Trupe nacističke Njemačke napale su Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. Kada je četiri dana kasnije njihova prethodnica bila nadomak Zagrebu, njemački ekspert za postavljanje pronacističkih vlada i marionetskih režima SS-pukovnik Edmund Veesenmayer odveo je Slavka Kvaternika u prostorije Radio Zagreba gdje je ovaj, u ime ustaškoga poglavnika Ante Pavelića, proglasio NDH.
Veesenmayer je stigao u Zagreb 3. travnja 1941. ovjenčan slavom zbog zasluga u rušenju austrijskoga kancelara Kurta Schuschnigga u ožujku 1938. te postavljanju Josefa Tisoa na čelo kvislinške slovačke vlade godinu dana kasnije. Nijemci su 10. travnja paradno ušli u Zagreb, a zapovjednik njemačke 14. Panzir divizije general Friedrich Kühn kasnije je kazao da je tako srdačan doček oduševljenih građana doživio još jedino u austrijskome Linzu prilikom Anschlussa. U svom kapitalnom djelu “1941. Godina koja se vraća“ Slavko Goldstein opisao je ulazak nacističkih jedinica u njegov rodni Karlovac.
“Na Baniji, od Kupskoga mosta prema Selcu, protegnuo se gusti špalir karlovačkih građana koji su došli pozdraviti ulazak njemačke vojske u grad… Kraj tribine postrojena vatrogasna limena glazba trešti pozdravne koračnice, zajapureni govornici recitiraju dobrodošlice.” Ovaj detaljni opis dočeka okupatora objavljen je u poglavlju “Dva špalira” jer je ista takva atmosfera bila i kada su četiri godine kasnije u netom oslobođeni Karlovac ulazile partizanske jedinice i, kao što se pristoji, mnogi karlovački građani bili su oduševljeni sudionici oba skupa.
Nevidljiva izlazna strategija
Sada znamo da je ruski autokrat Vladimir Putin bio uvjeren da će njegove trupe biti dočekane u ukrajinskim gradovima, poglavito u onima na istoku i jugu zemlje, kao njemačke u Zagrebu i Karlovcu u travnju 1941. godine. I dalje ne znamo tko je bio njegov Edmund Veesenmayer koji je trebao instalirati Viktora Janukoviča, ili nekoga sličnog njemu, na čelo kvislinške vlasti u Kijevu. Ukrajina je trebala doživjeti sudbinu Kraljevine Jugoslavije, bila bi isto tako raskomadana i podijeljena.
Krim, a vjerojatno i azovsko i crnomorsko primorje te samoproglašene republike Donjeck i Luhansk postale bi dijelom Ruske Federacije uz formalni pristanak nove ukrajinske vlasti i na temelju nekakvoga referenduma lokalnoga stanovništva, a ostatak Ukrajine ili barem dio istočno od linije Žitomir-Vinica-moldavijska granica bio bi ruska vazalna država slična Bjelorusiji.
U slučaju po Putina nepovoljnoga i predugoga trajanja ratnih operacija, žestokoga otpora Ukrajinaca te sve vjerojatnijeg pretvaranja polu “proxy” rata u europski odnosno svjetski sukob na pregovaračkome stolu našlo bi se i formiranje “Zapadne Ukrajine” kao zasebne “tampon” države. Svi ti scenariji i planovi, barem zasad, pokopani su u ruševinama i masovnim grobnicama Mariupolja i Harkiva, a ruska održiva izlazna strategija iz ovoga rata nije vidljiva nikome, čak ni u Kremlju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Domaći fanovi ruskog diktatora
Iako je prošlo više od dva tjedna od početka ruske invazije na Ukrajinu, iako su poginule tisuće ljudi, razrušeni cijeli gradovi, a milijuni Ukrajinaca izbjegli su u zapadno susjedstvo, u Hrvatskoj i dalje nezanemariv broj građana više-manje otvoreno podržava rusku invaziju ili barem priželjkuje okončanje rata brzom ukrajinskom predajom i kapitulacijom. Motivi za takav stav su vrlo raznoliki, od vrlo prozaičnih vezanih uz odgovarajuće honorare i naknade za takav poluprofesionalni angažman, pa sve do kvaziideoloških.
Dio fanova ruskoga diktatora jednostavno mrzi NATO, ne podnosi SAD i ne voli Europsku uniju. U njihovome crno-bijelom svijetu nastalome na razvalinama Jugoslavije, prepunome osobnih ožiljaka i nezaliječenih frustracija Vladimir Putin je “good guy” koji razvaljuje mrski mitski “Zapad” iako je zemlja u kojoj žive dio periferije toga istoga “Zapada”.
Argumenti Putinovih apologeta
Za njih NATO nikada neće dobiti oprost za svoje sudjelovanje u bombardiranju Beograda, ali kako to, osim u Srbiji, Republici Srpskoj i djelomično Crnoj Gori, ipak nije previše popularno kazati pronalaze se razlozi za benevolentan ili odobravajući stav prema ruskoj agresiji u bližoj ili daljoj prošlosti. Apologetima Putina najednom je postala presudno važna američko-britanska invazija na Irak ili čak kubanska raketna kriza koja je prije šest desetljeća dovela svijet na rub nuklearnoga sukoba kako bi dokazali i rusko pravo na intervenciju u “svome dvorištu”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao da Moskva nije primjenjivala ili pokušala primijeniti politiku “ograničenog suvereniteta” za sve zemlje u svome bližem i daljem susjedstvu, počevši od 1939. pa sve do 1989. godine i kao da su ruske imperijalne pretenzije fikcija “Zapada”, a ne i te kako bolno povijesno iskustvo za gotovo sve Rusima susjedne narode.
Buden o nužnosti lenjinovske revolucije
Posebno je zanimljiva pozicija samoprozvanih ljevičara koji su na strani Putina iz “ideoloških” razloga jer i u današnjoj Rusiji vide nasljednicu “prve zemlje socijalizma”. Vladimir Putin uspio je stvoriti i održati pokazni model autokratske vladavine i kleptokratskoga “crony” kapitalizma pa je jednostavno neizvedivo pripadati lijevome i progresivnome političkom spektru i istovremeno gajiti simpatije za njegov režim i za politiku koju provodi.
Ikona moderne ljevice, filozof i publicist Boris Buden, nedavno je za “Portal građanske Vojvodine-Autonomija” dao intervju u kojem je među ostalim kazao: “Putin je u Rusiji dovršio konzervativnu kontrarevoluciju. Uostalom, on je heroj krajnje desnice u čitavom svijetu, ne samo Vučića i njegovih Delija i Grobara, tog smeća s dna desničarske kace, nego i svjetske desničarske internacionale. Pa tko su njegovi prijatelji i simpatizeri, Trump, Bolsonaro, Orban, Marine Le Pen, da ne nabrajamo!“
Članak se nastavlja ispod oglasa
A kao recept za završetak rata u Ukrajini i rušenje Putinovoga režima nudi revoluciju: “To što Rusija danas treba je revolucija upravo u lenjinovskom, boljševičkom smislu sa svim joj pripadnim revolucionarnim nasiljem koje fizički uklanja ne samo Putina i njegovu kamarilu, nego ruši čitav sistem oligarhijskog crony kapitalizma te pokreće eksproprijaciju kriminalnih eksproprijatora, pozivajući ugnjetene čitavoga svijeta da joj se u tomu pridruže.”
Malograđanska nova ‘mačekovština’
Možda najveća skupina zagovornika teze o nepotrebnome otporu ruskim invazijskim i okupacijskim trupama su duhovni nasljednici sudionika gore spomenutih špalira iz travnja 1941. godine. Malograđanska nova “mačekovština” ovjekovječena u sebičnoj paroli da se nas rat u Ukrajini ne tiče jer dok se veliki tuku nama je mjesto pod stolom dobila je dodatni zamah nakon pada bespilotne letjelice Tu-141 sovjetske proizvodnje na zagrebačkome Jarunu.
Njen nesmetani prelet preko Rumunjske, Mađarske i Hrvatske ukazao je slabost protuzračne obrane u sve tri zemlje te manjkavu međusobnu koordinaciju nacionalnih radarskih sustava i onoga u nadležnom “Centru za objedinjene zračne operacije” NATO-a u španjolskom Torrejónu. Taj zajednički propust iskorišten je za dodatnu salvu optužbi na račun NATO-a, ismijavanje mogućnosti zajedničke obrane i nuđenje iluzije o mogućoj neutralnosti u ukrajinskome ratu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve to je već viđeno krajem tridesetih godina prošloga stoljeća. “Dajmo Hitleru Čehoslovačku pa ćemo imati vječni mir” pretvorilo se u “Dajmo Putinu Ukrajinu, to je njegovo dvorište i treba sve učiniti da izbjegnemo rat.” Ali očito da Ukrajina nije Čehoslovačka, i da oni koji bi vlastitu anksioznost liječili darovima moskovskom diktatoru baš su poput onih iz karlovačkoga špalira na dočeku njemačkih tenkova 11. travnja 1941. koji su zajapureno urlali: “Nema rata, a imamo državu!”
Zašto u Hrvatskoj, državi koja pripada Zapadu, nezanemariv broj građana mrzi NATO i otvoreno podržava Putina?
Tko su ljudi za koje je Vladimir Putin "good guy" koji razvaljuje mrski mitski "Zapad"
Posebno je zanimljiva pozicija samoprozvanih ljevičara koji su na strani Putina iz "ideoloških" razloga jer i u današnjoj Rusiji vide nasljednicu "prve zemlje socijalizma". Vladimir Putin uspio je stvoriti i održati pokazni model autokratske vladavine i kleptokratskoga "crony" kapitalizma pa je jednostavno neizvedivo pripadati lijevome i progresivnome političkom spektru i istovremeno gajiti simpatije za njegov režim i za politiku koju provodi.
Trupe nacističke Njemačke napale su Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. Kada je četiri dana kasnije njihova prethodnica bila nadomak Zagrebu, njemački ekspert za postavljanje pronacističkih vlada i marionetskih režima SS-pukovnik Edmund Veesenmayer odveo je Slavka Kvaternika u prostorije Radio Zagreba gdje je ovaj, u ime ustaškoga poglavnika Ante Pavelića, proglasio NDH.
Veesenmayer je stigao u Zagreb 3. travnja 1941. ovjenčan slavom zbog zasluga u rušenju austrijskoga kancelara Kurta Schuschnigga u ožujku 1938. te postavljanju Josefa Tisoa na čelo kvislinške slovačke vlade godinu dana kasnije. Nijemci su 10. travnja paradno ušli u Zagreb, a zapovjednik njemačke 14. Panzir divizije general Friedrich Kühn kasnije je kazao da je tako srdačan doček oduševljenih građana doživio još jedino u austrijskome Linzu prilikom Anschlussa. U svom kapitalnom djelu “1941. Godina koja se vraća“ Slavko Goldstein opisao je ulazak nacističkih jedinica u njegov rodni Karlovac.
“Na Baniji, od Kupskoga mosta prema Selcu, protegnuo se gusti špalir karlovačkih građana koji su došli pozdraviti ulazak njemačke vojske u grad… Kraj tribine postrojena vatrogasna limena glazba trešti pozdravne koračnice, zajapureni govornici recitiraju dobrodošlice.” Ovaj detaljni opis dočeka okupatora objavljen je u poglavlju “Dva špalira” jer je ista takva atmosfera bila i kada su četiri godine kasnije u netom oslobođeni Karlovac ulazile partizanske jedinice i, kao što se pristoji, mnogi karlovački građani bili su oduševljeni sudionici oba skupa.
Nevidljiva izlazna strategija
Sada znamo da je ruski autokrat Vladimir Putin bio uvjeren da će njegove trupe biti dočekane u ukrajinskim gradovima, poglavito u onima na istoku i jugu zemlje, kao njemačke u Zagrebu i Karlovcu u travnju 1941. godine. I dalje ne znamo tko je bio njegov Edmund Veesenmayer koji je trebao instalirati Viktora Janukoviča, ili nekoga sličnog njemu, na čelo kvislinške vlasti u Kijevu. Ukrajina je trebala doživjeti sudbinu Kraljevine Jugoslavije, bila bi isto tako raskomadana i podijeljena.
Krim, a vjerojatno i azovsko i crnomorsko primorje te samoproglašene republike Donjeck i Luhansk postale bi dijelom Ruske Federacije uz formalni pristanak nove ukrajinske vlasti i na temelju nekakvoga referenduma lokalnoga stanovništva, a ostatak Ukrajine ili barem dio istočno od linije Žitomir-Vinica-moldavijska granica bio bi ruska vazalna država slična Bjelorusiji.
U slučaju po Putina nepovoljnoga i predugoga trajanja ratnih operacija, žestokoga otpora Ukrajinaca te sve vjerojatnijeg pretvaranja polu “proxy” rata u europski odnosno svjetski sukob na pregovaračkome stolu našlo bi se i formiranje “Zapadne Ukrajine” kao zasebne “tampon” države. Svi ti scenariji i planovi, barem zasad, pokopani su u ruševinama i masovnim grobnicama Mariupolja i Harkiva, a ruska održiva izlazna strategija iz ovoga rata nije vidljiva nikome, čak ni u Kremlju.
Domaći fanovi ruskog diktatora
Iako je prošlo više od dva tjedna od početka ruske invazije na Ukrajinu, iako su poginule tisuće ljudi, razrušeni cijeli gradovi, a milijuni Ukrajinaca izbjegli su u zapadno susjedstvo, u Hrvatskoj i dalje nezanemariv broj građana više-manje otvoreno podržava rusku invaziju ili barem priželjkuje okončanje rata brzom ukrajinskom predajom i kapitulacijom. Motivi za takav stav su vrlo raznoliki, od vrlo prozaičnih vezanih uz odgovarajuće honorare i naknade za takav poluprofesionalni angažman, pa sve do kvaziideoloških.
Dio fanova ruskoga diktatora jednostavno mrzi NATO, ne podnosi SAD i ne voli Europsku uniju. U njihovome crno-bijelom svijetu nastalome na razvalinama Jugoslavije, prepunome osobnih ožiljaka i nezaliječenih frustracija Vladimir Putin je “good guy” koji razvaljuje mrski mitski “Zapad” iako je zemlja u kojoj žive dio periferije toga istoga “Zapada”.
Argumenti Putinovih apologeta
Za njih NATO nikada neće dobiti oprost za svoje sudjelovanje u bombardiranju Beograda, ali kako to, osim u Srbiji, Republici Srpskoj i djelomično Crnoj Gori, ipak nije previše popularno kazati pronalaze se razlozi za benevolentan ili odobravajući stav prema ruskoj agresiji u bližoj ili daljoj prošlosti. Apologetima Putina najednom je postala presudno važna američko-britanska invazija na Irak ili čak kubanska raketna kriza koja je prije šest desetljeća dovela svijet na rub nuklearnoga sukoba kako bi dokazali i rusko pravo na intervenciju u “svome dvorištu”.
Kao da Moskva nije primjenjivala ili pokušala primijeniti politiku “ograničenog suvereniteta” za sve zemlje u svome bližem i daljem susjedstvu, počevši od 1939. pa sve do 1989. godine i kao da su ruske imperijalne pretenzije fikcija “Zapada”, a ne i te kako bolno povijesno iskustvo za gotovo sve Rusima susjedne narode.
Buden o nužnosti lenjinovske revolucije
Posebno je zanimljiva pozicija samoprozvanih ljevičara koji su na strani Putina iz “ideoloških” razloga jer i u današnjoj Rusiji vide nasljednicu “prve zemlje socijalizma”. Vladimir Putin uspio je stvoriti i održati pokazni model autokratske vladavine i kleptokratskoga “crony” kapitalizma pa je jednostavno neizvedivo pripadati lijevome i progresivnome političkom spektru i istovremeno gajiti simpatije za njegov režim i za politiku koju provodi.
Ikona moderne ljevice, filozof i publicist Boris Buden, nedavno je za “Portal građanske Vojvodine-Autonomija” dao intervju u kojem je među ostalim kazao: “Putin je u Rusiji dovršio konzervativnu kontrarevoluciju. Uostalom, on je heroj krajnje desnice u čitavom svijetu, ne samo Vučića i njegovih Delija i Grobara, tog smeća s dna desničarske kace, nego i svjetske desničarske internacionale. Pa tko su njegovi prijatelji i simpatizeri, Trump, Bolsonaro, Orban, Marine Le Pen, da ne nabrajamo!“
A kao recept za završetak rata u Ukrajini i rušenje Putinovoga režima nudi revoluciju: “To što Rusija danas treba je revolucija upravo u lenjinovskom, boljševičkom smislu sa svim joj pripadnim revolucionarnim nasiljem koje fizički uklanja ne samo Putina i njegovu kamarilu, nego ruši čitav sistem oligarhijskog crony kapitalizma te pokreće eksproprijaciju kriminalnih eksproprijatora, pozivajući ugnjetene čitavoga svijeta da joj se u tomu pridruže.”
Malograđanska nova ‘mačekovština’
Možda najveća skupina zagovornika teze o nepotrebnome otporu ruskim invazijskim i okupacijskim trupama su duhovni nasljednici sudionika gore spomenutih špalira iz travnja 1941. godine. Malograđanska nova “mačekovština” ovjekovječena u sebičnoj paroli da se nas rat u Ukrajini ne tiče jer dok se veliki tuku nama je mjesto pod stolom dobila je dodatni zamah nakon pada bespilotne letjelice Tu-141 sovjetske proizvodnje na zagrebačkome Jarunu.
Njen nesmetani prelet preko Rumunjske, Mađarske i Hrvatske ukazao je slabost protuzračne obrane u sve tri zemlje te manjkavu međusobnu koordinaciju nacionalnih radarskih sustava i onoga u nadležnom “Centru za objedinjene zračne operacije” NATO-a u španjolskom Torrejónu. Taj zajednički propust iskorišten je za dodatnu salvu optužbi na račun NATO-a, ismijavanje mogućnosti zajedničke obrane i nuđenje iluzije o mogućoj neutralnosti u ukrajinskome ratu.
Sve to je već viđeno krajem tridesetih godina prošloga stoljeća. “Dajmo Hitleru Čehoslovačku pa ćemo imati vječni mir” pretvorilo se u “Dajmo Putinu Ukrajinu, to je njegovo dvorište i treba sve učiniti da izbjegnemo rat.” Ali očito da Ukrajina nije Čehoslovačka, i da oni koji bi vlastitu anksioznost liječili darovima moskovskom diktatoru baš su poput onih iz karlovačkoga špalira na dočeku njemačkih tenkova 11. travnja 1941. koji su zajapureno urlali: “Nema rata, a imamo državu!”