Premda skandala kod nas svaki dan ima na vagone, teško je ipak nabasati na neki koji bi bio opasniji od odluke prosvjetnih vlasti da za maturu iz hrvatskog više nije potrebno znati napisati esej. Dakle 400 riječi sastavka na zadanu temu za dva sata i 40 minuta.
Hrvatska protiv ostatka svijeta
Po novome se, dakle, smatra da je za maturante ključno ako mogu reproducirati niz definicija i podataka koje će vjerojatno vrlo brzo zaboraviti, a posve nevažno da znaju razmisliti, iz toga nešto zaključiti i rezultat tog kreativnog napora smisleno prenijeti na papir.
S takvom žalosnom pameću koja bubri u glavi ovog Ministarstva obrazovanja i znanosti doista ćemo se kvalificirati za najveće čudake na svijetu. Jer, ako se ovo ludilo do sljedećih matura ne obustavi, Hrvatska postaje valjda jedina zemlja na globusu u kojoj su službeni obrazovni autoriteti sposobnost pisanja eseja proglasili potpuno izlišnom disciplinom.
Pa zar im, pobogu, nije sumnjivo što su nas tako svrstali na potpuno suprotne pozicije u odnosu na nepregledni niz suvremenih država koje tu vrsta izražavanja smatraju jednom od ključnih vještina koju kako-tako mora savladati svaki mladi čovjek na izlazu iz sustava obrazovanja. A da se ne govori o onima koji idu dalje na studije.
Eseji svuda, kroz cijelo školovanje
Ako ministrica Divjak i njeni suradnici smatraju da Hrvati s vremenom trebaju postati potpuno nepismena i intelektualno zapuštena nacija, nacija građanstva pretvorenog u glupe kotačiće i amebe, zašto to otvoreno ne kažu? Jer ona i njena ekipa doista se ponašaju kao da na takvom programu žele zaradili izbornu podršku neobrazovanih birača koji smatraju da sve znaju i bez škole, gutača horoskopa i izmišljotina s interneta, onih koji se nadmeno hvale da nikad nisu pročitali nijednu knjigu, a i neće, zadrtih protivnika svake lektire, huligana i antivaksera. Takvih je u Hrvatskoj jako puno i to upravo zahvaljujući ovom štreberskom školstvu. A ovako će ih, dapače, samo biti sve više.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ministrici – koja djeluje obrazovano i urbano, ali dojam, naravno, zna i prevariti – zato dojavljujemo da se eseji u SAD-u, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Kanadi itd. pišu, raspravljaju u razredima i ocjenjuju kroz cijelo formalno školovanje. Sveučilišta traže od svih kandidata i eseje kad biraju koga će upisati na studije. Eseji se pišu na završnim ispitima i to (zamisli!) ne samo na humanističkim fakultetima. Eseji se često traže kad se prijavljuješ za posao.
Hajde da joj nacrtamo zašto
A zašto? E pa to našoj ministrici Divjak, izgleda, treba nacrtati. Dakle, esej je naprosto jasan i najbolji pokazatelj da je učenik ili student u stanju analitički organizirati svoje misli uzimajući u obzir vjerodostojne činjenice i na temelju toga doći do obranjivog stava.
Ako bismo htjeli definirati što je doista pismenost, onda je to upravo to. Glavni je zadatak školstva njegovanje te vrste pismenosti koja ne završava na poznavanju slova, pravila o pisanju “č” i “ć” ili prepoznavanja futura drugog. Saznaj, razmisli, suprotstavi argumente, formiraj neko mišljenje i reci ga drugima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tome inače služi škola. Da mlade osposobi da postanu zreli građani koji znaju upravljati svojim životom i ići naprijed u svojim strukama ne nasjedajući propagandama i prepoznajući varke. Pa ako nam se ovo formalizirano zatupljivanje prodaje pod “Školu za život”, onda bolje da se u obrazovnu reformu nije ni kretalo.
Žele li gospođa Divjak i Vlada da Hrvati postanu baš posve nepismena nacija?
Ako je ideja prosvjetnih vlasti školovati djecu u glupe kotačiće i amebe, zašto to otvoreno ne kažu?
Ako đak zna napisati esej, to je najbolji pokazatelj da je u stanju analitički organizirati svoje misli uzimajući u obzir vjerodostojne činjenice i na temelju toga zauzeti obranjivi stav. To je pismenost, a ne pravila o pisanju "č" i "ć". Saznaj, razmisli, suprotstavi argumente, formiraj mišljenje i reci ga drugima. To mlade mora naučiti škola kako bi postali zreli građani koji znaju upravljati svojim životom i ići naprijed u svojim strukama ne nasjedajući propagandama i prepoznajući varke.
Premda skandala kod nas svaki dan ima na vagone, teško je ipak nabasati na neki koji bi bio opasniji od odluke prosvjetnih vlasti da za maturu iz hrvatskog više nije potrebno znati napisati esej. Dakle 400 riječi sastavka na zadanu temu za dva sata i 40 minuta.
Taj apsolutno čudovišni novitet iz radionice takozvane škole za život ministrice Blaženke Divjak i ove vlade već je gotova stvar. Od sljedeće godine učenici će moći maturirati i kad iz eseja dobiju jedan, pa čak i ako profesoru predaju totalno prazan arak. Dovoljno potrebnih bodova za prolaz iz materinjeg jezika mogu skupiti na preostalim elementima ispita. Ako su, recimo, dobro nabiflali što su to sinestezija i anafora, ako znaju godinu rođenja Šiška Menčetića i ako umiju nabrojiti naslove triju romana epohe realizma.
Hrvatska protiv ostatka svijeta
Po novome se, dakle, smatra da je za maturante ključno ako mogu reproducirati niz definicija i podataka koje će vjerojatno vrlo brzo zaboraviti, a posve nevažno da znaju razmisliti, iz toga nešto zaključiti i rezultat tog kreativnog napora smisleno prenijeti na papir.
S takvom žalosnom pameću koja bubri u glavi ovog Ministarstva obrazovanja i znanosti doista ćemo se kvalificirati za najveće čudake na svijetu. Jer, ako se ovo ludilo do sljedećih matura ne obustavi, Hrvatska postaje valjda jedina zemlja na globusu u kojoj su službeni obrazovni autoriteti sposobnost pisanja eseja proglasili potpuno izlišnom disciplinom.
Pa zar im, pobogu, nije sumnjivo što su nas tako svrstali na potpuno suprotne pozicije u odnosu na nepregledni niz suvremenih država koje tu vrsta izražavanja smatraju jednom od ključnih vještina koju kako-tako mora savladati svaki mladi čovjek na izlazu iz sustava obrazovanja. A da se ne govori o onima koji idu dalje na studije.
Eseji svuda, kroz cijelo školovanje
Ako ministrica Divjak i njeni suradnici smatraju da Hrvati s vremenom trebaju postati potpuno nepismena i intelektualno zapuštena nacija, nacija građanstva pretvorenog u glupe kotačiće i amebe, zašto to otvoreno ne kažu? Jer ona i njena ekipa doista se ponašaju kao da na takvom programu žele zaradili izbornu podršku neobrazovanih birača koji smatraju da sve znaju i bez škole, gutača horoskopa i izmišljotina s interneta, onih koji se nadmeno hvale da nikad nisu pročitali nijednu knjigu, a i neće, zadrtih protivnika svake lektire, huligana i antivaksera. Takvih je u Hrvatskoj jako puno i to upravo zahvaljujući ovom štreberskom školstvu. A ovako će ih, dapače, samo biti sve više.
Ministrici – koja djeluje obrazovano i urbano, ali dojam, naravno, zna i prevariti – zato dojavljujemo da se eseji u SAD-u, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Kanadi itd. pišu, raspravljaju u razredima i ocjenjuju kroz cijelo formalno školovanje. Sveučilišta traže od svih kandidata i eseje kad biraju koga će upisati na studije. Eseji se pišu na završnim ispitima i to (zamisli!) ne samo na humanističkim fakultetima. Eseji se često traže kad se prijavljuješ za posao.
Hajde da joj nacrtamo zašto
A zašto? E pa to našoj ministrici Divjak, izgleda, treba nacrtati. Dakle, esej je naprosto jasan i najbolji pokazatelj da je učenik ili student u stanju analitički organizirati svoje misli uzimajući u obzir vjerodostojne činjenice i na temelju toga doći do obranjivog stava.
Ako bismo htjeli definirati što je doista pismenost, onda je to upravo to. Glavni je zadatak školstva njegovanje te vrste pismenosti koja ne završava na poznavanju slova, pravila o pisanju “č” i “ć” ili prepoznavanja futura drugog. Saznaj, razmisli, suprotstavi argumente, formiraj neko mišljenje i reci ga drugima.
Tome inače služi škola. Da mlade osposobi da postanu zreli građani koji znaju upravljati svojim životom i ići naprijed u svojim strukama ne nasjedajući propagandama i prepoznajući varke. Pa ako nam se ovo formalizirano zatupljivanje prodaje pod “Školu za život”, onda bolje da se u obrazovnu reformu nije ni kretalo.