Zašto bi bilo važno da predsjednica prouči aferu Leke Rankovića
U slučaju Lozančić radi se o osobnim sukobima i povrijeđenom egu
Prateći aferu vezanu uz kapriciozna nastojanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da, mimo volje i konzultacija s onima s kojima bi se prema zakonskim propisima trebala konzultirati, smijeni Dragana Lozančića, šefa SOA-e, malo tko je uočio da se sve događa točno pedeset godina nakon nominalno identičnog, a sadržajno posve različitog slučaja.
Naime, kada je na Brijunskom plenumu, održanom 1. srpnja 1966. godine Centralni komitet SKJ sa svih državnih i partijskih funkcija smijenio Aleksandra Rankovića, dotadašnjeg potpredsjednika SFRJ i sekretara Centralnog komiteta, to je učinjeno s istom argumentacijom koju sada koristi predsjednica zemlje. Ranković je zapravo proglašen odgovornim za činjenicu da je UDBA prisluškivala praktično cijeli partijski i državni vrh, uključujući samog Josipa Broza Tita.
Modernizacija partije
On sam je to nazvao krupnim političkim pitanjem, čijim se rješavanjem konačno razdvaja unutrašnja sigurnost od Partije, koju je čak nadmašila po moći i utjecaju. Samim tim se pitanje Rankovićeve smjene, ali i micanja njemu odanih kadrova, predstavljalo kao preduvjet ozdravljenja Partije.
Štoviše, ako je za vjerovati memoarima Selima Numića, naslovljenim Dobra zemljo, lažu, tadašnjeg šefa UDBA-e zaduženog za prisluškivanje, njemu je cijeli slučaj predstavljen kao preduvjet za stvaranje novog političkog trenutka, koji će SKJ pretvoriti u modernu političku organizaciju. Sve ostalo je legenda.
Srpske teze
Činjenica jeste da je nakon te odluke otvoren proces liberalizacije, jednako kao što je činjenica da se nacionalistička mitologija u Srbiji hranila, između ostalog, i tvrdnjama kako je i Rankovićeva smjena bila udar na Srbiju. Kako god na kraju pristupili ovom pitanju, nema nikakve dvojbe da je ono u svom središtu imalo odnos prema budućnosti zemlje i karakteru društva. Drugim riječima, neovisno o značajnom udjelu osobnih obračuna, primarno pitanje vezano uz aferu prisluškivanja predsjednika zemlje, odnosilo se na politički sadržaj cijelog problema.
U slučaju Lozančić nije riječ o suprotstavljanju principa niti politika nego o isključivo osobnim sukobima i povrijeđenom egu. No, neovisno o tome, nema nikakve sumnje da će ishod cijele ove afere značajno odrediti budući karakter našeg društva
Sličnosti i razlike
Zahvaljujući svemu navedenom, možemo zaključiti kako između tadašnjeg loma u državnom vodstvu i aktualnih prijepora imamo dvije sličnosti i jednu krupnu, sadržajnu razliku. S jedne strane riječ je o nominalno identičnim slučajevima, tj. o sumnjama da šefovi tajnih službi prisluškuju šefa države, jednako kao što s druge strane stoji činjenica da će i rasplet ove afere odrediti budući karakter hrvatskog društva. To će naravno biti znatno manje dramatično, ali s jasnom simboličkom porukom. Što nas dovodi do ključne sadržajne razlike.
Ovdje nije riječ o pitanjima jesu li tajne službe postale moćnije od predstavnika izvršne vlasti i kako to utječe na društvo. Riječ je tek o činjenici da je tajna služba, prateći osumnjičenog Zdravka Mamića naišla na njegove telefonske razgovore s predsjednicom. Što ne bi trebalo nikoga čuditi, znajući da tako intenzivni kontakti između njih već dugo postoje.
Osobni sukob
Stoga se ovdje ne radi o nikakvom suprotstavljanju principa, niti politika, nego isključivo o osobnim sukobima i povrijeđenom egu. Ovo je naravno sve u sferi logičnih pretpostavki, temeljenih na onom sa čim nas je predsjednica jedino i upoznala, a to je njezin gubitak povjerenja u Lozančića.
No, neovisno o tome, nema nikakve sumnje da će ishod cijele afere značajno odrediti budući karakter društva, kao što smo već naveli. Bude li, naime, ova odluka Kolinde Grabar-Kitarović potvrđena od strane premijera, a bez da saznamo za ikakve nove momente ili kršenja zakona, imat ćemo situaciju u kojoj državne institucije nalaze spornom činjenicu da nitko iz tajnih službi nije obavijestio predsjednicu da su se njezini kontakti sa čovjekom koji je predmet istrage također našli u obradi, a nitko ne vidi ništa sporno u činjenici da s osobom takvog javnog profila predsjednica države redovno komunicira i privatno se druži.
Farsa od scenarija
To bi ujedno značilo da se javna odgovornost čelnih ljudi ove zemlje prema vlastitim građanima doživljava prilično relativno, kao i da postoje ljudi koji su iznad zakona. Razlog zbog kojeg će vjerojatna potvrda ovakvog raspleta cijelog slučaja doživjeti ograničen medijski odjek možemo stoga pronaći u suštinskom izostanku suvislog političkog sadržaja cijele afere, no svakako vrijedi notirati kuriozitet da se nakon točno pola stoljeća događa gotovo identičan scenarij, ovaj put više kao farsa.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 20. veljače 2016.