Iz Vlade su se čak toliko zanijeli da su Macronov posjet proglasili prvim posjetom jednog predsjednika iz Elizejske palače hrvatskoj državi, zaboravivši na sirotog Jacquesa Chiraca koji je 2000. godine doveo u Zagreb predsjednike država i vlada svih država EU na samit podrške Hrvatskoj i zemljama regije u približavanju europskim integracijama. No nema veze, ovo mi je samo usput palo na pamet. Nego, dok ja tako dolje trpam lišće u vreće, zaglušna buka zapara uši i tamo gore se zakovitla parada dvaju ratnih aviona.
Koja je poruka današnje predstave?
To su manekeni ovih 12 Rafalea za koje je Plenković danas potpisao Macronu 1,1 milijardu eura. Buljim u zrak. To traje. Lete u krug. Šepure se. Mašu nam krilima. Pitam zašto to i čemu? Što rade ratni zrakoplovi iznad moje kuće? Što pokazuju? Kakvu poruku autori tog produciranja žele prenijeti nama koji metemo jesensko lišće sa staza, kakva bi trebala biti poruka umjesto ovoga? I tko je uopće smislio tu predstavu?
Da odmah postavimo okvir ove teme. Aspekt koji me žiga je isključivo simbolički, a ne ni financijski, ni gospodarski, ni tehnološki, ni diplomatski. Neka se drugi bave svima drugima. I treba. Ali ja ću sada preskočiti sva ta druga pitanja.
Jesmo li, dakle, trebali kupiti polovne avione i je li ovo preskupo? Koliko se bolnica i štajaznam čega moglo izgraditi za te pare. Zašto Vlada ne daje koliko treba za potres – evo im je Vanđelić danas podnio ostavku – a sipa kao iz rukava za ratne avione. Jesu li ti avioni ulog za podršku Francuske za ulazak u Schengen. Je li Macron došao samo radi super posla koji je sklopljen s hrvatskom Vladom, a inače ne bi.
Jake asocijacije na rat
I nadalje, zašto su Rafalei odjednom ispali skuplji, a nama to nitko nikad nije ni spomenuo. Što točno obuhvaća to navodno ”strateško partnerstvo s Francuskom” o kome se sada, u revijalnoj obradi službene hrvatske politike, zvoni na sva zvona. Ima li istine u tome da je Plenković ovom kupovinom dovabio Macrona u Zagreb zbog svoje buduće karijere u EU. I tako dalje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao što se vidi, uopće ne stavljam upitnike jer ne pitam u ovom momentu ništa od toga. Samo pozivam da se razjasni smisao te podnevne egzibicije ratnih aviona nad mojim mirnim krovom. Možda netko uživa i pune mu se suverenistička pluća od takvih akrobacija s asocijacijama na rat, ali ja ne. Ovo danas podsjetilo me na devedesete kad smo ustrašenu djecu s plišanim medvjedićima vodili u podrume i kad su svirale sirene. A dan je danas bio vedar i nebo plavo. U mom susjedstvu netko je pilio drva za zimu.
Predstava koja ne treba nikome
Ovi avioni su ratni avioni. Deset je jednosjeda, dva su dvosjeda. Što to znači, lako je znati. Služe da bace bombe, a ne da izvode posebne aeromitinge za zadivljeni puk. Okej, kupili smo ih. Možda nam baš takvi nasušno trebaju. Možda su najbolji. Svijet je takav, ostavimo se gandijevske romantike. Okej.
Ali ne bi li ta stvar s ratnim avionima trebala biti upakirana u mirotvornu poruku: sad ih imamo ako ikad zatreba, ali nadamo se i želimo da se takva situacija više nikad ne dogodi? Vidjeli smo ih ovdje nad Zagrebom 1991. kad je JNA raketirala toranj na Sljemenu. Tada sam izvještavala iz Sabora. Trčeći kući kao luđakinja, mislila da će mi obitelj izginuti dok stignem doma. Kako se borbenih aviona sjećaju ljudi iz tadašnjih pravih ratnih zona, to je valjda jasno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa kome onda treba i što je pisac htio reći s ovom današnjom sirovom demonstracijom sile s avionima koji nose bombe? Ne priliči se sa smrtonosnim oružjem jeftino poigravati. Takvo makabrističko kazalište ne treba nikome. Kulturan narod zna za mjeru i takt. Ali ovi koji su priredili taj šou izgleda ne znaju.
Zašto se ratni avioni produciraju nad Zagrebom? Ovi koji su priredili taj šou stvarno ne znaju za mjeru
Čemu jeftino poigravanje sa smrtonosnim oružjem?
Samo pozivam da se razjasni smisao te podnevne egzibicije ratnih aviona nad mojim mirnim krovom. Možda netko uživa i pune mu se suverenistička pluća od takvih akrobacija s asocijacijama na rat, ali ja ne. Ovo danas podsjetilo me na devedesete kad smo ustrašenu djecu s plišanim medvjedićima vodili u podrume i kad su svirale sirene.
Skupljala sam smetove lišća oko kuće dok su se Plenkovićeva i Milanovićeva svita, zirkajući poprijeko jedna na drugu, predavale manirizmu francuskih pobožnosti u slavu našeg novog najboljeg prijatelja Emmanuela Macrona. U međuvremenu su bivši, budući i eventualno budući diplomati glorificirali po televizijama sve što se dalo povezati s ovim ekscelentnim događajem komplimentirajući Francuskoj kao sada ”najvažnijoj zemlji EU”, koja je, evo, upravo Hrvatsku odabrala za svoju ”saveznicu”.
Iz Vlade su se čak toliko zanijeli da su Macronov posjet proglasili prvim posjetom jednog predsjednika iz Elizejske palače hrvatskoj državi, zaboravivši na sirotog Jacquesa Chiraca koji je 2000. godine doveo u Zagreb predsjednike država i vlada svih država EU na samit podrške Hrvatskoj i zemljama regije u približavanju europskim integracijama. No nema veze, ovo mi je samo usput palo na pamet. Nego, dok ja tako dolje trpam lišće u vreće, zaglušna buka zapara uši i tamo gore se zakovitla parada dvaju ratnih aviona.
Koja je poruka današnje predstave?
To su manekeni ovih 12 Rafalea za koje je Plenković danas potpisao Macronu 1,1 milijardu eura. Buljim u zrak. To traje. Lete u krug. Šepure se. Mašu nam krilima. Pitam zašto to i čemu? Što rade ratni zrakoplovi iznad moje kuće? Što pokazuju? Kakvu poruku autori tog produciranja žele prenijeti nama koji metemo jesensko lišće sa staza, kakva bi trebala biti poruka umjesto ovoga? I tko je uopće smislio tu predstavu?
Da odmah postavimo okvir ove teme. Aspekt koji me žiga je isključivo simbolički, a ne ni financijski, ni gospodarski, ni tehnološki, ni diplomatski. Neka se drugi bave svima drugima. I treba. Ali ja ću sada preskočiti sva ta druga pitanja.
Jesmo li, dakle, trebali kupiti polovne avione i je li ovo preskupo? Koliko se bolnica i štajaznam čega moglo izgraditi za te pare. Zašto Vlada ne daje koliko treba za potres – evo im je Vanđelić danas podnio ostavku – a sipa kao iz rukava za ratne avione. Jesu li ti avioni ulog za podršku Francuske za ulazak u Schengen. Je li Macron došao samo radi super posla koji je sklopljen s hrvatskom Vladom, a inače ne bi.
Jake asocijacije na rat
I nadalje, zašto su Rafalei odjednom ispali skuplji, a nama to nitko nikad nije ni spomenuo. Što točno obuhvaća to navodno ”strateško partnerstvo s Francuskom” o kome se sada, u revijalnoj obradi službene hrvatske politike, zvoni na sva zvona. Ima li istine u tome da je Plenković ovom kupovinom dovabio Macrona u Zagreb zbog svoje buduće karijere u EU. I tako dalje.
Kao što se vidi, uopće ne stavljam upitnike jer ne pitam u ovom momentu ništa od toga. Samo pozivam da se razjasni smisao te podnevne egzibicije ratnih aviona nad mojim mirnim krovom. Možda netko uživa i pune mu se suverenistička pluća od takvih akrobacija s asocijacijama na rat, ali ja ne. Ovo danas podsjetilo me na devedesete kad smo ustrašenu djecu s plišanim medvjedićima vodili u podrume i kad su svirale sirene. A dan je danas bio vedar i nebo plavo. U mom susjedstvu netko je pilio drva za zimu.
Predstava koja ne treba nikome
Ovi avioni su ratni avioni. Deset je jednosjeda, dva su dvosjeda. Što to znači, lako je znati. Služe da bace bombe, a ne da izvode posebne aeromitinge za zadivljeni puk. Okej, kupili smo ih. Možda nam baš takvi nasušno trebaju. Možda su najbolji. Svijet je takav, ostavimo se gandijevske romantike. Okej.
Ali ne bi li ta stvar s ratnim avionima trebala biti upakirana u mirotvornu poruku: sad ih imamo ako ikad zatreba, ali nadamo se i želimo da se takva situacija više nikad ne dogodi? Vidjeli smo ih ovdje nad Zagrebom 1991. kad je JNA raketirala toranj na Sljemenu. Tada sam izvještavala iz Sabora. Trčeći kući kao luđakinja, mislila da će mi obitelj izginuti dok stignem doma. Kako se borbenih aviona sjećaju ljudi iz tadašnjih pravih ratnih zona, to je valjda jasno.
Pa kome onda treba i što je pisac htio reći s ovom današnjom sirovom demonstracijom sile s avionima koji nose bombe? Ne priliči se sa smrtonosnim oružjem jeftino poigravati. Takvo makabrističko kazalište ne treba nikome. Kulturan narod zna za mjeru i takt. Ali ovi koji su priredili taj šou izgleda ne znaju.