Naslovnica ga je prikazivala snimljenog s leđa, okrenutog mnoštvu, kojem s bine pokazuje pobjednički podignutu ruku u zraku.
Naslov je bio mnogo manje euforičan: “Može li on to?”. Zoran Milanović je, naime, taman pobijedio na parlamentarnim izborima 2011. godine s Kukuriku koalicijom koju je predvodio njegov SDP. A pitanje je ostalo do kraja mandata i još dulje, u devet suludih mjeseci u kojima se raspala prva Vlada HDZ-a i Mosta, te do poraza lijeve koalicije na izborima 2016. godine.
Nakon toga je Milanović napustio politiku i dvije godine ga, što se političkih zbivanja tiče, nije bilo gotovo nigdje. Pa ipak, pitanje “Može li on to?” danas je skoro jednako aktualno kao u kasnu jesen 2011. godine. Samo se ovaj put, jasno, radi o utrci za mjesto predsjednika Republike.
Poraz za kraj?
Bivši premijer i bivši šef SDP-a i dalje mudro šuti, puštajući da se javno množe špekulacije o njegovoj mogućoj kandidaturi. On sam je zasad izrazito pazio da ne kaže išta što bi se moglo protumačiti kao odbijanje ili prihvaćanje utakmice za Pantovčak. Nek’ se prašina diže, a on će već kad sam odluči namignuti i reći da nikad nije ni namjeravao izazvati Kolindu Grabar-Kitarović, ili pak, svečano objaviti da se vraća u igru.
Nije čudno da Milanović toliko kalkulira. Njegovo “zbogom” prije dvije godine i nije zvučalo toliko uvjerljivo, pogotovo od nekog tko je za politiku, zapravo, još mlađi kadar. U rijetkim i doziranim javnim istupima od tad je pokazao da i dalje prati politička zbivanja, komentirajući ih s izvanstranačke pozicije i često naglašavajući nacionalne interese. Pazio je, zapravo, da mu put prema kandidaturi ostane prohodan, pa makar se ne odlučio nikad kročiti na njega.
Jer, ta odluka, taj korak prema predsjedničkoj utrci lako bi mu mogao biti posljednji, makar što se tiče aktivne politike. Poraz na predsjedničkim izborima, nakon što je stranka pod njegovim vodstvom po dva puta izgubila na parlamentarnim i europskim izborima teško bi mogao pravdati krizom ljevice u Europi, ili nekom varijantom kolektivne odgovornosti. To bi bio još jedan, ali ovaj put samo njegov, vjerojatno terminalni politički poraz.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pozicija žrtve
Dakle, može li on to?
Može li u odsudnoj bitci za vlastiti politički opstanak/uskrsnuće pobijediti Kolindu Grabar-Kitarović i narednih pet godina opet biti relativno bitan faktor domaće politike? Ukratko – može. Treba samo, bolje reći “samo”, nadvladati podjele u SDP-u, okupiti lijevi centar iza sebe, biti jači od potencijalnih nezavisnih izazivača s oporbe i, jasno, dobiti više glasova od Kolinde Grabar-Kitarović. No, da bi se sve to dogodilo, Milanović bi trebao prvo sebi i političkoj javnosti objasniti kako je spreman ispuniti određene nulte uvjete, bez kojih bi mu kandidatura lako mogla završiti spektakularnim debaklom.
Prvi uvjet je da se u kampanji ne dogodi da Kolindu Grabar-Kitarović svojom prepoznatljivo odmjerenom retorikom dovede u poziciju žrtve. Nema nikakve sumnje da bi u tom slučaju Grabar-Kitarović uspjela pokupiti dio simpatija i glasova onog dijela javnosti koji neće tek glasati “za svoje” pa makar bio kraj svijeta. Taj dio javnosti, međutim, određuje pobjednike. Podsjetimo, Grabar-Kitarović je Ivu Josipovića pobijedila za samo 1,48 postotnih bodova, ili 32 tisuće glasova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Moblizacijski potencijal
Drugi uvjet je da njegovi protukandidati (i on sam) ne uspiju birače uvjeriti da će Milanović na Pantovčaku značiti stalni cirkus i konstantni sukob oko ovlasti predsjednika Republike i predsjednika Vlade – bez obzira tko stolovao u Banskim dvorima. Milanović bi se vjerojatno u kampanji htio predstaviti kao konstruktivan državnik, ali sasvim je sigurno da će se kampanja ostalih kandidata bazirati i na tome da ga prikažu kao kolerika sklonog svađi i političkim ratovima – za što će imati dovoljno materijala iz njegove povijesti šefa SDP-a i Vlade RH.
Naposljetku, posljednji “nulti uvjet” koji bi morao biti ispunjen da Zoran Milanović pobijedi Kolindu Grabar-Kitarović je da sama njegova pojava ne mobilizira desnicu. Povratak “najdražeg neprijatelja” bi mogao natjerati i one birače Grabar-Kitarović kojima je pun kufer njenog bižuterijskog populizma ili misle da je otišla previše udesno, da zbiju redove, slegnu ramenima i glasaju – protiv. Protiv Milanovića.
Može li, dovraga, onda on to? Vjerojatno bi i sam Milanović jako volio znati odgovor na to pitanje. Dobiti ga, međutim, može na samo jedan način.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto Milanović toliko kalkulira s kandidaturom za predsjednika? Ako propadne, to će zbilja biti njegov kraj
Za razliku od izbora koje je izgubio kao šef SDP-a, ovaj put to bi bio samo njegov, vjerojatno terminalni politički poraz
Može li u odsudnoj bitci za vlastiti politički opstanak/uskrsnuće pobijediti Kolindu Grabar-Kitarović i narednih pet godina opet biti relativno bitan faktor domaće politike? Ukratko - može. Treba samo, bolje reći “samo”, nadvladati podjele u SDP-u, okupiti lijevi centar iza sebe, biti jači od potencijalnih nezavisnih izazivača s oporbe i, jasno, dobiti više glasova od Kolinde Grabar-Kitarović.
Naslovnica ga je prikazivala snimljenog s leđa, okrenutog mnoštvu, kojem s bine pokazuje pobjednički podignutu ruku u zraku.
Naslov je bio mnogo manje euforičan: “Može li on to?”. Zoran Milanović je, naime, taman pobijedio na parlamentarnim izborima 2011. godine s Kukuriku koalicijom koju je predvodio njegov SDP. A pitanje je ostalo do kraja mandata i još dulje, u devet suludih mjeseci u kojima se raspala prva Vlada HDZ-a i Mosta, te do poraza lijeve koalicije na izborima 2016. godine.
Nakon toga je Milanović napustio politiku i dvije godine ga, što se političkih zbivanja tiče, nije bilo gotovo nigdje. Pa ipak, pitanje “Može li on to?” danas je skoro jednako aktualno kao u kasnu jesen 2011. godine. Samo se ovaj put, jasno, radi o utrci za mjesto predsjednika Republike.
Poraz za kraj?
Bivši premijer i bivši šef SDP-a i dalje mudro šuti, puštajući da se javno množe špekulacije o njegovoj mogućoj kandidaturi. On sam je zasad izrazito pazio da ne kaže išta što bi se moglo protumačiti kao odbijanje ili prihvaćanje utakmice za Pantovčak. Nek’ se prašina diže, a on će već kad sam odluči namignuti i reći da nikad nije ni namjeravao izazvati Kolindu Grabar-Kitarović, ili pak, svečano objaviti da se vraća u igru.
Nije čudno da Milanović toliko kalkulira. Njegovo “zbogom” prije dvije godine i nije zvučalo toliko uvjerljivo, pogotovo od nekog tko je za politiku, zapravo, još mlađi kadar. U rijetkim i doziranim javnim istupima od tad je pokazao da i dalje prati politička zbivanja, komentirajući ih s izvanstranačke pozicije i često naglašavajući nacionalne interese. Pazio je, zapravo, da mu put prema kandidaturi ostane prohodan, pa makar se ne odlučio nikad kročiti na njega.
Jer, ta odluka, taj korak prema predsjedničkoj utrci lako bi mu mogao biti posljednji, makar što se tiče aktivne politike. Poraz na predsjedničkim izborima, nakon što je stranka pod njegovim vodstvom po dva puta izgubila na parlamentarnim i europskim izborima teško bi mogao pravdati krizom ljevice u Europi, ili nekom varijantom kolektivne odgovornosti. To bi bio još jedan, ali ovaj put samo njegov, vjerojatno terminalni politički poraz.
Pozicija žrtve
Dakle, može li on to?
Može li u odsudnoj bitci za vlastiti politički opstanak/uskrsnuće pobijediti Kolindu Grabar-Kitarović i narednih pet godina opet biti relativno bitan faktor domaće politike? Ukratko – može. Treba samo, bolje reći “samo”, nadvladati podjele u SDP-u, okupiti lijevi centar iza sebe, biti jači od potencijalnih nezavisnih izazivača s oporbe i, jasno, dobiti više glasova od Kolinde Grabar-Kitarović. No, da bi se sve to dogodilo, Milanović bi trebao prvo sebi i političkoj javnosti objasniti kako je spreman ispuniti određene nulte uvjete, bez kojih bi mu kandidatura lako mogla završiti spektakularnim debaklom.
Prvi uvjet je da se u kampanji ne dogodi da Kolindu Grabar-Kitarović svojom prepoznatljivo odmjerenom retorikom dovede u poziciju žrtve. Nema nikakve sumnje da bi u tom slučaju Grabar-Kitarović uspjela pokupiti dio simpatija i glasova onog dijela javnosti koji neće tek glasati “za svoje” pa makar bio kraj svijeta. Taj dio javnosti, međutim, određuje pobjednike. Podsjetimo, Grabar-Kitarović je Ivu Josipovića pobijedila za samo 1,48 postotnih bodova, ili 32 tisuće glasova.
Moblizacijski potencijal
Drugi uvjet je da njegovi protukandidati (i on sam) ne uspiju birače uvjeriti da će Milanović na Pantovčaku značiti stalni cirkus i konstantni sukob oko ovlasti predsjednika Republike i predsjednika Vlade – bez obzira tko stolovao u Banskim dvorima. Milanović bi se vjerojatno u kampanji htio predstaviti kao konstruktivan državnik, ali sasvim je sigurno da će se kampanja ostalih kandidata bazirati i na tome da ga prikažu kao kolerika sklonog svađi i političkim ratovima – za što će imati dovoljno materijala iz njegove povijesti šefa SDP-a i Vlade RH.
Naposljetku, posljednji “nulti uvjet” koji bi morao biti ispunjen da Zoran Milanović pobijedi Kolindu Grabar-Kitarović je da sama njegova pojava ne mobilizira desnicu. Povratak “najdražeg neprijatelja” bi mogao natjerati i one birače Grabar-Kitarović kojima je pun kufer njenog bižuterijskog populizma ili misle da je otišla previše udesno, da zbiju redove, slegnu ramenima i glasaju – protiv. Protiv Milanovića.
Može li, dovraga, onda on to? Vjerojatno bi i sam Milanović jako volio znati odgovor na to pitanje. Dobiti ga, međutim, može na samo jedan način.