Zašto objava iskaza bivših ministara nije curenje informacija iz istraga i radi li se, zapravo, o pritisku na DORH?
Zašto se u javnost plasira teza o curenju informacija iz istraga, a pravo 'drukanje' se ne istražuje
Nakon što je Jutarnji list prošli tjedan objavio detalje iskaza četvorice donedavnih ministara Darka Horvata, Tomislava Tolušića, Josipa Aladrovića, te Borisa Miloševića iz afere sa sređivanjem poticaja, odvjetnici su zatražili da se istraži kako su te informacije iscurile u medije. Poslali su dopis i DORH-u i policiji zahtijevajući da otkriju tko je odao ove podatke. Traže istragu budući da prema njihovom mišljenju curenje informacija u kaznenom postupku predstavlja koruptivnu opasnost. Osim toga, dodaju, i da to narušava prava okrivljenika. Podigla se, tako, ponovno prašina u javnosti kojom se, izvjesno, skreće fokus s pravog problema.
Naime, dok se ispituje tko je dao informacije medijima, ne spominju se mnoge ‘minirane istrage’ upravo zbog odavanja povjerljivih podataka. Zanimljivo je da su DORH i USKOK brže bolje odgovorili na zahtjev odvjetnika.
Evo što su poručili javnosti
Tvrde, očekivano, da iskazi nisu procurili od njih. Podsjećaju i da istraga nije tajna, već samo nejavna, te ukazuju kako objavljivanje ovakvih informacija zapravo šteti ‘probitku kaznenog postupka’. A oni sami sebi ne žele naštetiti, pa eto, logično je, nisu ni dali iskaze Jutarnjem listu.
Međutim, zanimljivo je da su sada prvi puta DORH i USKOK javno objavili tko je sve preuzeo spis iz afere kojom su obuhvaćeni Horvat, Tolušić, Aladrović i Milošević. Imenovali su tako sve odvjetnike i njihove pripravnike koji su, prema USKOK-ovoj evidenciji, uzeli snimke iskaza, te ostalu dokumentaciju iz spisa.
Je li ovo neka vrsta pritiska?
Otvorilo se, eto po tko zna koji put, pitanje navodnog curenja informacija iz istrage. Doduše, ovo stvarno nije nikakvo curenje, jer je istraga u ovom slučaju okončana prije gotovo mjesec dana. Zato, objava iskaza osumnjičenih političara više nema baš nikakav značaj za sam istražni postupak.
Istovremeno, zahtjev odvjetnika Ivana Stanića i Nikole Mandića, koji zastupaju Tolušića i Aladrovića, da se ipak istraži curenje informacija, te tvrdnja odvjetnika Ante Nobila, koji zastupa Miloševića, da su iskazi pušteni u medije u sklopu pripreme za podizanje optužnice, potpuno skreću fokus s pravog problema – curenje informacija prema osumnjičenim osobama.
Jer, to je jedino problematično curenje podataka iz tajnih postupaka. Odnosno, to je stvarno kompromitiranje procesa budući da se probijaju tajne mjere nad osobama koje se prati ili prisluškuje ili im se sprema uhićenje. Izvjesno je da one za to doznaju iz krugova istražitelja.
Istražuje li se curenje informacija?
Procurile su tako još 2011. tajne mjere prema jednom od organizatora elitne prostitucije s čime je povezivan tadašnji zamjenik ravnatelja policije Milijan Brkić, no dokazi o tome nisu pronađeni. Nakon što se odustalo od sumnji o Brkiću, nastavilo se tragati za krticom, ali do danas ona nije pronađena.
Nije se, barem ne javno, otkrilo ni tko je nekadašnjoj HDZ-ovoj državnoj tajnici Josipi Rimac javio da ju se prisluškuje, pa je ona panično tražila ‘bube’ po svom autu. Netko je, no ni to se još javno ne zna, otkrio i bivšem šefu JANAF-a Draganu Kovačeviću da mu se sprema uhićenje. On je nakon toga teatralno bacio svoj mobitel u rijeku Savu.
Da će mu policija doći na vrata znao je na vrijeme i bivši MUP-ov informatičar Franjo Varga osuđen zbog izrade lažnih SMS-ova za Zdravka Mamića i Ivicu Todorića. Bivši vozač ministra Tolušića Blaž Curić osuđen je jer je Vargi dojavio da mu policija sprema uhićenje. Tko je Curiću odao tu informaciju nikada nije otkriveno.