Postoji, jednostavno, granica dobrog ukusa i elementarne logike. Da, čak i u predizbornim kampanjama, ili dalekosežnim političko-ekonomskim bitkama kakva je ova koja se usred kampanje za europske izbore vodi oko sindikalnog referenduma protiv mirovinske reforme. Odnosno, protiv ranijeg uvođenja produženja starosne dobi za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina.
Kad su mirovine i kampanje u pitanju, ta granica se i dosad znala prijeći, dosta je sjetiti se istupa tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić koja je pred referendum o ulasku EU 2012. godine stvar pojednostavila na sljedeći način: “Ne bih htjela biti preokrutna, ali ako ne uđemo u Uniju, nećete dobiti mirovinu”. Ušli smo. Srećom za ministricu jer bi se ipak pokazalo da mirovine stižu i izvan Unije.
Grozomorne milijarde
Hiperbola Vesne Pusić eventualno se mogla braniti argumentima o vjerojatnom padu kreditnog rejtinga koji bi uslijedio nakon propasti referenduma (što se u stvarnosti ionako dogodilo bez obzira što smo ušli u EU), te daljnjim ekonomskim problemima koji bi za Hrvatsku uslijedili ako bi joj europska blagajna ostala zaključana. No, i dalje se radilo o pretjerivanju koje je prešlo granicu dobrog ukusa i elementarne logike.
Aktualno pretjerivanje ministra rada i mirovinskog sustava još je gore, jer očito samo sebe pobija već u startu. Ukoliko sindikalni referendum prođe, objašnjava Marko Pavić, njegovi učinci će državu koštati grozomornih 45 milijardi kuna. Što će rezultirati ili prosječnim smanjenjem svih mirovina za pet posto, ili dodatnim zaduženjem države koje će na 45 milijardi nalijepiti još nemalu kamatu.
Toliki će ceh biti ako referendum prođe i sindikati zabetoniraju dob odlaska u penziju na 65 godina.
Ništa bitno
Što, međutim, ako referenduma ne bude i propisi ostanu isti ovakvi kakvi su sad? Ništa.
Stvarno, ništa bitno. “Još jedanput mogu umiriti naše građane – neće svi raditi do 67. godine nego samo oni koji neće skupiti 41 godinu staža. Sindikati pokušavaju stvoriti paniku u javnosti, većina građana će ići u mirovinu sa 60 i 65 godina”, objašnjava Pavić rutinski spominjući “naše blagajnice”, koje u svijet rada ulaze s 18-19 godina i “naše studente” koji radne knjižice dobivaju s 24, 25 godina, nakon završetka studiranja.
E sad… S jedne strane zjapi katastrofičan minus u državnim financijama ukoliko prođe referendum. S druge, ne bude li referenduma, za građane se, zapravo, neće promijeniti ništa bitno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ante Starčević u 45 milijuna primjeraka
Odakle onda, pobogu, tih 45 milijardi kuna razlike? Sve će ostati isto, samo će s neba pasti 45 milijuna novčanica s likom Ante Starčevića, dok blagajnice i bivši studenti u najboljim godinama (60-65) zviždukajući hopsaju prema HZMO-u po rješenje o odlasku u mirovinu? Država će pogoditi seriju utakmica s tri ili više golova na kladionici i s tim novcem zaraditi nedostajuće milijarde? Toliko će država profitirati od buma visokosofisticirane hrvatske industrije 4.0 (okej, ovo zadnje je stvarno nerealno…).
Ili će ipak, blagajnice, studenti i svi ostali odraditi tih 45 milijardi kuna svojim produženim uplaćivanjem dijela plaće mirovinskom sustavu? Odnosno, značajno duljim radnim vijekom Ukratko, izračun gospodina ministra je u totalnom ratu s osnovama matematike, elementarnom logikom i dobrim ukusom. A to su stvari koje su teško probavljive čak i u predizbornim kampanjama i dalekosežnim političko-ekonomskim bitkama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Znamo da su svi u kampanji, ali to kako ministar neuvjerljivo plaši ljude referendumom, ipak je previše
Produženje radnog staža neće mijenjati ništa, a ukidanje tog produženja bila bi katastrofa za državne financije?!
S jedne strane zjapi katastrofičan minus u državnim financijama ukoliko prođe referendum. S druge, ne bude li referenduma, za građane se, zapravo, neće promijeniti ništa bitno. Odakle onda, pobogu, tih 45 milijardi kuna razlike? Sve će ostati isto, samo će s neba pasti 45 milijuna novčanica s likom Ante Starčevića, dok blagajnice i bivši studenti u najboljim godinama (60-65) zviždukajući hopsaju prema HZMO-u po rješenje o odlasku u mirovinu?
Postoji, jednostavno, granica dobrog ukusa i elementarne logike. Da, čak i u predizbornim kampanjama, ili dalekosežnim političko-ekonomskim bitkama kakva je ova koja se usred kampanje za europske izbore vodi oko sindikalnog referenduma protiv mirovinske reforme. Odnosno, protiv ranijeg uvođenja produženja starosne dobi za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina.
Kad su mirovine i kampanje u pitanju, ta granica se i dosad znala prijeći, dosta je sjetiti se istupa tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić koja je pred referendum o ulasku EU 2012. godine stvar pojednostavila na sljedeći način: “Ne bih htjela biti preokrutna, ali ako ne uđemo u Uniju, nećete dobiti mirovinu”. Ušli smo. Srećom za ministricu jer bi se ipak pokazalo da mirovine stižu i izvan Unije.
Grozomorne milijarde
Hiperbola Vesne Pusić eventualno se mogla braniti argumentima o vjerojatnom padu kreditnog rejtinga koji bi uslijedio nakon propasti referenduma (što se u stvarnosti ionako dogodilo bez obzira što smo ušli u EU), te daljnjim ekonomskim problemima koji bi za Hrvatsku uslijedili ako bi joj europska blagajna ostala zaključana. No, i dalje se radilo o pretjerivanju koje je prešlo granicu dobrog ukusa i elementarne logike.
Aktualno pretjerivanje ministra rada i mirovinskog sustava još je gore, jer očito samo sebe pobija već u startu. Ukoliko sindikalni referendum prođe, objašnjava Marko Pavić, njegovi učinci će državu koštati grozomornih 45 milijardi kuna. Što će rezultirati ili prosječnim smanjenjem svih mirovina za pet posto, ili dodatnim zaduženjem države koje će na 45 milijardi nalijepiti još nemalu kamatu.
Toliki će ceh biti ako referendum prođe i sindikati zabetoniraju dob odlaska u penziju na 65 godina.
Ništa bitno
Što, međutim, ako referenduma ne bude i propisi ostanu isti ovakvi kakvi su sad? Ništa.
Stvarno, ništa bitno. “Još jedanput mogu umiriti naše građane – neće svi raditi do 67. godine nego samo oni koji neće skupiti 41 godinu staža. Sindikati pokušavaju stvoriti paniku u javnosti, većina građana će ići u mirovinu sa 60 i 65 godina”, objašnjava Pavić rutinski spominjući “naše blagajnice”, koje u svijet rada ulaze s 18-19 godina i “naše studente” koji radne knjižice dobivaju s 24, 25 godina, nakon završetka studiranja.
E sad… S jedne strane zjapi katastrofičan minus u državnim financijama ukoliko prođe referendum. S druge, ne bude li referenduma, za građane se, zapravo, neće promijeniti ništa bitno.
Ante Starčević u 45 milijuna primjeraka
Odakle onda, pobogu, tih 45 milijardi kuna razlike? Sve će ostati isto, samo će s neba pasti 45 milijuna novčanica s likom Ante Starčevića, dok blagajnice i bivši studenti u najboljim godinama (60-65) zviždukajući hopsaju prema HZMO-u po rješenje o odlasku u mirovinu? Država će pogoditi seriju utakmica s tri ili više golova na kladionici i s tim novcem zaraditi nedostajuće milijarde? Toliko će država profitirati od buma visokosofisticirane hrvatske industrije 4.0 (okej, ovo zadnje je stvarno nerealno…).
Ili će ipak, blagajnice, studenti i svi ostali odraditi tih 45 milijardi kuna svojim produženim uplaćivanjem dijela plaće mirovinskom sustavu? Odnosno, značajno duljim radnim vijekom Ukratko, izračun gospodina ministra je u totalnom ratu s osnovama matematike, elementarnom logikom i dobrim ukusom. A to su stvari koje su teško probavljive čak i u predizbornim kampanjama i dalekosežnim političko-ekonomskim bitkama.