Nedjeljni su izbori pokazali ono što skoro svi koji se bave susjednom državom znaju, ali malo tko želi reći. Nema nade za Bosnu i Hercegovinu. Niti jedan od tri njena naroda zapravo ne želi Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu državu ta tri naroda. Srbi se otvoreno žele priključiti Srbiji, te prilično intenzivno rade na stvaranju psiholoških, ali i pojedinih pravno političkih preduvjeta, poput formalnog negiranja genocida u Srebrenici, da bi se jednom u budućnosti možda ponovo pokušali upustiti u taj pothvat.
Hrvati ne žele BIH, ali ne znaju što žele. Hrvati jedino znaju da se nikako ne mogu priključiti Hrvatskoj, barem dok je Hrvatska članica NATO-a i Europske Unije, organizacija koje su sponzori cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Stoga je većini Hrvata Bosna i Hercegovina prisilna domovina, i država koju zapravo ne priznaju, kad baš ne moraju. Bošnjacima naizgled jest stalo do Bosne i Hercegovine, ali samo naizgled.
Provođenje politike Slobodana Miloševića
Jer, da im je zaista stalo do Bosne i Hercegovine, nikada ne bi kandidirali Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, niti bi u tako golemom broju glasovali za Komšića. Naime, da im je stalo do Bosne i Hercegovine, Bošnjaci bi dopustili Hrvatima da sami izaberu hrvatskog člana Predsjedništva BiH, jer bi tako Hrvatima pokazali da poštuju njihovu političku ravnopravnost u Bosni i Hercegovini.
Filozofiranje o građanskoj državi, u kojoj je, eto, dobro što Bošnjaci mogu izabrati Hrvata, najbedastija je moguća obmana. Jer, građanska država ne smije se uspostaviti na račun nacionalne ravnopravnosti. Ili, recimo to jednom svima jasnom usporedbom, onom sa zadnjom fazom Jugoslavije, kada je Slobodan Milošević zahtijevao da se u svim mogućim izbornim procesima uvede načelo jedan čovjek jedan glas.
Milošević se za načelo jedan čovjek jedan glas zalagao zato što bi ono dovelo do očigledne prevlasti Srba, kao najbrojnijeg naroda, baš kao što načelo “građanske države “ u Federaciji BiH dovodi do prevlasti Bošnjaka, koji su, eto, treći put izabrali hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Dosta je žalosno da Stranka demokratske akcije sada provodi politiku Slobodana Miloševića.
BiH će nastaviti životariti, sa svim manama
Postupci samog gospodina Komšića tek su nešto manje žalosni, jer je taj čovjek dubinski politički subinteligentan: samo vrlo loš izborni pobjednik može tako agresivno istupiti u prvom pobjedničkom interjvuu, kao što je to u ponedjeljak učinio gospodin Komšić prema Hrvatskoj. Posljedice takve bošnjačke politike, i takvih eskapada hrvatskog člana Predsjedništva BiH svode se na dodatno alijenirane većine bosanskohercgovačkih Hrvata od njihove povijesne države.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I što će, dakle, biti s Bosnom i Hercegovinom, državom koju Srbi i Hrvati uopće ne žele, dok je Bošnjaci ne žele kao ravnopravnu državu triju naroda? Apsolutno ništa. Ona će nastaviti postojati, i nastavit će životariti, sa svim svojim bezbrojnim manama, kao najgori europski parija, naprosto zato što je država Bosna i Hercegovina neizbježna međunarodna činjenica: samo njeno fizičko postojanje, kakva god BiH bila iznutra, jamči kakvu takvu stabilnost u ovom dijelu Europe.
Međunarodna zajednica neće dopustiti raspad
Zato međunarodna zajednica neće dopustiti da se Bosna i Hercegovina raspadne. Ali, međunarodna zajednica, pogotovo u ovoj trumpističko-populističkoj fazi modernog Zapada, vjerojatno nije kadra natjerati političke stranke u BiH na suštinsku promjenu Daytonskog, očigledno neefikasnog Ustava, koja bi omogućavala punu ravnopravnost sva tri njena naroda, u okviru nedjeljive države.
Čini se, dakle, da su pred Bosnom i Hercegovinom još godine i godine, pa i desetljeća mračnog vilajeta, bez mogućnosti za bilo kakvim suštinski dobrim promjenama. Naravno, uvijek treba podsjetiti kako je sve počelo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rat u BiH, jezivo masovno nasilje i rušenje bilo kakvog međunacionalnog povjerenja, pokrenuli su Srbi predvođeni Slobodanom Miloševićem, Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. No, Tuđmanova politika Hrvatske Republike Herceg Bosne, i njegovo čvrsto uvjerenje da Bosna i Hercegovina ne može opstati, bitno su utjecali na trajnu političku i socijalnu depresiju u susjednoj državi.
Za BiH naprosto više nema nade
Niti jedan od tri njena naroda zapravo ne želi BiH kao ravnopravnu državu ta tri naroda
I što će, dakle, biti s Bosnom i Hercegovinom, državom koju Srbi i Hrvati uopće ne žele, dok je Bošnjaci ne žele kao ravnopravnu državu triju naroda? Apsolutno ništa. Ona će nastaviti postojati, i nastavit će životariti, sa svim svojim bezbrojnim manama, kao najgori europski parija, naprosto zato što je država Bosna i Hercegovina neizbježna međunarodna činjenica: samo njeno fizičko postojanje, kakva god BiH bila iznutra, jamči kakvu takvu stabilnost u ovom dijelu Europe
Nedjeljni su izbori pokazali ono što skoro svi koji se bave susjednom državom znaju, ali malo tko želi reći. Nema nade za Bosnu i Hercegovinu. Niti jedan od tri njena naroda zapravo ne želi Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu državu ta tri naroda. Srbi se otvoreno žele priključiti Srbiji, te prilično intenzivno rade na stvaranju psiholoških, ali i pojedinih pravno političkih preduvjeta, poput formalnog negiranja genocida u Srebrenici, da bi se jednom u budućnosti možda ponovo pokušali upustiti u taj pothvat.
Hrvati ne žele BIH, ali ne znaju što žele. Hrvati jedino znaju da se nikako ne mogu priključiti Hrvatskoj, barem dok je Hrvatska članica NATO-a i Europske Unije, organizacija koje su sponzori cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Stoga je većini Hrvata Bosna i Hercegovina prisilna domovina, i država koju zapravo ne priznaju, kad baš ne moraju. Bošnjacima naizgled jest stalo do Bosne i Hercegovine, ali samo naizgled.
Provođenje politike Slobodana Miloševića
Jer, da im je zaista stalo do Bosne i Hercegovine, nikada ne bi kandidirali Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, niti bi u tako golemom broju glasovali za Komšića. Naime, da im je stalo do Bosne i Hercegovine, Bošnjaci bi dopustili Hrvatima da sami izaberu hrvatskog člana Predsjedništva BiH, jer bi tako Hrvatima pokazali da poštuju njihovu političku ravnopravnost u Bosni i Hercegovini.
Filozofiranje o građanskoj državi, u kojoj je, eto, dobro što Bošnjaci mogu izabrati Hrvata, najbedastija je moguća obmana. Jer, građanska država ne smije se uspostaviti na račun nacionalne ravnopravnosti. Ili, recimo to jednom svima jasnom usporedbom, onom sa zadnjom fazom Jugoslavije, kada je Slobodan Milošević zahtijevao da se u svim mogućim izbornim procesima uvede načelo jedan čovjek jedan glas.
Milošević se za načelo jedan čovjek jedan glas zalagao zato što bi ono dovelo do očigledne prevlasti Srba, kao najbrojnijeg naroda, baš kao što načelo “građanske države “ u Federaciji BiH dovodi do prevlasti Bošnjaka, koji su, eto, treći put izabrali hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Dosta je žalosno da Stranka demokratske akcije sada provodi politiku Slobodana Miloševića.
BiH će nastaviti životariti, sa svim manama
Postupci samog gospodina Komšića tek su nešto manje žalosni, jer je taj čovjek dubinski politički subinteligentan: samo vrlo loš izborni pobjednik može tako agresivno istupiti u prvom pobjedničkom interjvuu, kao što je to u ponedjeljak učinio gospodin Komšić prema Hrvatskoj. Posljedice takve bošnjačke politike, i takvih eskapada hrvatskog člana Predsjedništva BiH svode se na dodatno alijenirane većine bosanskohercgovačkih Hrvata od njihove povijesne države.
I što će, dakle, biti s Bosnom i Hercegovinom, državom koju Srbi i Hrvati uopće ne žele, dok je Bošnjaci ne žele kao ravnopravnu državu triju naroda? Apsolutno ništa. Ona će nastaviti postojati, i nastavit će životariti, sa svim svojim bezbrojnim manama, kao najgori europski parija, naprosto zato što je država Bosna i Hercegovina neizbježna međunarodna činjenica: samo njeno fizičko postojanje, kakva god BiH bila iznutra, jamči kakvu takvu stabilnost u ovom dijelu Europe.
Međunarodna zajednica neće dopustiti raspad
Zato međunarodna zajednica neće dopustiti da se Bosna i Hercegovina raspadne. Ali, međunarodna zajednica, pogotovo u ovoj trumpističko-populističkoj fazi modernog Zapada, vjerojatno nije kadra natjerati političke stranke u BiH na suštinsku promjenu Daytonskog, očigledno neefikasnog Ustava, koja bi omogućavala punu ravnopravnost sva tri njena naroda, u okviru nedjeljive države.
Čini se, dakle, da su pred Bosnom i Hercegovinom još godine i godine, pa i desetljeća mračnog vilajeta, bez mogućnosti za bilo kakvim suštinski dobrim promjenama. Naravno, uvijek treba podsjetiti kako je sve počelo.
Rat u BiH, jezivo masovno nasilje i rušenje bilo kakvog međunacionalnog povjerenja, pokrenuli su Srbi predvođeni Slobodanom Miloševićem, Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. No, Tuđmanova politika Hrvatske Republike Herceg Bosne, i njegovo čvrsto uvjerenje da Bosna i Hercegovina ne može opstati, bitno su utjecali na trajnu političku i socijalnu depresiju u susjednoj državi.