Kad se malo bolje promisli umjesto da se trabunja bez veze, tako to i jest u Hrvatskoj, kao što je ono nešto drugo ”tako u braku”. Nafta je Inina, a Ina više nije hrvatska nego mađarska, pa, prema tome, nije ni nafta, a nije bogami ni plin. Kao što nije ni sve ovo drugo što je Stup nabrojio, a i puno toga što nije. Recimo banke.
Staromodne ideje
Pa neka građani jednom konačno shvate da je naša zemlja, kao što kaže Ćorić, ”prostor tržišne ekonomije moderne male zemlje u 21. stoljeću” u kojoj prava na konzumaciju određenog vlasništva idu onome tko je to vlasništvo kupio, unajmio ili uzeo u koncesiju na sto godina.
Tako da se staromodno i neprikladno zanositi liričnim idejama da barem prirodna dobra naše zemlje, kao što su, uzmimo, voda za piće i morska obala, pripadaju svim ljudima. Pa nije ovo Rousseauovo doba da se prepuštamo takvoj romantici.
Ništa, dakle, nije naše osim dvosobnog stana na kredit, a nije još ni on dok se ne otplati, kao ni te dvije zimske jakne za dvoje djece na rasprodaji, gdje srećom daju na dosta rata.
Harač za plin
Jednom je, čini mi se, onaj zaneseni fizičar Ivica Puljak, koji je sada gradonačelnik Splita, održao neko predavanje da je život danas ipak puno bolji i ljepši nego prije pedeset i sto godina, da je sve postalo naprednije, i znanost, i medicina, i demokracija, i standard, pa bismo u tome trebali nalaziti razlog za generalni optimizam kad nas zaboli glava od naših privatnih i pojedinačnih briga. To je lijepa poruka, samo što je malo zašećerena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer, nama je, evo, jučer došao harač za plin: osam tisuća kuna, a svi računi do sada uredno plaćeni. I pola kuće uopće ne grijemo. A ni zima nije bila neka. Tako da, lijepo je i divno današnje vrijeme, ne umire se više od tuberkuloze kao kod Thomasa Manna, prodaju se auti na elektriku, možeš otputovati na vikend u Dubrovnik i na Barbados, mogu ti presaditi čak i svinjsko srce.
Ali moraš momentalno imati tih osam hiljada za plin da ti ne dođe ovrha na vrata. A imaš li? Mnogi u Hrvatskoj nemaju, ni za plin, ni za pidžamu, ni za kilo goveđeg buta, jest da su ovi kod nas tvrdi kao đon, ali čovjek ponekad opet poželi.
Inflacija pojela plaće
Naša Vlada ponosno priopćava pučanstvu kako su plaće prošle godine porasle za 5,2 posto, što također ide na veseli Puljkov mlin. Ali vražji Državni zavod za statistiku tefteri i inflaciju koja se popela na 5,5 posto. To će reći da su – zbog rasta cijena – oni s prosječnom plaćom u državi siromašniji za 0,3 posto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A najviše su popušili nevoljnici koji rade za 10 posto najnižih plaća: njihova je primanja iz rada inflacija rebnula za još 1,82 posto. Na dobitku je samo onih 10 posto najbolje plaćenih jer su njihove plaće rasle za 5,9 posto pa su oni i s inflacijom na 0,4 posto viška.
Hoću reći, za tih gornjih deset posto Hrvata, koji ionako imaju i za plin i za pidžamu jer rade u HNB-u, ili u visokoprofitnim farmaceutskim kompanijama, ili su ministri, ili se zovu Jozo Brkić, za njih nema zime. Za ostale je kojekako.
Jedva da je išta naše
Inače se blagostanje važe prema mogućnostima srednjeg sloja, a kod nas je srednji sloj eventualno na nekih sedam-osam tisućica mjesečno i to ti je to. A trećinu populacije, koja je u mirovini i jede pileće krilo i list kelja za ručak, stvarno nema smisla ni spominjati. Toj navedenoj golemoj većini stanovništva obraća se svisoka ministar Ćorić kao najzapuštenijem dijelu nacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer sve to skupa su valjda ti ideološki zaostali koji smatraju da država mora očuvati barem osnovna prirodna bogatstva kao svojinu sviju, a ne samo razdavati i rasprodavati. Ali ma kakva hrvatska voda, hrvatska nafta i hrvatske plaže, odlijepite se, ljudi, od takvih fantazija budući da se, barem u Hrvatskoj, baš sve novcem moglo kupiti. Pa se odavno i kupilo.
I pritom država od toga nije zaradila nikakav novac koji bi onda uložila u zajedničku kasu i od svake te kune napravila dvije. Nešto jest, ali sve je to zapravo ništa jer, recimo, prihodi države od koncesija konstantno padaju. Ne da ne rastu, nego padaju. A mi jedva da još imamo išta što je naše, općenarodno i besplatno za sve.
Sve se može kupiti
Moramo se, prema tome, otrijezniti, lijepo nam kaže ministar koji još nije bio samo ministar kulture, ali ni tu nije sasvim bez izgleda. Fino je živjeti u Hrvatskoj ako imaš te niskopostotne gornje prihode, a ako nemaš, sorry, loše si karte izvukao. Jer u Hrvatskoj se stvarno danas sve može i sve ti je dostupno samo što košta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U privatnoj klinici ugradit će ti zube od titana ili tako nečega što traje barem jedno stoljeće. Tahiti, ah, Gauguin? Nije nikakav problem iako letovi stvarno jesu malo zamorni. Možeš poslati djecu na studije u Japan, tko ti brani? A ima i doktorata da se kupe ako je sinak ambiciozan, a više vezan za domovinu jer ne stoji baš dobro s engleskim. Pa što da je plaža u koncesiji, platit ćeš pa se kupaj i naručuj koktele sa sibirskom borovnicom i kubanskim rumom.
Prosvjetitelj Ćorić
Ali ako spadaš u taj sloj kome je muka čak i od računa za plin, a kamoli od godišnjeg odmora za četiri člana obitelji, pa te još traže da iznajme onaj vodeni motor i da svaki dan idu na picu, eh, onda si u ovoj ”modernoj maloj zemlji tržišnog gospodarstva” i širokih mogućnosti – naprosto obrao bostan.
Zamalo će ti Ćorić naplaćivati i zrak, a kamoli pristup do mora, a za pretragu ćeš čekati ne 14 mjeseci nego 24. Zato, dok imamo prosvjetitelja Ćorića, morao bi se i taj Puljak malo svesti u realnost i spustiti na zemljicu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer Hrvatska je stvarno predivna u detaljima, crveni makovi uz cestu, brod na moru i konj u planini, zalazak sunca nad katedralom, dizajnerska kuća susjeda bankara. Ali generalno… brrrr.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zna li uopće ministar Ćorić kako se živi u 'modernoj maloj zemlji' koja više nema svoju naftu, ni vodu, ni plaže?
Mi jedva da još imamo išta što je naše, općenarodno i besplatno za sve
Inače se blagostanje važe prema mogućnostima srednjeg sloja, a kod nas je srednji sloj eventualno na nekih sedam-osam tisućica mjesečno i to ti je to. A trećinu populacije, koja je u mirovini i jede pileće krilo i list kelja za ručak, stvarno nema smisla ni spominjati. Toj navedenoj golemoj većini stanovništva obraća se svisoka ministar Ćorić kao najzapuštenijem dijelu nacije.
Tomislav Ćorić upozorava Hrvate da se ostave tlapnji u pogledu onoga što narodu navodno pripada. Ne postoje hrvatska nafta i hrvatski plin, ni hrvatska voda, ni hrvatske plaže, ni hrvatski hoteli, rekao je, uspravljen kao rasvjetni stup, ministar gospodarstva, prethodno ministar zaštite okoliša i energetike, a još prethodno ministar rada i mirovinskog sustava.
Kad se malo bolje promisli umjesto da se trabunja bez veze, tako to i jest u Hrvatskoj, kao što je ono nešto drugo ”tako u braku”. Nafta je Inina, a Ina više nije hrvatska nego mađarska, pa, prema tome, nije ni nafta, a nije bogami ni plin. Kao što nije ni sve ovo drugo što je Stup nabrojio, a i puno toga što nije. Recimo banke.
Staromodne ideje
Pa neka građani jednom konačno shvate da je naša zemlja, kao što kaže Ćorić, ”prostor tržišne ekonomije moderne male zemlje u 21. stoljeću” u kojoj prava na konzumaciju određenog vlasništva idu onome tko je to vlasništvo kupio, unajmio ili uzeo u koncesiju na sto godina.
Tako da se staromodno i neprikladno zanositi liričnim idejama da barem prirodna dobra naše zemlje, kao što su, uzmimo, voda za piće i morska obala, pripadaju svim ljudima. Pa nije ovo Rousseauovo doba da se prepuštamo takvoj romantici.
Ništa, dakle, nije naše osim dvosobnog stana na kredit, a nije još ni on dok se ne otplati, kao ni te dvije zimske jakne za dvoje djece na rasprodaji, gdje srećom daju na dosta rata.
Harač za plin
Jednom je, čini mi se, onaj zaneseni fizičar Ivica Puljak, koji je sada gradonačelnik Splita, održao neko predavanje da je život danas ipak puno bolji i ljepši nego prije pedeset i sto godina, da je sve postalo naprednije, i znanost, i medicina, i demokracija, i standard, pa bismo u tome trebali nalaziti razlog za generalni optimizam kad nas zaboli glava od naših privatnih i pojedinačnih briga. To je lijepa poruka, samo što je malo zašećerena.
Jer, nama je, evo, jučer došao harač za plin: osam tisuća kuna, a svi računi do sada uredno plaćeni. I pola kuće uopće ne grijemo. A ni zima nije bila neka. Tako da, lijepo je i divno današnje vrijeme, ne umire se više od tuberkuloze kao kod Thomasa Manna, prodaju se auti na elektriku, možeš otputovati na vikend u Dubrovnik i na Barbados, mogu ti presaditi čak i svinjsko srce.
Ali moraš momentalno imati tih osam hiljada za plin da ti ne dođe ovrha na vrata. A imaš li? Mnogi u Hrvatskoj nemaju, ni za plin, ni za pidžamu, ni za kilo goveđeg buta, jest da su ovi kod nas tvrdi kao đon, ali čovjek ponekad opet poželi.
Inflacija pojela plaće
Naša Vlada ponosno priopćava pučanstvu kako su plaće prošle godine porasle za 5,2 posto, što također ide na veseli Puljkov mlin. Ali vražji Državni zavod za statistiku tefteri i inflaciju koja se popela na 5,5 posto. To će reći da su – zbog rasta cijena – oni s prosječnom plaćom u državi siromašniji za 0,3 posto.
A najviše su popušili nevoljnici koji rade za 10 posto najnižih plaća: njihova je primanja iz rada inflacija rebnula za još 1,82 posto. Na dobitku je samo onih 10 posto najbolje plaćenih jer su njihove plaće rasle za 5,9 posto pa su oni i s inflacijom na 0,4 posto viška.
Hoću reći, za tih gornjih deset posto Hrvata, koji ionako imaju i za plin i za pidžamu jer rade u HNB-u, ili u visokoprofitnim farmaceutskim kompanijama, ili su ministri, ili se zovu Jozo Brkić, za njih nema zime. Za ostale je kojekako.
Jedva da je išta naše
Inače se blagostanje važe prema mogućnostima srednjeg sloja, a kod nas je srednji sloj eventualno na nekih sedam-osam tisućica mjesečno i to ti je to. A trećinu populacije, koja je u mirovini i jede pileće krilo i list kelja za ručak, stvarno nema smisla ni spominjati. Toj navedenoj golemoj većini stanovništva obraća se svisoka ministar Ćorić kao najzapuštenijem dijelu nacije.
Jer sve to skupa su valjda ti ideološki zaostali koji smatraju da država mora očuvati barem osnovna prirodna bogatstva kao svojinu sviju, a ne samo razdavati i rasprodavati. Ali ma kakva hrvatska voda, hrvatska nafta i hrvatske plaže, odlijepite se, ljudi, od takvih fantazija budući da se, barem u Hrvatskoj, baš sve novcem moglo kupiti. Pa se odavno i kupilo.
I pritom država od toga nije zaradila nikakav novac koji bi onda uložila u zajedničku kasu i od svake te kune napravila dvije. Nešto jest, ali sve je to zapravo ništa jer, recimo, prihodi države od koncesija konstantno padaju. Ne da ne rastu, nego padaju. A mi jedva da još imamo išta što je naše, općenarodno i besplatno za sve.
Sve se može kupiti
Moramo se, prema tome, otrijezniti, lijepo nam kaže ministar koji još nije bio samo ministar kulture, ali ni tu nije sasvim bez izgleda. Fino je živjeti u Hrvatskoj ako imaš te niskopostotne gornje prihode, a ako nemaš, sorry, loše si karte izvukao. Jer u Hrvatskoj se stvarno danas sve može i sve ti je dostupno samo što košta.
U privatnoj klinici ugradit će ti zube od titana ili tako nečega što traje barem jedno stoljeće. Tahiti, ah, Gauguin? Nije nikakav problem iako letovi stvarno jesu malo zamorni. Možeš poslati djecu na studije u Japan, tko ti brani? A ima i doktorata da se kupe ako je sinak ambiciozan, a više vezan za domovinu jer ne stoji baš dobro s engleskim. Pa što da je plaža u koncesiji, platit ćeš pa se kupaj i naručuj koktele sa sibirskom borovnicom i kubanskim rumom.
Prosvjetitelj Ćorić
Ali ako spadaš u taj sloj kome je muka čak i od računa za plin, a kamoli od godišnjeg odmora za četiri člana obitelji, pa te još traže da iznajme onaj vodeni motor i da svaki dan idu na picu, eh, onda si u ovoj ”modernoj maloj zemlji tržišnog gospodarstva” i širokih mogućnosti – naprosto obrao bostan.
Zamalo će ti Ćorić naplaćivati i zrak, a kamoli pristup do mora, a za pretragu ćeš čekati ne 14 mjeseci nego 24. Zato, dok imamo prosvjetitelja Ćorića, morao bi se i taj Puljak malo svesti u realnost i spustiti na zemljicu.
Jer Hrvatska je stvarno predivna u detaljima, crveni makovi uz cestu, brod na moru i konj u planini, zalazak sunca nad katedralom, dizajnerska kuća susjeda bankara. Ali generalno… brrrr.