Zašto je Turska krenula u rat u Siriji i otvara li operacija Jarablus novu eru suradnje Washingtona i Ankare
Ankara je u srijedu poslala tenkove i specijalne snage u Siriju
Moguće je da su Sjedinjene Države konačno pronašle profesionalnog vojnog saveznika protiv Islamske države u Siriji. Turski napad na grad Jarablus u sjevernoj Siriji koji je pod kontrolom ISIS-a dvije i pol godine ponovno je vraćen u srijedu s malo otpora. Sve će to usmjeriti rat protiv ekstremističke skupine u korist Washingtona, piše Foreign Policy.
Turska je direktno ušla u sirijski rat po prvi put u srijedu ujutro, šaljući tenkove i specijalne snage kao podršku pobunjeničkoj ofenzivi na jedino preostalo uporište Islamske države na turskoj granici. Američki zrakoplovi također podupiru ofenzivu, pružajući blisku zračnu potporu protiv ISIS-ovih meta. Sve je to, nastavlja FP, ključan pokazatelj da je turska intervencija dobro prihvaćena u Washintgonu.
Pobunjenici su pobjedu proglasili u roku od sata, bez nekih značajnijih gubitaka. Turska je na taj način vrlo brzo postigla svoj neposredni cilj zauzimanja Jarablusa, a sada je signalizirala kako će krenuti zapadno u “čišćenje” graničnog područja Islamske države.
Amerikancima saveznici, Turcima teroristi
Sama kampanja može pokrenuti novu eru u američko – turskoj suradnji u Siriji. Istina je da se motivi Ankare da direktno uđu u sirijski sukob ne preklapaju izravno s onima Washingtona. Turska je u izravnom sukobu s kurdskom strankom PYD koja je američki saveznik protiv Islamske države, dok ih turska smatra terorističkom skupinom. No, sveukupno gledano, događanja u srijedu označit će promjenu na bolje u odnosima Turske i SAD-a, a i u ratu protiv ISIS-a, piše FP.
Svaki sudionik operaciju u Jarablusu bori se zbog svojih razloga. Turska svakako nastoji oslabiti Islamsku državu, skupinu koja je granatirala turski teritorij i provela niz terorističkih napada, uključujući i samoubiliački bombaški napad u južnom gradu Gaziantepu prošlog vikenda, u kojem je na svadbi ubijeno 54 ljudi. Što je još važnije, Ankara je, sa zakašnjenjem, reagirala na teritorijalne akviziicije u sjevernoj Siriji od strane Sirijskih demokratskih snaga (SDF) kojima dominira kurdska stranka PYD, čiji je cilj povezati različite “kantone” kako bi formirali granični kurdski teritorij duž turske granice. Kao što je u srijedu izjavio turski premijer Binali Yildrim, Turska neće prihvatiti kurdski entitet na svojoj granici.
No, što sada? SDF se širi već mjesecima, a turski je odgovor bio prilično prigušen do srijede. Ankara se možda nada da će SAD, koji podupire SDF pritisnuti grupu na poštivanje teritorijalne crvene linije, poput ostanka istočno od rijeke Eufrat. To se, međutim, nije dogodilo, SDF je prešao Eufrat i na kraju zauzeo grad Manbij 12. kolovoza, te se činilo kako imaju namjeru nastaviti zapadno te se povezati s najudaljenijim kurdskim kantonom u Efrinu.
Crvena linija na Eufratu
SDF-ova kampanja koja je dobijala sve veći zamah, promijenila je izračune Ankare, što je dovelo do operacije Jarablus. Turska je već bila uključena u sukob preko pobunjenika i lokalnih milicija, ali nisu željeli krenuti direktno u intervenciju. U operaciji zauzimanja Jarablusa, preselili su lojalne im skupine sa Zapada preko turskog teritorija do granice u borbu za taj grad
Najdramatičniji je to potez u inače nekonzistentnom ratu protiv Islamske države i mogao bi biti nacrt za bolju suradnju sa SAD-om, piše FP. Washington je bio neodlučan u podršci pobunjeničkim skupinama s turskim zaleđem u borbi protiv Damaska, strahujući da bi ih to moglo uvući u rat protiv predsjednika Bašara al Asada. Zbog toga su Amerikanci snažno ovisno o PYD, podružnici Kurdske radničke stranke (PKK), zakletom neprijatelju Turske.
Sjedinjene Države očajnički trebaju saveznika koji može postići rezultate protiv ISIS-a, surađivati s Arapima koji su sumnjičavi prema kurdskim grupama, a ujedno su i strateški međunarodni partner, a ne lokalne milicije. Dok je Turska bila usmjerena isključivo na pobjedu protiv Asadovog režima i zaustavljanje PYD-a, ništa od toga nije bilo moguće. No, ako je Ankara procijenila da je zauzimanje centralne uloge u borbi protiv Islamske države njezina najbolja šansa za jačanje održivih arapskih partnera u sjevernoj Siriji, s istovremenim suprotstavljanjem mogućnosti ujedinjenog, neprijateljskog kurdskog entiteta, to će se promijeniti.
Vrhunac turske strateške adaptacije
Operacija Jarablus vrhunac je turske strateške adaptacije, PYD-ovih prevelikih ambicija, i američkih želja da proširi svoje operacije i partnere protiv ISIS-a. Turska će grad ostaviti u pobunjeničkim rukama, iako će možda odlučiti zadržati svoje vlastiite vojnike tamo kako bi se obranile od protuudara ISIS-a. Ako ga Turska i njeni saveznici mogu zadržati, Jarablus bi mogao poslužiti kao odskočna daska za daljnju ekspanziju protiv Islamske države na turski pogon. To bi zacementiralo novo partnerstvo između Turske i niza sirijskih pobunjenika s američkom potporom.
Ovakva dinamika događaja, ima potencijalno ogromne implikacije za rat u sjevernoj Siriji. Ona može podići napetosti između Turske i PYD u kratkom roku, čime će SAD to morati uzeti kao faktor u svojoj strategiji protiv ISIS-a. Sve u svemu, nastavlja FP, Washington ima malo izbora osim da prihvati Ankaru, NATO saveznika, a ne kontroverznu miliciju koja je turski neprijatelj.
Temelj za suradnju
Turska kao punopravni partner u borbi protiv islamske države također će dati Washingtonu veću moć u odnosu s kurdskim saveznicima. U srijedu je iz Ankare američki potpredsjednik Joe Biden pozvao kurdske snage da se povuku iz područja zapadno od Eufrata, regiju u koju se pobunjenici s turskom podrškom žele proširiti. Kurdske snage imaju malo izbora nego da to ispune – ili će riskirati gubitak američke vojne podrške. Dakle, cijela ova situacija može dovesti do deeskalacije tursko-kurdskih napetosti, tako dugo dok su Sjedinjene Države i dalje sudjelovale u ratu.
Operacija Jarablus mogla bi položiti temelj potrebnoj suradnji SAD-a i Turske, olakšati arapsko-kurdsku ravnotežu snaga u sjevernoj Siriji i bitno ojačati rat protiv Islamske države, piše FP. I ako Washington i Ankara ostanu angažirani, trebali bi osigurati granično područje. Južno od tog područja, međutim, stvari se kompliciraju, jer će pobunjenici naletjeti na PYD i snage režima. Strane sile koje ih podržavaju – Turska, SAD, Rusija i Iran, morat će raditi vrlo puno kako bi izbjegli eskalaciju. Za sada, međutim, Washington ima mnogo koristi od novootkrivenog entuzijazma Ankare i napada protiv Islamske države.