Zašto je toliko porastao broj ratova u svijetu? Postoje tri različita objašnjenja, ali međusobno su itekako povezana
U protekle dvije godine svjedoci smo najviše sukoba od završetka Drugog svjetskog rata
Samo u protekle dvije godine značajno je porastao broj oružanih sukoba u svijetu. Neki su samo eskalirali, a neki su obnovljeni, što znači da se sukobljene strane godinama nisu izravno borile, odnosno tek bi povremeno došlo do manjih oružanih sukoba.
Na popisu nisu samo ratovi na Bliskom istoku i u Ukrajini. Među aktivnim sukobima u svijetu su i oni između Armenije i Azerbajdžana u Nagorno-Karabahu, na Kosovu te borbe u istočnom Kongu.
Situacija je zastrašujuća i u Sudanu, gdje intenzivni nemiri traju od travnja. Što se tiče Tigraja i tamošnjeg prekida vatre, čini se da ga je Etiopija spremna prekinuti u bilo kojem trenutku.
Sukobi će se nastaviti
Situacija nije mirna ni u Siriji i Jemenu, a loše je i na drugoj strani svijeta. Bande i karteli neprestano prijete vladama, među kojima su one Haitija i Meksika, a sve je veća mogućnost izbijanja velikog rata u istočnoj Aziji (kineska invazija na Tajvan).
Uppsala Conflict Data Program, koji prati ratove na globalnoj razini od 1945., identificirao je 2022. i 2023. kao najkonfliktnije godine u svijetu od kraja Hladnog rata. Još u siječnju 2023., prije nego što su izbili mnogi od navedenih sukoba, zamjenica glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Amina J. Mohammed istaknula je da je mir “pod ozbiljnom prijetnjom” diljem svijeta. Zašto je tomu tako?
Postoje tri teorije koje mogu objasniti taj fenomen, piše za Atlantic Paul Poast, profesor politologije na Sveučilištu u Chicagu. Koja god od njih da se pokaže točnom, jasno je da će se sukobi nastaviti još neko vrijeme.
Gotova je Pax Americana
Prvo objašnjenje odnosi se na slučajnost. Nalet oružanih sukoba inače bi mogao biti fenomen koji ne skriva dublje značenje.
Međutim, današnji broj sukoba treba promatrati kao nešto više od niza nesretnih događaja, odnosno da su pod utjecajem vanjskih faktora. Iako se slučajnosti svakako događaju, u tijeku su velike promjene međunarodnog sustava.
Čini se da je era Pax Americane završila, a Sjedinjene Američke Države više nisu spremne kontrolirati svijet. Pax Americana, doduše, nije nužno bila “miroljubiva”.
Formula za trajni mir
Posebno su sporne bile devedesete, kada su građanski ratovi bjesnili na više kontinenata. Međutim, SAD je pokušao riješiti i obuzdati mnoge potencijalne sukobe.
Washington je poticao rast mirovnih operacija diljem svijeta. Čak i nakon terorističkih napada na Sjedinjene Države 11. rujna, invaziju na Afganistan mnogi u međunarodnoj zajednici podržali su kao nužnu.
Ratovi nisu bili gotovi, ali se činilo da je čovječanstvo bliže nego ikad pronalasku formule za trajni mir.
Mirovni napori oslabili
Tijekom sljedećih desetljeća činilo se da je SAD slabio po pitanju mirovnih napora. Do ranih 2010. SAD su mučili dva izgubljena rata i oporavak od financijske krize.
Svijet se promijenio, a snaga Washingtona je opala. “Živimo u svijetu koji sve više podsjeća na 18. i 19. stoljeće”, rekao je bivši državni tajnik John Kerry u intervjuu 2013. godine. Takav multipolarni svijet u kojem se nekoliko velikih sila natječe za primat na globalnoj pozornici krije potencijal za više sukoba, i velikih i malih.
Konkretno, Kina se pojavila kao velika sila koja želi utjecati na međunarodni sustav. Rusija nema kinesku gospodarsku snagu, ali i ona nastoji dominirati svojom regijom, odnosno učvrstiti se kao utjecajan globalni igrač i revidirati međunarodni poredak.
Pitanje tzv. globalnog Juga
Pritom nije važno jesu li Rusija ili Kina dosegle ekonomski ili vojni nivo Sjedinjenih Američkih Država. Obje su dovoljno jake da utječu na međunarodni poredak na čijem je čelu trenutno SAD, i to koristeći revizionistički sentiment koji dijele sa zemljama diljem tzv. globalnog Juga.
Natjecanje velikih sila može biti recept za katastrofu. Kao što su Hanna Notte i Michael Kimmage nedavno pisali za Foreign Affairs, velike sile opsjednute potrebom da se na različite načine nadmeću i dogovaraju jedna s drugom često su previše fokusirane na veće probleme te ne uspiju reagirati kada se “srednje sile, male sile, pa čak i nedržavni akteri, sudare”.
Rezultat takve situacije jest da, čak i ako velike sile izbjegnu međusobni rat, njihove akcije mogu potaknuti rat drugdje. Međutim, multipolarnost nije jedina stvar koja pridonosi valu sukoba.
Kompetitivnost velikih sila
Drugo objašnjenje za sukobe leži u klimatskim promjenama i pandemiji koronavirusa. Takvi globalni problemi zahtijevaju kooperativna rješenja, ali suradnja može biti manjkava kada se velike sile stalno natječu, umjesto da pokušaju postići dogovor.
Za treće objašnjenje potrebna je pretpostavka da porast broja sukoba nema sustavni, već konkretan uzrok. Naime, za trenutno stanje nemira odgovorna je Rusija, preciznije ruska invazija na Ukrajinu.
Rat u Ukrajini, najveći sukob u Europi od Drugog svjetskog rata, privlači pažnju međunarodnih aktera. Ovaj slučaj nije isto što i distrakcija velikih sila, u kojoj se najmoćnije države svijeta jednostavno ne uspijevaju usredotočiti na nove krize.
Diplomatski i vojni kapaciteti
Umjesto toga, velikim silama nedostaju diplomatski i vojni kapaciteti da odgovore na sukobe izvan Ukrajine, a drugi akteri toga su svjesni. Razmotrimo sukob između Armenije i Azerbajdžana.
Lideri Azerbajdžana kockali su se pretpostavivši da Rusija neće biti u mogućnosti reagirati ako premjeste svoje snage u Nagorno-Karabah. Preuzimanje tog rizika na kraju im se isplatilo.
Iako je Rusija pomogla da se okončaju prethodni sukobi između dviju zemalja, Moskva nije odgovorila na nedavne poteze Azerbajdžana protiv svoje dugogodišnje saveznice Armenije. “Ako je sama Armenija priznala Karabah kao dio Azerbajdžana, što mi imamo s tim?”, rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin.
Fokus velikih sila na dominaciji
Treba uzeti u obzir i sukob u Gazi. Velike sile su svoje diplomatske i vojne resurse usredotočile na Ukrajinu pa je Hamas međunarodno okruženje ocijenio prikladnim za napad na Izrael.
Zamjenik čelnika Hamasa Saleh al-Arouri bio je izričit po tom pitanju još u travnju. “Naša je odgovornost iskoristiti ovu priliku i eskalirati naš otpor na stvaran i opasan način koji prijeti miru i stabilnosti koju oni žele”, rekao je za Al Jazeeru referirajući se na borbu Rusije i SAD-a oko globalnog utjecaja.
Ova tri objašnjenja međusobno se ne isključuju. Dapače, međusobno su povezana jer su ratovi složeni događaji.
Budućnost – sveprisutnost rata
Pad hegemonije SAD-a pridonosi rastućoj multipolarnosti, a borba za dominaciju među velikim silama zasigurno je utjecala na intenzitet ruske agresije na Ukrajinu te odgovor Zapada. Posljedica toga je da su druge, manje sile uhvaćene u unakrsnu vatru velikih sila, a neke su možda motivirane i same pokrenuti sukob.
Čak i ako se nijedan od ovih ratova ne digne na razinu trećeg svjetskog rata, oni će svejedno biti razorni. Naposljetku, ne mora biti svjetski rat da bi svijet bio u ratu.
Ratovi su stalno obilježje međunarodnog sustava, ali obično nisu ovako sveprisutni. Rata je uvijek bilo negdje, ali ga nije bilo svugdje. Sveprisutnost rata mogla bi biti naša budućnost, zaključio je Poast za Atlantic.