Zašto se Bandićev ispraćaj pretvorio u javno politički cirkus? Dva su osnovna razloga za to

Kardinal Bozanić, srećom, nije vodio Bandićev sprovod, za što su lobirali gradonačelnikovi suradnici. Kardinal Bozanić pokazao je crtu visoke etičnosti i zdravog razuma, koja nije uvijek karakteristična za dobar broj hrvatskih crkvenih dostojanstvenika.

Andrej Plenković imao je snažan politički razlog da dođe na Bandićev sprovod: HDZ će se pokušati izboriti za dio Bandićevih glasača. Na predstojećim lokalnim izborima.

To Plenkovića naravno ne opravdava, jer je dnevnopolitički razlog stavio ispred državnog. No, on je barem imao konkretan razlog.

Činjenica koja dodatno zbunjuje

Sasvim je drugo pitanje zašto je na sprovod došlo toliko ljudi, koji od Bandića više ne mogu imati koristi i kojima nije bilo potrebno da sudjeluju u jednom od najmasovnijih kršenja epidemioloških mjera u zemlji.

U dijelu zagrebačkog stanovništva Milan Bandić doista jest bio omiljen, neovisno od 250 prijava, kaznenog progona zbog organiziranog kriminala i korupcije, pokušaja utjecaja na svjedoke i suce, i dva jednomjesečna boravka u pritvoru.

Dapače, dodatno zbunjuje činjenica da su se pojedini njegovi javni i politički protivnici doimali ne samo ljudski pogođeni Bandićevim odlaskom (što je normalno), nego su odjednom počeli prema njemu iskazivati oblike simpatije i poštovanja, premda su ga donedavno napadali gdje god su stigli, što nije normalno nego je licemjerno ili naprosto glupo.

Ritualna izražavanja emocija

Dva su razloga za pretvaranje Bandićeva ispraćaja u javno politički cirkus. Prvo, manje bitno, ali se ne bi trebalo preskočiti: Hrvatska već desetak godina živi u stanovitoj jeseni srednjeg vijeka.

Naime, masovna, javna, ritualna izražavanja veoma snažnih emocija vezanih uz smrt ili rođenje, uz pobjede ili poraze, velike grijehove i blagoslove i čuda, bila su tipična za kulturu kasnijeg srednjeg vijeka, kad su tisuće naricale pred crkvama ili na trgovima, kad je dolazilo do masovnih kolektivnih samokažnjavanja, ili do višednevnih, jednako masovnih euforičnih ispada.

U proteklih desetak godina hrvatska se kolektivna emotivna energija prazni baš u takvim povodima, bilo da je riječ o euforiji izazvanoj drugim mjestom na svjetskom prvenstvu, koja se onda počinje širiti i na neke manje bitne sportske događaja, ili o kolektivnoj koroti dva tjedna dana kasnije, u povodu smrti Olivera Dragojevića.

Ta su dva događaja signifikantna, jer su pokazala kako u vrlo kratkom razdoblju cijela nacija prelazi iz ekstaze u agoniju. I Bandićeva je smrt, na bitno manjoj skali, te samo u Zagrebu, izazvala sličan oblik emotivnog pražnjenja.

Escobar je mnogima poboljšao živote

Drugi, važniji razlog Bandićeve omiljenosti i popularnosti u glavnom gradu puno je prozaičniji. Milan Bandić bio je jedini, ali doslovno jedini Hrvat povezan s korupcijom i organiziranim kriminalom, koji je razumio kako organizirani kriminal mora funkcionirati, da bi postao šire prihvatljiv unutar određene zajednice, ili jednog njezina dijela.

Organizirani kriminal, mora, naime, koristiti dijelu zajednice, i to svim slojevima onog dijela zajednice, koji želi kontrolirati. Pablo Escobar uistinu jest poboljšao životne uvjete brojnih kolumbijskih seljaka i siromašnih radnika. Cosa Nostra doista jest uspostavila svoju “pravnu” državu na Siciliji, i zaista jest pomagala talijanskim useljenicima u Sjedinjene Države.

I južnoameričke i talijanske tradicionalne kriminalne organizacije penetrirale su u sve slojeve društva i među najistaknutije pripadnike pojedinih slojeva, od Franka Sinatre, do svojedobno slavnog brazilskog centarfora Adriana.

Veza s faveliziranim dijelovima grada

A što je radio Milan Bandić?

Gradonačelnik Bandić stvorio je jaku socijalnu piramidu koja počinje od onih nezaštićenih, dakle od stanovništva Kozari Puteva i drugih faveliziranih dijelova Zagreba, gdje je dovodio kanalizaciju i gradio ceste, zauvijek osiguravši lojalnost ljudi koji tamo žive.

Pa je zatim pogodovao raznim drugim društvenim grupama, čiji su pripadnici znali koga nazvati, kad im treba bilo što u životu; od mjesta za parking do ozbiljne poslovne ili financijske usluge.

Pa je uspostavio dobre veze s dijelom poslovnog miljea, uključujući istaknute tajkune i bankare, koji su znali da se bez Bandića u Zagrebu teško možete baviti većim biznisom.

Pa je stvorio prilično jaku mrežu potpore među dijelom kulturnjaka, koje je osobno podmićivao, ali, naravno, gradskim sredstvima.

Pa je još, kao svoje prijatelje i ljude kojima će uvijek učiniti bilo kakvu vrstu usluge, angažirao razne estradnjake i sportaše.

Od Roma u predgrađima do TV zvijezda

Milan Bandić stvorio je vrlo čvrstu socijalnu piramidu, koja je počinjala Romima u istočnim predgrađima, a završavala televizijskim i sportskim zvijezdama.

Svi su oni Bandiću nešto dugovali, ne nužno financijski, pa je stoga normalno da dugogodišnjem gradonačelniku nije osobito štetio ni dvostruki boravak u pritvoru.

E sada, zahvaljujući čvrstoći te socijalne piramide, gospodin Bandić mogao se baviti ozbiljnim, protuzakonitim, koruptivnim poslovima, jer je znao da će ga njegova mreža uvijek i svugdje podržati.

Baš ta dubinska, raznolika socijalna piramida predstavljala je osnovu uspješnosti tradicionalnih kriminalnih organizacija u velikom dijelu svijeta; bez takve piramide istaknuti članovi kriminalnih organizacija samo su gangsteri.

Zašto je propadao na nacionalnim izborima?

Međutim, uz takvu piramidu, kakvu je dvadeset godina uspješno gradio Milan Bandić, možete biti umiješani u tko zna koliko korupcijskih afera, a istodobno ostati ugledan i omiljen političar, kojem, eto, na sprovod dolazi sam predsjednik Vlade.

Tajna Bandićeva uspjeha u zagrebačkoj javnosti nije, dakle, nova: ona je povijesno dobro poznata. Kao što je poznato da ljudi čiji javni uspjeh zavisi isključivo o socijalnim piramidama stvorenim kroz pružanje nelegalnih ili vaninstitucionalnih usluga i privilegija, nemaju nikakvu šansu izvan konteksta te piramide.

Što je jasno vidljivo iz Bandićevih loših do katastrofalnih rezultata na nacionalnim izborima. Kontekst njegove piramide nije se, naime proširio izvan Zagreba i izvan dužnosti gradonačelnika.

Što zapravo ostaje iza njega

Kad apstrahiramo masovno emotivno pražnjenje i precjenjivanje Bandićeva političkog značaja (koliko je, zaista, značajan netko tko na nacionalnim izborima vrijedi 1748 glasova, koliko ih je gospodin Bandić lani osvojio); što zaista ostaje iza Milana Bandića?

Ostaje najzapušteniji Zagreb unatrag barem 35 godina.

Ostaje Zagreb u kojem nije riješen niz strateških prometnih, komunalnih i zdravstvenih infrastrukturnih problema; okej, za mnogo toga kriva je i država, ali Bandić je, ipak, 20 godina bio gradonačelnik.

Ostaje Zagreb kojim se upravljalo polulegalno, nelegalno ili kriminalno.

Ostaje, nažalost, trajna devastacija Sljemena, koju je izazvala gradnja ružne nove, predimenzionirane žičare.

Ostaju nevjerojatno zapušteni kapitalni sportski objekti, od Dinamova stadiona do veslačke staze na Jarunu, koju nitko nije obnavljao, pazite sad ovo, od 1987. godine pa do danas, kad bi radovi napokon trebali početi.

I ostaje tek nekoliko boljih rezultata, poput uređenja Bundeka i asfalta i kanalizacije u Kozari Putevima.