Zašto još uvijek nije realno da imamo modernu, liberalnu desnicu kakva je u Europi iznimno uspješna?

Drastična razlika između Cameronova i Karamarkova stava prema istospolnim zajednicama, pri čemu valja reći da i drugi vodeći lideri današnje desne Europe, poput Angele Merkel i Nicolasa Sarkozyja, premda ne podržavaju formalne istospolne brakove, podupiru zaštitu zakonskh prava istospolnih zajednica; ta drastična razlika između velikih europskih i hrvatske glavne konzervativne stranke, kada je riječ o homseksualnim pravima, precizno simbolizira distancu između modernog europskog konzervativizma i Hrvatske demokratske zajednice, koja, ni svjetonazorski ni operativno politički ne pripada tom konzervativizmu.

Evo zašto.

Nacionalizam jest, nesumnjivo, glavna vrijednost za koju se zalaže Hrvatska demokratska zajednica.
Druga glavna vrijednost za koju se HDZ zalaže jest antikomunizam. Bezbroj je svakodnevnih dokaza za tu tvrdnju.

Rubni elementi

Od Karamarkove kampanje za lustraciju, preko njegove navodne retuđmanizacije Hrvatske (a nacionalizam jest bio jedno od glavnih obilježja Tuđmanove politike) pa do stalnog proglašavanja političkih protivnika Jugoslavenima i komunistima, premda u Hrvatskoj komunista uopće više nema, dok je Jugoslavena vrlo malo i uglavnom su jako, jako stari i politički nevažni.

Treće, Hrvatska demokratska zajednica pod snažnim je utjecajem Katoličke crkve, osobito onih njenih starinskih , dramatično konzervativnih frakcija.

Četvrto, pojedini, rubni elementi u Hrvatskoj demokratskoj zajednici više su ili manje prikriveni endehazijski nostalgičari: činjenica da su sadašnji čelnici grada Vukovara “uhvaćeni” na videosnimci kako pjevaju Evo, zore, evo dana, evo Jure i Bobana, govori o dominantnom raspoloženju u jednom dijelu HDZ-a.

I tu se ništa ne mijenja: Hrvatska je televizija prije dvadesetak godina prikazala dulju reportažu o Tuđmanovu posjetu Zapadnoj Hercegovini, gdje je cijeli restoran u kojem je predsjednik večerao svom snagom pjevao: “Evo zore evo dana, evo Goje i Tuđmana” (Goja se odnosi na Gojka Šuška, Tuđmanova ministra obrane i neslužbenog upravitelja Bosne i Hercegovine).

Svi su pjevači, vrlo vjerojatno, bili članovi HDZ-a, baš kao što će i većina gostiju ovogodišnjeg Thompsonova kninskog koncerta, u povodu Dana pobjede, glasovati za HDZ.

Odnos prema medijima

Budući da su pojedine frakcije HDZ-a, od samog osnivanja te stranke, prožete endehazijskom nostalgijom, (što je Tuđman nastojao uravnoteživati inzistiranjem na antifašističkim i radićevskim sastavnicima Hrvatske demokratske zajednice), sasvim je logično što HDZ pokazuje posve nejasan odnos prema Drugom svjetskom ratu.

A na temelju rezultata Drugog svjetskog rata nastala je kompletna geopolitička arhitektura modernog svijeta (s iznimkom crne Afrike i pojedinih azijskih područja).

Šesto, Hrvatska demokratska zajednica sklona je suradnji s ekstremisitičkim političkim opcijama. To najbolje pokazuje primjer bivše pravašice Ruže Tomašić, koja uisitinu jest bliska krajnjoj ideološkoj desnici, a koja je osvojila najviše glasova na HDZ-ovoj listi na izborima za Europski parlament.

Sedmo, HDZ-ov je odnos prema medijima krajnje zastario i represivan, i tu se ništa bitno nije promijenilo od ranih devedesetih kada su ljudi poput Tuđmana ili Šeksa iz naslijeđenih razloga bili krajnje skeptični prema svim medijima koje HDZ nije izravno ili, barem posredno, bio nadzirao. Potpuno je nevjerojatno da pojedini kandidati za ministre u eventualnoj Karamarkovoj vladi novinarima otvoreno govore kako će pristati na intervju, jedino ako medij za koji rade “promijeni odnos prema HDZ-u.”
Ovo je doslovni citat, koji govori o vrlo specifičnom, ograničavajućem i neodgovornom poimanju demokracije i slobode govora u HDZ-u. Taj citat u prijevodu glasi: “Budite uz nas, pa ćemo pričati s vama”.

Osmo, HDZ nije artikulirao, niti pokazuje interes da artikulira i provodi bilo kakvu ekološku politiku, što je u današnje vrijeme, kada su klimatske promjene opravdano ušle u najuži fokus svjetskih i lokalnih političkih interesa, krajnje staromodno i više nego neobično .

Naposljetku, gospodarska je politika uvijek jedan do temeljnih distinktivnih elemenata svake umjerene desne stranke.

Desne stranke zahtijevaju manje države i više privatizacije: one obećavaju niže poreze i snažniju tržišnu orijentaciju.

Hrvatska, međutim, i dalje ne zna baš ništa o HDZ-ovu gospodarskom programu (ne računajući nekoliko izvadaka iz elaborata jednog bavarskog ekonomskog instituta, koji inzistira na politici austerityja).

Znamo jedino da se HDZ prilično oštro suprotstavljao Vladinu planu za monetarizaciju (dakle, privatizaciju) autocesta, što je potpuno netipično ponašanje za konzervativnu stranku našeg vremena.

Loš imidž stranke

Prema ovih desetak odrednica koje smo naveli, današnji se HDZ doima kao izrazito anakrona, protumoderna, agresivna nacionalistička stranka; da smo željeli biti zlobni i da smo izvadili samo desetak kontekstualiziranih, karakterističnih izjava pojedinih HDZ-ovih saborskih zastupnika, taj bi dojam bio još i gori.

Imidž HDZ-a kao zastarjele nacionalističke stranke, spojen s presudom protiv HDZ-a zbog korupcije, i s presudama i procesima protiv njihova bivšeg predsjednika i premijera Ive Sanadera (koji je, nimalo paradokasalno, bio uvjerljivo najmoderniji HDZ-ov političar do danas); sve je to dovelo do opće stigmatizacije samog pojma političke i svjetonazorske desnice u značajnom dijelu hrvatske javnosti.

Oni koji ne glasuju za HDZ, ili za desnije političke organizacije, često su uvjereni da pojam desno sadrži pejorativno značenje, što je potpuno pogrešno.

Dapače, moderna se desnica u velikim europskim zemljama sve češće legitimira kao optimalna politička opcija. To podjednako vrijedi za Veliku Britaniju Davida Camerona, kao i za Njemačku Angele Merkel.
Naravno, ni Cameron ni Merkel zasad se nisu pokazali državnicima ozbiljne svjetske klase (o čemu svjedoči čitav niz kriza, poput grčke i izbjegličke, za koje Europa ne nalazi rješenje), ali su se njih dvoje svakako uvrstili među najuspješnije lidere pojedinih europskih zemalja unatrag dvadesetak godina, o čemu svjedoče njihove redovite pobjede na parlamentarnim izborima.

Dominacija Davida Camerona i Angele Merkel na njihovim političkim tržištima toliko je snažna da je trajno oslabila lijevoliberalnu opoziciju; njemačka ljevica već dugo nema političkog vođu ranga bivšeg kancelara Gerharda Schrödera, dok potpuni politički diletant Jeremy Corbin ozbiljno prijeti zauzimanjem čelne pozicije engleskih Laburista.

Dubinska promjena

Pogledajmo zašto su Cameron i Merkel uspješni, masovno prihvatljivi biračima centra te kako su njih dvoje definirali svjetonazor i političke postupke moderne europske desnice.

“Kada je preuzeo vodstvo u Konzervativnoj stranci”, pišu Francis Elliott i James Hanning u sjajnoj biografiji The Rise of the New Conservative (Uspon novog konzervativca), “kada je, dakle, osvojio vlast među konzervativcima, David Cameron prvo je morao uvjeriti birače da su se konzervativci uistinu promijenili. Istina je da je Cameron označavao prekid sa starim konzervativcima već i svojom odanošću općem besplatnom zdravstvu i obrazovanju. S druge strane, Cameron je želio manju državu i veću odgovornost svakog pojedinca za njegovo osobno dobro… Cameron je, nadalje, podržao Tonyja Blaira (ondašnjeg laburističkog premijera) kada mu je prijetila pobuna među ljutitim laburističkim zastupnicima, provodeći taktiku potpore vladi, kada je vlada bila u pravu…”

Osim što je, dakle, podržao opće zdravstveno osiguranje, besplatno školstvo i laburističku vladu, kada je procjenjivao da Blair vuče ispravne poteze, evo na čemu je još novi konzervativac Cameron inzistirao u prvoj godini koju je proveo kao šef torijevaca : “Ako je bilo što definiralo prvu Cameronovu godinu na mjestu opozicijskog lidera, bilo je to pitanje okoliša”, konstatiraju Elliott i Hanning. “Cameron je vjerodostojno mogao tvrditi da rješenja za klimatske promjene zahtijevaju primjenu konzervativnih vrijednosti, poput individualne odgovornosti i učinkovitosti…”

Sam je David Cameron u kasnijim godinama, nakon što je postao britanski premijer, sebe katkada opisivao kao liberalnog konzervativca.
Rezimirajmo sada svjetnazorsku i političku agendu tog novog engleskog konzervativca:

1. Cameron je, kao što smo konstatirali na početku ovog teksta, iznimno ponosan što su pod njegovim mandatom ozakonjeni istospolni brakovi
2. Cameron smatra ekologiju jednim od svojih trajnih prioriteta
3. Cameron je otvoren za suradnju s protivničkom glavnom strankom, Laburistima, pa je čak u parlamentu povremeno podržavao njihova premijera Tonyja Blaira
4. Cameron se, čim je postao predsjednik konzervativaca, založio za očuvanje sustava besplatnog zdravstva i školstva
5. Cameron se zalaže za manju vladu i za veće lokalne ovlasti
6.Cameron se zalaže za što slobodnije tržište i za privatizaciju javnih resursa (što je bilo tipično za tačerizam)
7. Cameron podupire što čvršću suradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Ekološka šampionka

Osim ove posljednje točke, HDZ-u se ne može pripisati niti jedna vrijednost koja obilježava desnog engleskog premijera (u redu, doista ne znamo što HDZ misli o privatizacijama, o zdravstvu, o obrazovanju).
Ideološka agenda Angele Merkel ponešto je tradicionalnija od Cameronove.

Merkel, ponovimo, ne želi da se istospolne zajednice zovu brakovi, ali priznaje pravo homoseksulanim parovima da u određenoj formi ozakone svoj odnos. Angela Merkel tvrda je zagovornica štednje i zakona slobodnog tržišta: činjenica je da je Njemačka zapravo profitirala na mjerama štednje što ih je kancelarka nametnula pojedinim europskim zemljama

Angela Merkel, također, kao i Cameron, ali i Obama, ekologiju smatra jednim od najvažnijih europskih i globalnih prioriteta. Dapače, ona je velika ekološka šampionka, koju je lijevo orijentirani engleski Guardian svojedobno bio proglasio zelenom premijerkom. Merkel, kao i Cameron, želi što bliže surađivati s Washingtonom (pa je,eto, Amerkancima oprostila i činejnicu da su prisluškivali njihove privatne telefone).

Merkel je, naposljetku, što je posebno važno, zagovornica suradnje sa suprotstavljenim političkim strankama pa je tako u Njemačkoj, pod njenim vodstvom, formirana velika koalicija demokršćana i socijaldemokrata. Značajno je istaknuti da Merkel nije tipična, starinska konzervativna političarka čiji je rječnik pun komplimenata Bogu i domovini.

Njemački novinar Stefan Kornelius , autor sasvim informativne biografije Kancelarka i njezin svijet, u toj je knjizi zapisao i sljedeće: “Jedna od osoba u krugu Angele Merkel, koja je najbolje razumije, kaže kako je kancelarka savršena postpolitička političarka. Postpolitičko znači ne određivati se, puštati se, ne imati uvjerenja ili ih imati malo, ostati fleksibilna i pričekati pravi trenutak. To ne moraju biti loše osobine u prereguliranom sustavu, koji smjesta proždire vlastite ideologe”.

Desni ekstremizam

Koje značajke, s takvom Angelom Merkel, dijele sadašnji čelnici HDZ-a?

Koliko vidimo, gotovo nijednu. Jedan od najvažnijih elemenata moderne konzervativne politike u Europi – a to vrijedi i za Camerona, i za Merkel, kao i za bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja (koji je također surađivao s ljevicom i angažirao niz ljevičarskih uglednika), jest zaštita političkog prostora od desnog, nacionalističkog i rasističkog esktremizma.

Potpuno je jasno da desne stranke snose najveću odgovornost za suzbijanje desnog esktremizma.

I stoga lideri umjerene i nove desnice učvršćuju politiku centra, promovirajući i one svjetonazorske vrijednosti koje su karaktesitične i za liberalnu ljevicu. Tako te vrijednosti, poput ljudskih prava, ekologije i određenih socijalnih prava (preostalih poslije pada koncepta Države blagostanja), zajedno s povijesnim vrijednostima poput neupitnog karaktera Drugog svjetskog rata, prerastaju u skupinu općeprihvaćenih elemenata koji čine bitan, određujući sadržaj modernih zapadnih društava bez prevlasti tih elemenata, današnja, i socijalno, i etnički, i spolno krajnje složena društva ne bi mogla normalno funkcionirati.

Liberalni konzervativci

Taj skup vrijednosnih elemenata što ih dijele umjerena desnica i umjerena ljevica ne može biti suštinski ugrožen ni od jednog ekstremističkog pokreta, što vrijedi, primjerice, i za Nacionalni front Marine le Pen, bez obzira na trenutnu popularnost te stranke.

Taj skup vrijednosnih elemenata konstituira stvarnost i budućnost većeg dijela Europe.

Hrvatska demokratska zajednica, kao glavna naša konzervativna stranka, nažalost ne dijeli te vrijednosti.

Ni operativno, a često ni deklarativno. Jedino u vrijeme Ive Sanadera HDZ se pokušao ponašati kao moderna konzervativna stranka. Sanader je još 2002. godine bio ponudio veliku koaliciju Ivici Račanu. Sanader je jedini HDZ-ov političar koji je uspio uspostaviti dobar odnos s predstavnicima nacionalnih manjina. Sanader je, pod međunarodnim pritiskom, uspio zatomiti HDZ-ovo barnumsko domoljublje da bi uspostavio doista punu suradnju s Haškim sudom.

Zbog svega toga i da nikada nije ništa ukrao i pronevjerio, dobar bi ga dio HDZ-a smatrao nacionalnim izdajnikom.

Kolinda Grabar-Kitarović odredila se kao umjerena konzervativka što je inače i oznaka jedne od frakcija u američkoj Republikanskoj stranci. Liberalnim konzervativcima – prihvatimo li taj termin – možemo držati i njene savjetnike Nikicu Valentića i Matu Granića.

Ali i premalo drugih ljudi, bliskih vodstvu HDZ-a (s time da i sama predsjednica često pomaže reklamiranju politike, koja je daleko od bilo kakve umjerenosti). I tu dolazimo do dubinskog, strukturalnog problema Hrvatske demokratske zajednice. U zemlji s hrvatskom poviješću još je uvijek nemoguće uspostaviti veliku, desnu stranku koja neće biti nacionalistička i koja će biti spremna iskreno uvažavati liberalnu ljevicu, kao i zajedničku svjetonazorsku agendu umjerenih europskih desnih i lijevih stranaka. Barem su četiri očigledna razloga zbog kojih HDZ i dalje ne može izaći iz staromodnih nacionalističkih političkih obrazaca koji, nažalost, nešto više podsjećaju na pokojnog Austrijanca Jörga Haidera nego na modernu europsku desnicu.

Prvo, ne sasvim mali dio hrvatskog elektorata i dalje ima podijeljene stavove prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ustaškom pokretu. Dok god golema većina Hrvata ne bude potpuno suglasna u bezuvjetnoj osudi ustaštva i Nezavisne Države Hrvatske, glavna hrvatska desna stranka neće se moći modernizirati.

Drugo, vrlo mnogo Hrvata osjeća stvarne trauma iz vremena komunističkog režima (i tu čak ne računamo Bleiburg): činjenica je da je samo poslije pada Hrvatskog proljeća uhićeno i zatvoreno više tisuća ljudi te da su se sigurnosne službe bivšeg sustava nastojale infiltirati u sve moguće sfere društvenog života, uključujući i Katoličku crkvu.

Crkva i rat

Zbog toga puno hrvatskih građana i danas osjeća potrebu za agresivnim antikomunizmom, koji onda postaje sastavni dio svjetnazora nacionalističkih stranaka . Komunistički režimi u određenom su smislu suodgovorni za žestoki nacionalizam u pojedinim postkomunstičkim zemljama poput ,primjerice Mađarske, čiji je premijer Orban veliki uzor pojedinih krugova na hrvatskoj desnici.

Treće, hrvatska je opozicija u vrijeme komunizma bila vezana uz Katoličku crkvu, koja, pak, u našoj zemlji ima znatno veću političku ulogu nego u brojnim drugim europskim državama. U Hrvatskoj se Crkva desetljećima i desetljećima smatrala prvom zaštitnicom nacionalnih interesa. HDZ se, stoga, prirodno uvijek naslanjao na Crkvu, što mu je, među ostalim, onemogućilo da se promijeni. I četvrto, strahote iz Domovinskog rata neizbježni su rasadnik vrlo snažnih nacionalnih osjećaja, koji se često pretvaraju u potporu nacionalističkoj politici. Zbog ova četiri razloga Hrvatska demokratska zajednica ne može postati moderna desna stranka nego je osuđena na anakronost i nacionalizam.

Dapače, budući da je vodstvo HDZ-a odlučilo pokušati osvojiti vlast na ideološkom sukobu između navodnih komunista -Jugoslavena, koji bi trebali biti okupljeni oko SDP-a, i “domoljuba-nacionalista”, koje zastupa Hrvatska demokratska zajednica, posve je razumljivo da se vodstvo glavne naše desne stranke zasad nije bavilo niti jednim drugim ozbiljnijim političkim ili gospodarskim pitanjem, a kamoli strategijom zaštite okoliša.

O ishodu izbora 2015. godine neće primarno odlučivati ekonomski i socijalni pokazatelji nego će se na njima konfrontirati politička volja posjetitelja Thompsonovih kolovoških koncerata, s političkom voljom onih Hrvata koji nikada i nipošto ne bi poželjeli doći ni na koji Thompsonov koncert.

Europska se središnja desnica u mnogočemu modernizirala pa relativno uspješno upravlja nekima od najkompliciranijih europskih društava, poput britanskog i njemačkog – Hrvatska desnica, na čelu s HDZ-om, osuđena je, nažalost, da još neko vrijeme sasvim doslovno provede u prošlom stoljeću.

---

 

Analiza je objavljena u tiskanom izdanju Telegrama 5. kolovoza 2015.