Zapad želi vjerovati da će Rusi sami srušiti Putina. Ugledni analitičar objašnjava zašto je to krajnje nevjerojatno

Države slobodnog svijeta reagirale su na Putinovu agresiju uvodeći niz sankcija usmjerenih protiv ruske ekonomije. Sankcije nisu izazvale financijski kolaps Rusije kakvom su se neki na Zapadu nadali, ali nema nikakve sumnje da su ozbiljno uzdrmale gospodarstvo te zemlje, ugrozivši i onako ne pretjerano dobar standard prosječnog Rusa. Svi ti neuspjesi trebali bi biti dovoljni da izazovu osjetno nezadovoljstvo i raspire duh pobune među građanima Rusije. To se, međutim, ne događa. Kako je to moguće?

Putinova moć je narasla

Tim se pitanjem pozabavio Andrej Koljesnikov, nagrađivani ruski novinar i autor nekoliko knjiga o ruskoj političkoj povijesti koji trenutno radi kao analitičar u washingtonskom think tanku Carnegie Endowment for International Peace. Na početku analize koju je objavio magazin Foreign Affairs, Koljesnikov navodi kako su problemi koji su ih snašli tijekom posljednjih godinu dana donekle podijelili Ruse, ali ističe kako Putin zbog toga nije nimalo oslabio. Štoviše, analitičar smatra da je “specijalna vojna operacija” samo povećala diktatorovu moć.

Rusi koji se protive Putinu pobjegli su iz zemlje ili su ušutkani, objašnjava Koljesnikov. Režim ima zastrašujući arsenal instrumenata koje može primijeniti protiv svakoga tko progovori ili na bilo drugi način izrazi protivljenje Putinovoj politici. Nadalje, blokiran je pristup gotovo svim neovisnim medijima ili su oni naprosto ukinuti.

Uz sve to, građani koji ne izražavaju oduševljenje državnim širenjem represije, ratom i jačanjem vojno-policijsko-državnim režimom mogu računati na to da će im biti dodijeljena etiketa “nacionalnih izdajnika”. S obzirom na takav pritisak vlasti, većina Rusa odustala je od bilo kakvih oporbenih aktivnosti.

Rusi se savršeno prilagođavaju željama diktatora

Čak ni bijeg iz zemlje nije nužno oblik prosvjeda – za mnoge je to jednostavno pragmatičan odgovor na pitanje kako izbjeći smrt ili to da sami postanu ubojice. Doduše, Koljesnikov navodi da je stanovništvo zabrinutije nego ikada, te spominje istraživanja javnog mnijenja prema kojima je tjeskoba među Rusima dosegla je rekordne razine u 2022. godini, iako se vratila na više-manje podnošljive razine kada je prijetnja mobilizacijom privremeno umanjena. No, prilagođavanje pritiscima koji stižu iz Kremlja postalo je glavna osobina Rusa, navodi analitičar, te dodaje kako ne vidi mogućnost da se to promijeni.

Naravno, strah od kazne nije jedini razlog zbog kojeg Rusi uporno podržavaju Putina. Koljesnikov je uvjeren kako režimu u održavanju kontrole pomaže i normalna ljudska sklonost samozavaravanju kada je ono alternativa suočavanju s neugodnim činjenicama. Ili kako je on to sročio, među Rusima prevladava fantazija da se normalan život može nastaviti u zemlji u kojoj nasilje nad drugim ljudima i tobože herojsko žrtvovanje na bojnom polju postaju društveno prihvaćene norme. Ako je analitičar Foreign Affairsa u pravu, zapanjujući su razmjeri samozavaravanja za koje su obični Rusi sposobni.

To također znači da je velik stanovništva spreman previdjeti da su prekršena obećanja koja im je režim davao prije početka “specijalne vojne operacije”. Kremaljski dužnosnici tada su tvrdili da će u borbe biti uključeni samo profesionalni vojnici, te obećavali građanima da će, sve dok podržavaju režim, njihove osnovne potrebe biti zadovoljene, odnosno da će moći normalno živjeti. Premda režim obećano više ne može ispuniti, Rusi se i dalje ponašaju kao da to ne vide.

Za vojsku i policiju će uvijek ima novaca

Putinu pomaže i to što su mnogi Rusi u potpunosti ovisni o državi. Prema službenoj statistici, od nekog oblika socijalne pomoći danas živi veći postotak ljudi nego u doba Sovjetskog Saveza. Unatoč pojavi tržišne ekonomije i nastanku klasi samodostatnih ljudi, Putin je učinio sve što je mogao kako bi osigurao da ekonomska uloga države ostane velika. To je uspio postići zahvaljujući ogromnoj zaradi od prodaje energenata u mirnijim vremenima.

Ljudi koji ovise o državi poslušni su, prije svega politički, a smjer u kojem je posljednjih godina krenula ruska ekonomija povećao je broj ovisnika o proračunu. Samo mali postotak stanovništva ostvaruje prihode od rada u realnom sektoru, dok plaće iz javnog sektora i socijalna davanja čine veliki dio prihoda opće populacije.

Prema podacima iz popisa stanovništva iz 2021., svaki treći Rus, njih 33 posto, ovisi o nekom vidu socijalnijih davanja. Osim toga, četvrtina svih Rusa materijalno ovisi o nekom drugom. Čak i ako se uzme u obzir da je kvaliteta podataka popisa stanovništva iz 2021. najgora u postsovjetskoj povijesti zemlje, ove brojke su šokantne.

S obzirom na sve sankcije koje je Zapad uveo tijekom 2022. godine, prije ili kasnije neizbježan je pad državnih prihoda. Tome će doprinijeti ograničenja izvoza nafte i plina te slabljenje gospodarske aktivnosti, ali i rast troškova za obranu i sigurnost. Iz toga proizlazi kako će država će u nadolazećim mjesecima imati manje mogućnosti kupiti lojalnost stanovništva. Ipak, Koljesnikov je uvjeren da će Putin usprkos tome uspjeti zadržati kontrolu, budući da će vojska, policija i specijalne službe ostati dobro financirane i spremne utjerivati ​​lojalnost građana.

Prevladala je kuhinjska demokracija

Efikasnost ruskih sigurnosnih organa u provođenju represije impresivna je, što Koljesnikov potkrepljuje brojnim statističkim podacima koje nema smisla prenositi. No, osim što ukazuju na moć policije, veliki brojevi zatvorenih aktivista i ukinutih medija sugeriraju kako u Rusiji postoji velik popriličan nezadovoljnika. Problem je u tome što su se oni vratili sovjetskoj praksi koju analitičar Foreign Affairsa naziva “kuhinjskom demokracijom”, što znači da raspravljaju i osuđuju Putinov rat u svojim domovima ili potiho u kafićima.

U Rusiji su trenutno posebno popularna klasična književna djela koja sadrže suptilne antiratne poruke. Najčitanija knjiga početkom prošle godine bila je 1984. Georgea Orwella. Dobro se prodaju i knjige o njemačkoj svakodnevici tridesetih godina prošlog stoljeća u kojima ljudi prepoznaju sebe i svoje strahove.

Određene izdavačke kuće također reizdaju antiratne knjige zbog koji ih vlasti teško mogu kazniti, poput predavanja njemačko-švicarskog filozofa Karla Jaspersa iz 1945. o kolektivnoj krivnji i odgovornosti Nijemaca i članaka Lava Tolstoja protiv rata. I ti pisci izražavaju osjećaje s kojima se mnogi današnji Rusi mogu poistovjetiti, ali boje ih se javno iskazati.

Javno mnijenje se mijenja, ali vrlo polako

Zanimljivo je vidjeti istraživanja o kretanju razine podrške ratu među ruskim građanima. Naravno, treba imati na umu da rezultati možda nisu objektivni, s obzirom na sveobuhvatnu kontrolu kremaljskog režima nad svim oblicima izražavanja stavova naroda. U ožujku 2022., 80 posto Rusa je “definitivno podržavalo” ili “uglavnom podržavalo” vođenje rat, prema anketi Levada centra.

Točnije, građani su podržali “akcije ruskih oružanih snaga u Ukrajini”. Tada javno mnijenje nije bilo spremno smatrati događaje u susjedstvu ratom, i to ne samo zbog toga što su ljudi mogli biti kazneno gonjeni jer su ga tako nazvali, nego i zato što se pretpostavljalo da će to biti kratka vojna kampanja.

Do prosinca su se uvjeti promijenili. Više nije bilo sumnje da Rusija ratuje, do te mjere da su najviši dužnosnici, nastojeći opravdati serijske neuspjehe vojske, sukob nazivali “ratom s NATO-om”. (Nisu to, naravno, nazivali ratom s bratskom Ukrajinom, koju je Zapad očito koristio da uništi Rusiju.) Do tog trenutka, što god Putin počinio, i dalje je imalo opću potporu 71 posto ispitanika, ali dio stanovništva koji ga “definitivno podržava” pao je s 52 posto u ožujku na 41 posto u prosincu.

Pobuna nije vjerojatna

Među onima koji su najviše užasnuti Putinovim krvoprolićem su mlađi Rusi i ljudi koji se informiraju s interneta, a ne s ruske televizije. U prosincu je 50 posto ispitanika bilo za mirovne pregovore, dok ih je 40 posto smatralo da je bolje nastaviti borbu. (Potpora građana mirovnim pregovorima dosegla je vrhunac, što nije iznenađujuće, tijekom Putinove djelomične mobilizacije u rujnu i listopadu, kada je dosegla 57 posto.) Sve to pokazuje koliko je društvo podijeljeno, ali ne daje razloga nadati se da će se nezadovoljni dio društva aktivirati.

S obzirom na razmjere represije, nerealno je očekivati ​​masovnu pobunu protiv Putina, pogotovo zbog toga što većina običnih Rusa više voli zabiti glavu u pijesak i pronaći neku bizarnu istinu u logici režima. Ljudi ne žele biti na strani zla, pa zlo označavaju kao dobro, prisiljavajući se na to da vjeruju da Putin donosi mir. Kao što je jedan kremaljski spin doktor rekao, predsjednik lansira “projektile pravednosti”. U suprotnom, govore si Rusi, NATO bi nas zgazio i raskomadao našu zemlju, i u to odlučno vjeruju mada ne postoji niti jedan dokaz da bi to zaista dogodilo.