Zašto se ne piše o suicidu slavnih? Ugledna psihologinja: 'Zato što to, dokazano, potiče nova samoubojstva'
Osobito se ne smije, objašnjava stručnjakinja, izvještavati o detaljima i metodi po kojoj je suicid počinjen
Problem je javnost prvi put primijetila prije skoro puna dva i pol stoljeća – 1774. godine, kad je veliki njemački književnik Johan Wolfgang von Goethe objavio svoj ključni roman “Patnje mladog Werthera” i svjetsku književnost uveo u moderno doba. Emocijama natopljena priča o nesretnoj ljubavi koja je završila samoubojstvom glavnog lika u stvarnom je svijetu imala i nepredvidivu posljedicu – zabilježeno je kako je 40 mladih ljudi sebi oduzelo život na sličan način kao glavni lik romana, što je dovelo do toga da je knjiga neko vrijeme bila zabranjena u Italiji i Danskoj.
Točno dvije stotine godina kasnije, 1974. godine, američki sociolog David P. Phillips je prepoznao fenomen po kojem medijsko izvještavanje o samoubojstvima slavnih osoba dovodi do povećanja suicida u općoj populaciji i nazvao ga je Wertherov efekt.
U studiji provedenoj između 1947. i 1968. godine, Phillips je otkrio kako se broj samoubojstava u SAD-u povećava za 3,27 posto nakon što se u New York Daily Newsu objavi članak o samoubojstvu. Podaci za Veliku Britaniju bili su još dramatičniji – tekst o samoubojstvu u London Daily Mirroru je povećavao broj suicida za 13,54 posto.
Pisanje o samoubojstvu olakšava odluku
“U psihologiji to zovemo socijalnom zarazom”, kaže nam Gordana Kuterovac Jagodić, profesorica razvojne psihologije s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. I ne radi se samo o medijskom izvještavanju, veći broj samoubojstava može se povezati i s drugim čimbenicima, ako se ona, recimo, događaju u nekom određenom kraju ili među nekom skupinom, pogotovo mladima.
Pisanje o samoubojstvu na neki način olakšava odluku onome tko već razmišlja o tom činu, pogotovo ako se piše o metodi na kojoj je suicid počinjen, stoga treba izbjegavati takve detalje, objašnjava nam profesorica Kuterovac Jagodić. Valjalo bi izbjegavati i romantizirano, herojsko izvještavanje o tom činu, jer takva vrsta opisivanja može snažno utjecati na mlađu populaciju.
Adolescencija je kraj crno-bijele slike života
“Mladi, pogotovo adolescenti, su posebno rizična skupina”, naglašava Kuterovac Jagodić. Naime, oni su u životnoj fazi u kojoj izlaze iz dječje, crno-bijele slike života i svijeta, shvaćaju da ni roditelji nisu tako savršeni i svaki problem koji imaju im se čini najvećim koji je itko ikad imao. “Nitko nikad nije tako patio kad ih je ostavio dečko ili cura, nitko nikad nije imao takve roditelje i slično”, nabraja Kuterovac Jagodić.
Nadalje, što je čitatelj sličniji s osobom o kojoj se izvještava, lakše se s njom može identificirati, po spolu, vrsti problema koje ima, primjerice, financijski, pravni, kockarski, ljubavni, problemi zbog seksualne orijentacije… Jasno, kad se to dogodi, onda je mogućnost socijalne zaraze kad veća.
Kuterovac Jagodić ističe da se kod pisanja o samoubojstvu treba tek napisati kao činjenicu da se to dogodilo, bez detalja, ali i naglašavanjem da se problemi – nikad nije u pitanju samo jedan – mogu riješiti i na druge načine, te koliko sam čin pogađa i devastira sve ljude u društvenoj okolini osobe o kojoj se izvještava.
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida
Kod pisanja o samoubojstvima, koje često djeluje poput hoda po jajima, valja istaknuti i konkretne mogućnosti pomoći. Preciznije, pri KBC-u Zagreb djeluje Centar za krizna stanja i prevenciju suicida, koji se može dobiti od 0-24 sata na telefon 01/2376-470 ili na adresi Kišpatićeva 12, od 8-20 sati. Uputnica nije potrebna.
Također, u svim županijskim zavodima za javno zdravstvo u Hrvatskoj postoje službe za mentalno zdravlje u kojima su psihijatrijski timovi koje plaća HZZO, dakle, njihove usluge su besplatne i odrađuju se bez uputnice. Takvih timova ima ukupno 49, a telefoni na kojima ih se može kontaktirati ili zakazati termin nalaze se na web stranicama svih županijskih zavoda za javno zdravstvo.