Zapadni svijet ne može preživjeti bez TTIP-a. Pobijedit će nas Kina

Protiv jake Kine

S obzirom na to da Sjedinjene Države od ranije imaju potpisane ugovore o slobodnoj trgovini sa svim sadašnjim potpisnicama, a s nekima i multilateralne trgovinske ugovore kakav je NAFTA koji uključuje SAD, Kanadu i Meksiko, nameće se pitanje o razlozima i svrhama potpisivanja takvih sporazuma. Na to pitanje najjasnije je odgovorio predsjednik Obama koji je u povodu zaključivanja pregovora o TPP-u rekao: „Kada više od 95 posto naših potencijalnih klijenata živi izvan naših granica, mi ne možemo dopustiti zemljama poput Kine da pišu pravila globalne ekonomije. Mi trebamo pisati ta pravila otvarajući nova tržišta dok uspostavljamo visoke standarde za zaštitu radnika i očuvanje našeg okoliša.“

Riječ je, dakle, o vodstvu. Sjedinjene Države su nakon unilateralno donesene odluke o invaziji Iraka uz suprotstavljanje Vijeća sigurnosti UN-a i nekih od najbližih saveznica ozbiljno poljuljale dotad neupitan legitimitet svog vodstva u međunarodnim odnosima. Izbijanje financijske krize 2008. godine pridonijuelo je daljnjem slabljenju tog legitimiteta. Strelovit uspon Kine i njeno pozicioniranje kao drugog po snazi svjetskog gospodarstva američke političke elite doživljavaju kao jasan znak ugrožavanja vodeće uloge SAD-a u svjetskoj politici i ekonomiji. Osnivanjem Azijske investicijske banke za infrastrukturu ovog proljeća, u kojoj dominira Kina ali su joj se pridružile i neke američke saveznice kako iz atlantskog tako i iz pacifičkog bazena, Kina je jasno obznanila svoje liderske ambicije. Time je Kina, zapravo, reagirala na TPP u kojem ona nije htjela sudjelovati ne pristajući na vodeću ulogu Amerike.

TPP i TTIP treba sagledavati kao strateške projekte kojima administracija predsjednika Obame nastoji učvrstiti međunarodni legitimitet Sjedinjenih Država poljuljan politikom predsjednika Busha. Umjesto inzistiranja na američkoj izuzetnosti i naglašavanja namjere SAD-a da suprotno međunarodnom pravu pokreću preventivne ratove diljem svijeta, što je analitičare međunarodne politike navodilo na zaključak da Amerika želi uspostaviti globalni imperij, predsjednik Obama pokušava učvrstiti poziciju Amerike kao globalnog hegemona koji zajedno sa saveznicama definira pravila ponašanja i obvezuje se da će ta pravila poštivati.

Vodstvo SAD-a

Odustaje se, dakle, od Rusmfeldove devize da misija određuje saveznike, a ne saveznici misiju. Intenzivirajući odnose s tradicionalnim saveznicima i uključujući u savezništva i nove igrače – kakav je u kontekstu TPP-a Vijetnam – Obama nudi pregovore o novim multilateralnim aranžmanima kojima je cilj osigurati neupitno i trajno američko vodstvo u svjetskoj politici i ekonomiji. Takvo vodstvo zasnovano je na pristajanju zemalja partnerica na vodeću ulogu Amerike pod uvjetom da se u procesu definiranja pravila igre uvaže i njihovi interesi. Bushova koncepcija zasnivala se na zamisli da je vojna sila jamac američkog vodstva, a od saveznika se očekivalo da slijede Ameriku u njenim pothvatima.

Bez prisile u pregovorima

U medijima je već konstatirano da su se pregovori o TPP-u razlikovali od uobičajenih američkih bilateralnih pregovora o trgovinskim sporazumima. Dosad je bilo uobičajeno da SAD partnerima nameću rješenja koja su već bila dio američkog unutrašnjeg zakonodavstva i koja su izražavala ponajprije interese američkog krupnog kapitala. Razgovori o TPP-u vođeni su kao stvarni pregovori u kojima su uvažavani interesi svih zainteresiranih strana.

Tako je, primjerice, Australija ustrajala na tome da je neprihvatljivo da se punih 12 godina nakon patentiranja lijekova ne smiju na tržištu pojavljivati njihove jeftine generičke verzije. Braneći interese svojih građana i financijsku održivost svog državnog sustava zdravstvenog osiguranja Australija se izborila za to da pacijentima ti jeftini generički lijekovi budu dostupni najmanje 5 i najviše 8 godina nakon njihova patentiranja.

Takav pristup ima svoju cijenu. Pitanje je jesu li važni igrači, o kojima ovisi ratifikacija TPP-a u Kongresu, spremni prihvatiti takve ishode trgovinskih pregovora. Američke farmaceutske kompanije već su obznanile da bi posljedica prihvaćanja takvih odredaba moglo biti poskupljenje svih novih lijekova čijoj proizvodnji prethode skupa i dugotrajna znanstvena istraživanja i kliničke provjere. Politički analitičari temeljem toga zaključuju da bi se moglo dogoditi da TPP ne bude ratificiran u Kongresu gdje republikanci izrazito neskloni Obami ionako imaju većinu. Ako bi se to dogodilo, predsjednik Obama bi se našao u položaju u kojem se svojedobno našao predsjednik Wilson čiju su ideju o osnivanju Lige naroda s oduševljenjem prihvatile mnoge zemlje, ponajprije europske, ali je Kongres odbio ratificirati dokument o pristupanje Amerike toj organizaciji. To, uostalom, ne bi bila neka novost budući da je predsjednik Obama od trenutka svog izbora redovito u inozemstvu uživao veću potporu nego u američkoj javnosti.

Rat u Kongresu

Premda je u propagandnom materijalu kojim se na vladinim stranicama predstavlja TPP kao ključna vrijednost u ime kojih se vode pregovori na prvom mjestu navedena zaštita radnika, svakom poznavatelju američke politike jasno je da je u svim pregovorima o slobodnoj trgovini na prvom mjestu uvijek interes kapitala. Ne izborivši se za to da obvezujući rok zabrane puštanja na tržište jeftinih generičkih lijekova bude 12 godina, administracija predsjednika Obame pružila je snažan argument protivnicima ratifikacije TTP-a.

Dodatni razlog za zabrinutost može biti neraspoloženje američkih duhanskih kompanija činjenicom da sporazum državama potpisnicama daje mogućnost da izbjegnu plaćanje skupih penala u slučaju da novim zakonima propišu ograničenja upotrebe i zabrane reklamiranja duhanskih proizvoda i uvedu dodatne poreze. Već pozivanje na standarde Međunarodne organizacije rada, koje bi trebale prihvatiti sve države potpisnice, za dobar dio američkog establišmenta znak je za uzbunu. Umjesto da se u ugovoru o slobodnoj trgovini zauzima za daljnju liberalizaciju tržišta rada, Obamina administracija nastavlja s pokušajima uvođenja Americi stranih socijaldemokratskih rješenja.

Europski protivnici potpisivanja i ratifikacije TTIP-a redovito tvrde da takav sporazum ugrožava dostignutu razinu socijalnih prava u državama Europske unije, da prijeti urušavanjem visokih europskih standarda zaštite okoliša te da mehanizmima rješavanja sporova između investitora i pojedinih država ograničava suverena prava država i nameće netransparentno vođenje tih sporova u interesu kapitala. U pacifičkom kontekstu Amerika se prema drugim državama potpisnicima postavlja onako kako se EU pokušava postaviti prema Americi u kontekstu transatlantske suradnje.

Radnička prava

Američka vlada svoju publiku uvjerava da Transpacifičko partnerstvo treba ratificirati jer se tako dobivaju jamstva da će u svim državama potpisnicama biti uspostavljena jednaka razina radničkih prava i jednaki uvjeti zaštite okoliša kao u Americi što će onemogućiti da proizvodi iz tih zemalja u startu budu konkurentniji od američkih. Isto tako se upravo TPP predstavlja kao jamstvo da će se sporovi između država i investitora ubuduće voditi transparentno. Ukidanjem 18.000 različitih carinskih nameta omogućit će se nesmetano kolanje roba i kapitala u svim zemljama potpisnicama i to bi trebalo biti ključno dostignuće TPP-a koje jamči intenziviranje trgovina, ekonomski napredak i povećanje kupovne moći stanovništva. Dakako, ne govori se o tome koliko će porasti cijene roba iz zemalja koje su iz tih trgovinskih sporazuma isključene. Iz TPP-a je isključena Kina, iz TTIP-a Rusija.

Dug je put od potpisivanja do ratifikacije TPP-a. U američkoj javnosti stvara se dojam da je Obamina administracija napravila prevelike ustupke drugim zemljama potpisnicima. U europskoj javnosti već dugo raste otpor namjeri Europske komisije da s Amerikom potpiše TTIP jer se pojavila bojazan da bi time bila ugrožena europska radna i socijalna prava te kriteriji zaštite okoliša. Zanimljivo je i pomalo paradoksalno to da se Amerika hvali time da je zemljama potpisnicama TPP-a uspjela nametnuti ono što Europa misli da će izgubiti ako potpiše TTIP. A zajednički problem Amerike i Europe je zapravo to kako da se nose s naglim povećanjem ekonomske i vojne moći zemalja koje su prihvatile kapitalizam kao način funkcioniranja ekonomije, ali ne i demokraciju kao način odlučivanja u politici ni obveze poštivanja radnih i socijalnih prava stanovništva i restrikcije koje nameću zahtjevi zaštite okoliša.

Pitanje je mogu li one ostatku svijeta nametnuti obvezu da izgradi jednako skupu državnu i društvenu nadgradnju kakvu imaju one ili će, u interesu podizanja svoje konkurentnosti, biti prisiljene demontirati barem dio države blagostanja kakva se na Zapadu razvila u drugoj polovici 20. stoljeća.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 10. listopada 2015.