko – u usporedbi sa svima drugima – trebao vrijediti državi koja je poslodavac i nastavnicima, i policajcima, i doktorima, i carinicima, i sudskim pisarima, i vojnicima, i službenicima, i raznim drugim ljudima i zanimanjima koja rade za državu i građane. Vrijedi li medicinska sestra kao dvije trećine policajca ili kao policajac i pol?
Treba li socijalna radnica biti u rangu s učiteljicom razredne nastave, sudskim vježbenikom ili mladim liječnikom specijalistom? Koliki je omjer težine nekog općinskog državnog odvjetnika u odnosu na tetu u vrtiću i tako dalje. Trebaju li svi imati pravo na topli obrok i zašto neki ne, a drugi da. I koliko se plaćaju prekovremeni sati i noćni rad, svima ili nikome?
A baš se to u svakoj ozbiljnoj državi mora točno znati – prije svega to – kao što se to vrlo dobro i precizno zna kod svakog privatnog poslodavca. Tko je, dakle, gdje, po kojoj osnovi i s kime je usporediv, što odgovara čemu.
Križaljka oko plaća
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović izjavio je, recimo, još 2017. godine da “najmlađi policijski službenik” s trogodišnjom školom neće imati plaću manju od 5000 kuna. Nije, doduše, rekao kad će to biti pa policajac početnik još nije dobio sretnu vijest, ostao je i danas na 3800 kuna. Ali ministar nije objasnio ni to na temelju čega je izračunao pet tisuća, a ne, recimo, šest. Ni od koga iz Vlade također nikad nismo čuli po čemu socijalna radnica s fakultetom i 30 godina staža zarađuje 7500 kuna, i to s “dodatkom”, ili iz koje je logike Vlada izvukla da nastavnicima treba ponuditi dva plus dva posto povišice, a nikako šest.
Hrvatska treba križaljku u koju će biti uključene i primjereno porazmještene sve pozicije i sve gradacije zaposlenika kod države s obzirom na posao koji rade, stručnu spremu, složenost posla, radno iskustvo. Tako bi ljudi znali koliko državi vrijede, koliko onda koštaju i koliko vrijedi i košta svatko drugi unutar sustava čije plaće idu iz proračuna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali umjesto takvog reda, mi imamo potpunu šizofreniju i raspad svih kriterija. Novi ministar rada Josip Aladrović nadmeno poručuje školskim sindikatima da se “o koeficijentima ne razgovara”. A upravo koeficijenti su ono o čemu se prvo mora razgovarati. I to za sve, a ne samo sada za učitelje.
Antagonizam između radnika
Pa zato se sindikati s vremena na vrijeme pojedinačno bune i otimaju za koju paru više, tko uspije dobro, tko ne, pokušat će ponovo, ako ne prije, onda kad se približe izbori. Nekima se povremeno posreći da iskamče dva posto, nekima pet, nekima Vlada vrati neka prava, nekima ih oduzme. A generalno slabe plaće smiruju se gomilom malih, utješnih i nejasno iskamčenih financijskih korektiva u vidu naknada za ovo i ono, dodataka i kompenzacija. Sustav je, dakle, potpuno truo i iščašen, ali reforme, naravno, i dalje nema.
To je kroz ovih puno godina dodatno poremetilo sve odnose, izrodilo niz nepravdi, antagoniziralo ljude unutar javnog i državnog sektora i mnoge natjeralo da sve pošalju kvragu i sjednu u autobus za Njemačku. I ovaj veliki štrajk u školama imamo zato što su vlasti toliko nesuvisle da nisu u stanju odrediti pravila za sve. Do besvijesti će nas zamarati svojim domoljubljem i ložiti s ideološkim temama, ali ne znaju se prihvatiti ozbiljnog posla. Baš to im se ne da.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković jučer otkriva bistu Marku Veselici u Sinju umjesto da je skupio cijeli svoj kabinet i naredio da mu se za 60 dana donese projekt kojim bi se ovaj kaos u domeni proračunskih plaća i prava uredio jedinstveno i pravedno.
I otkud mu onda obraz da ovaj štrajk prosvjetara naziva “nepotrebnim, isforsiranim i apsurdnim”? Apsurdno je što u domeni radničkih prava imamo ovakav poredak bez poretka i što njemu i njegovim ministrima ne pada na pamet da bi toga stvarno bilo dosta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vrijedi li medicinska sestra kao dvije trećine policajca ili kao policajac i pol?
Ljudi moraju znati koliko državi vrijede, koliko onda koštaju i koliko vrijedi i košta svatko drugi unutar sustava plaća iz proračuna.
Plenković jučer otkriva bistu Marku Veselici u Sinju umjesto da je skupio cijeli svoj kabinet i naredio da mu se za 60 dana donese projekt kojim bi se ovaj kaos u domeni proračunskih plaća i prava uredio jedinstveno i pravedno. Pa otkud mu onda obraz da ovaj štrajk prosvjetara naziva nepotrebnim, isforsiranim i apsurdnim? Apsurdno je što imamo ovakav sustav bez sustava i što njemu i njegovim ministrima ne pada na pamet da bi toga stvarno bilo dosta.
Zbog jedne jedine stvari gomilaju se na premijerskom stolu Andreja Plenkovića zahtjevi za povećanjem plaća i prava iz rada u državnim i javnim službama. Ona se zove totalni kaos u sustavu i razotkriva ili tragičnu nebrigu, ili jednako tragičnu nesposobnost vlasti da jednom izračuna i utvrdi logiku nagrađivanja ljudi za njihov rad i tako cjelovito složi sve kockice u svom ispreturanom ormaru.
Kod nas, naime, nije poznato koliko bi tko – u usporedbi sa svima drugima – trebao vrijediti državi koja je poslodavac i nastavnicima, i policajcima, i doktorima, i carinicima, i sudskim pisarima, i vojnicima, i službenicima, i raznim drugim ljudima i zanimanjima koja rade za državu i građane. Vrijedi li medicinska sestra kao dvije trećine policajca ili kao policajac i pol?
Treba li socijalna radnica biti u rangu s učiteljicom razredne nastave, sudskim vježbenikom ili mladim liječnikom specijalistom? Koliki je omjer težine nekog općinskog državnog odvjetnika u odnosu na tetu u vrtiću i tako dalje. Trebaju li svi imati pravo na topli obrok i zašto neki ne, a drugi da. I koliko se plaćaju prekovremeni sati i noćni rad, svima ili nikome?
A baš se to u svakoj ozbiljnoj državi mora točno znati – prije svega to – kao što se to vrlo dobro i precizno zna kod svakog privatnog poslodavca. Tko je, dakle, gdje, po kojoj osnovi i s kime je usporediv, što odgovara čemu.
Križaljka oko plaća
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović izjavio je, recimo, još 2017. godine da “najmlađi policijski službenik” s trogodišnjom školom neće imati plaću manju od 5000 kuna. Nije, doduše, rekao kad će to biti pa policajac početnik još nije dobio sretnu vijest, ostao je i danas na 3800 kuna. Ali ministar nije objasnio ni to na temelju čega je izračunao pet tisuća, a ne, recimo, šest. Ni od koga iz Vlade također nikad nismo čuli po čemu socijalna radnica s fakultetom i 30 godina staža zarađuje 7500 kuna, i to s “dodatkom”, ili iz koje je logike Vlada izvukla da nastavnicima treba ponuditi dva plus dva posto povišice, a nikako šest.
Hrvatska treba križaljku u koju će biti uključene i primjereno porazmještene sve pozicije i sve gradacije zaposlenika kod države s obzirom na posao koji rade, stručnu spremu, složenost posla, radno iskustvo. Tako bi ljudi znali koliko državi vrijede, koliko onda koštaju i koliko vrijedi i košta svatko drugi unutar sustava čije plaće idu iz proračuna.
Ali umjesto takvog reda, mi imamo potpunu šizofreniju i raspad svih kriterija. Novi ministar rada Josip Aladrović nadmeno poručuje školskim sindikatima da se “o koeficijentima ne razgovara”. A upravo koeficijenti su ono o čemu se prvo mora razgovarati. I to za sve, a ne samo sada za učitelje.
Antagonizam između radnika
Pa zato se sindikati s vremena na vrijeme pojedinačno bune i otimaju za koju paru više, tko uspije dobro, tko ne, pokušat će ponovo, ako ne prije, onda kad se približe izbori. Nekima se povremeno posreći da iskamče dva posto, nekima pet, nekima Vlada vrati neka prava, nekima ih oduzme. A generalno slabe plaće smiruju se gomilom malih, utješnih i nejasno iskamčenih financijskih korektiva u vidu naknada za ovo i ono, dodataka i kompenzacija. Sustav je, dakle, potpuno truo i iščašen, ali reforme, naravno, i dalje nema.
To je kroz ovih puno godina dodatno poremetilo sve odnose, izrodilo niz nepravdi, antagoniziralo ljude unutar javnog i državnog sektora i mnoge natjeralo da sve pošalju kvragu i sjednu u autobus za Njemačku. I ovaj veliki štrajk u školama imamo zato što su vlasti toliko nesuvisle da nisu u stanju odrediti pravila za sve. Do besvijesti će nas zamarati svojim domoljubljem i ložiti s ideološkim temama, ali ne znaju se prihvatiti ozbiljnog posla. Baš to im se ne da.
Plenković jučer otkriva bistu Marku Veselici u Sinju umjesto da je skupio cijeli svoj kabinet i naredio da mu se za 60 dana donese projekt kojim bi se ovaj kaos u domeni proračunskih plaća i prava uredio jedinstveno i pravedno.
I otkud mu onda obraz da ovaj štrajk prosvjetara naziva “nepotrebnim, isforsiranim i apsurdnim”? Apsurdno je što u domeni radničkih prava imamo ovakav poredak bez poretka i što njemu i njegovim ministrima ne pada na pamet da bi toga stvarno bilo dosta.