Nije se htio uvući u politiku

Ona se bavi izradom makroekonomskih analiza i prognoza, savjetovanjem u financijskom i javnom sektoru, razvojem IT projekta… Šonje je također iznimno plodan autor: iza sebe ima 23 knjige odnosno poglavlja u knjigama, od kojih je 9 objavljeno u inozemstvu, 40 znanstvenih i stručnih radova, više od 300 citata na Google Scholaru, a vrlo je čest gost u medijima i raznim tribinama na kojima analizira najvažnija teoretska i praktička ekonomska pitanja.

Velimir Šonje nikada se nije dao uvući u politiku, premda su ga zvali sa svih strana. Umjesto toga, Šonje se još 2003. odlučio okušati u privatnom biznisu. I to mu ide više nego odlično. Na početku razgovora zanimalo nas je slaže li se s ocjenom da su HDZ i SDP zapravo glavne prepreke toliko potrebnim i nužnim reformama. Zbog želje da osvoje ili sačuvaju vlast niti najavljuju niti provode ozbiljne reforme jer se boje da će ih kazniti dio biračkog tijela. Umjesto toga rasipaju novac, kojeg uzgred rečeno nema, kupujući naklonost pojedinih slojeva društva pa je zbog toga gotovo nemoguće izaći iz te pat situacije.

ŠONJE: Odnos političkih stranaka i glasača nalik je odnosu kokoši i jajeta. Stranke u demokraciji opipavaju bilo birača i nastoje im se prilagoditi odabirom tema, prioriteta i prijedloga rješenja. Kada bi to zastupanje biračkog tijela funkcioniralo savršeno, mogli bismo reći da je narod taj koji je odgovoran za pat situaciju po načelu “sami ste sve ovo izabrali”. Međutim, u odnos stranaka i birača miješaju se još barem tri važne sile.

TELEGRAM: Koje?

ŠONJE: Interesi stranačkih elita, koje mogu odlutati od realizacije nekog javnog interesa zbog prioriteta užih interesa kao što je slučaj s nepotističkim modelima zapošljavanja u državnom sektoru. Zatim utječe i nešto što bismo mogli nazvati “vodstvo”, odnosno sposobnost stranaka da prepoznaju neki problem i nametnu ga društvu kao opći problem za koji će ponuditi rješenja. Treći remetilački faktor su pojedinci – političari-lideri – koji imaju ili pak nemaju karizmu ili neku sličnu sposobnost za nametanje ukupnog političkog ritma i ključnih tema. Naša političko-ekonomska stagnacija uzrokovana je svim spomenutim faktorima.

Prvo, stavovima birača koji većinom ne rade i zanimaju ih samo pitanja raspodjele, a ne proizvodnje i kreacije. Drugo, uskim interesima stranačkih odnosno političkih elita. Treće, nedostatkom vodstva, i četvrto, činjenicom da se u hrvatskoj politici u ova tri desetljeća nije pojavila snažna osoba koja bi u isto vrijeme razumjela gospodarstvo i javne financije i imala političku moć. Među ljudima koji su imali političku moć bilo je povjesničara, polaznika partijskih škola, intendanata, radijskih voditelja, diplomata, ali nikada moć i mandat nije imao netko tko bi imao odgovarajuće razumijevanje gospodarskih pitanja.

TELEGRAM: Tko je kriv da hrvatske građane u predizbornim kampanjama ne zanimaju ekonomske teme već su usredotočeni jedino na ideologiju i prošlost?

ŠONJE: Ekonomske teme su politički zastupljenije u razvijenim zemljama, ali ne treba idealizirati stvari – i tamo su svjetonazorska i slična pitanja na izborima često važnija od ekonomskih. Ipak, neobično je kolika je prevlast ideologije i prošlosti u nas. Uzroci su slojeviti. Tri velika rata u proteklih 100 godina, od kojih je onaj drugi po mnogim karakteristikama bio i građanski, ostavila su duboke obiteljske ožiljke koji se protežu generacijama i oblikuju fundamentalne političke stavove ljudi.

Mi mislimo da se ljudi sukobljavaju oko fašizma i antifašizma, a sukob i politički stav kod većine ljudi koji se pale na prošlost, zapravo nema veze sa širom ideološkom slikom, nego s time na kojoj je strani bio krvnik nekoga djeda ili bake. Tako da je ono što izgleda kao ideološki sukob, prvenstveno stvar obiteljskog iskustva – politički stajalište kao vrsta obiteljske osvete.

Nadalje, moguće objašnjenje prevlasti ideologija prošlosti je interes političkih elita, možemo tako reći, da nabrijavaju emocije radi primata emotivnog naboja nad gospodarstvom i pitanjima o budućnosti društva. Naime, budući da se gotovo svi profesionalni političari u Hrvata u ekonomskim temama slabo snalaze, a oni koji su vladali u tim pitanjima imaju putra na glavi, moguće je da je na djelu implicitni sporazum odnosno zajednički interes dijela političkih elita da se pažnja skreće od gospodarskih tema ka svjetonazorskima.

TELEGRAM: U tomu prednjače upravo HDZ i SDP?

ŠONJE: Što bi stranke imale od rata do istrebljenja na ekonomskim temama, kada nakon 2000. dijele odgovornost za slabe gospodarske rezultate? To ih samo može oslabiti, i jedne i druge. Nadalje, stranački lideri sigurno su svjesni da njihove političke mašinerije počivaju na realiziranoj ili očekivanoj koristi koju ključni stranački ljudi misle uživati u pogledu razvoja karijera, poslova i drugih privilegija vezanih uz javni sektor.

Jer, kad se dobiju izbori, onda se ne pregledavaju životopisi, nego se pita tko je, metaforički rečeno, lijepio plakate dok se nije znalo tko će odnijeti pobjedu. To je neumitno pravilo političke igre kojem desetljećima svjedočimo. Ne znam je li bolje u razvijenim zemljama, možda i nije, ali tako je to kod nas. Zbog toga, čak i ako političari na nekoj racionalnoj razini znaju da je javni sektor nužno racionalizirati, učiniti jeftinijim, efikasnijim, to njihovo saznanje nalazi se u suprotnosti s uspostavljenim pravilima političkog funkcioniranja koja počivaju na širenju i utjecaju u javnoj domeni. Ako je broj ključnih glasača koji su interesno vezani uz širinu javnog sektora i proračunske transfere velik, a u stvarnosti nije samo velik nego je i dominantan, onda je teško bilo što u temeljima promijeniti.

TELEGRAM: Nemate li dojam da uz to što nema političke volje, u nas nema ni znanja da se uđe u ozbiljne reformske zahvate?

ŠONJE: Znanje je utjelovljeno u administraciji, među stručnjacima u javnom sektoru i njihovim stručnim suradnicima koji rade u drugim sektorima. To je tehnokratski element koji ne bi trebao ovisiti o političkim ciklusima. Međutim, ako nema profesionalne administracije, ako je zahvat političkog kadroviranja dubok ne samo u administraciji nego i u obrazovanju, zdravstvu i drugim javnim sustavima, onda se znanje o dobrom upravljanju državom i javnim servisima ne može normalno razviti. To je dobar opis našeg razvoja u protekla tri desetljeća. Samo treba imati na umu da je nedostatak znanja posljedica, a ne uzrok.

TELEGRAM: U programu velikih stranaka nema ni riječi o smanjenju broja općina i županija premda je to jedan od preduvjeta smanjenja troškova javne uprave. Je li to zbog toga što političke stranke koriste općine i županije kao sinekure za svoje članove?

ŠONJE: Sinekure su jedan razlog. Drugi razlog je tradicija lokalne samouprave koja se ovdje doživljava kao brana od šireg svijeta – i onog nacionalnog i onog internacionalnog – gdje su se oduvijek događali procesi na koje lokalne zajednice nisu mogle utjecati, ali su ti procesi na njih snažno utjecali. Na strahu od “vanjskog svijeta” počiva i tolerancija spram korupcije, to je ona logika, ako već moram nekome dati, bolje da dam svome. Istraživanja Vuka Vukovića uvjerljivo su pokazala da u Hrvatskoj upravo na lokalnoj razini postoji visoka tolerancija spram korupcije. Tolerancija prema korupciji kreće odozdo.

TELEGRAM: Jesu li to također razlozi da se niti jedna vlast ne želi odreći državnih i javnih tvrtki. Nije li brojka od više od 1000 tvrtki u državnom vlasništvu države dokaz pretjeranog utjecaja države na ekonomiju?

ŠONJE: U 2018. imali smo 1064 državna poduzeća i 423 u mješovitom vlasništvu, gdje je država prisutna s određenim udjelom. Međutim, i ta mješovita poduzeća de facto su državna, jer država nije dioničar kao drugi. Država, odnosno vlast, ima nerazmjernu moć i može presudno utjecati na bitne procese u poduzeću kao što je imenovanje uprave i kada nema većinski udjel. Vidjeli smo puno takvih primjera. Podravka je najpoznatiji.

Veličina i rasprostranjenost državnih poduzeća zalogaj je kojem ljudi koji se profesionalno bave politikom ne mogu odoljeti. Zato je ubijena svaka ideja o privatizaciji. No, upravo priča o zaustavljenoj privatizaciji pokazuje da ne postoji samo jedna strana. Rašireno državno vlasništvo kroz sve ove godine ima snažnu podršku glasača, zbog čega političarima nije teško čuvati njihov javno-sektorski imperij. Oni u velikoj mjeri samo koriste podršku glasača za status quo.

TELEGRAM: Koji su uzroci takvog stanja?

ŠONJE: Oni su duboki i leže u romantičnim, pred-modernim poimanjima koncepta države. Hrvatska je politički konstituirana kao društvo bez liberalne tradicije, a na bazi romantične nacionalne ideje u kojoj se država izjednačava s dobrim – ostvarenjem stoljetnoga sna, jamstvom zaštite i prosperiteta. Međutim, povijest poučava da su države višedimenzionalne pojave. Države nemaju samo jednu stranu – jedan povijesni karakter. One su, jednako tako, izvori represije, nekontrolirane moći, korupcije, nepravda i neefikasnosti.

Politička konstitucija liberalnih demokracija u velikoj se mjeri svodi na skepsu prema bilo kakvoj romantiziranoj ideji države. Na toj ideji počiva razvoj mehanizama nadzora nad političarima i državnim tijelima, pri čemu su slobodni izbori tek nužan, prvi, no nikako ne i jedini element sustava demokratskih provjera i ravnoteža. Hrvatska tek sada, sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća, kreće u transformaciju iz romantizirane u jednu realniju i liberalniju verziju funkcioniranja države odnosno čitavoga društva.

TELEGRAM: Postoji li uopće način da se u takvim okolnostima spasi zdravstveni i mirovinski sustav?

ŠONJE: Mirovinski sustav “pukao” je davno. Zdravstveni još nije, iako je na rubu i o njegovim dugovima piše se puno više nego o dugovima mirovinskog sustava. Naime, kada bi se sve braniteljske mirovine obračunale izvan mirovinskog sustava, njegov bi deficit i dalje iznosio oko 3 posto BDP-a. Znači da se mirovine ne mogu financirati iz doprinosa.

Povećanje doprinosa za prvi stup nije rješenje, jer povećava trošak rada i smanjuje konkurentnost. Zato su rješenja reforme koje će dovesti do povećanog zapošljavanja te mirovinska reforma uz koju će se isplate mirovina s vremenom sve više seliti na isplate iz osobne mirovinske štednje, kako obvezne tako i dobrovoljne.

TELEGRAM: Kako riješiti problem zdravstva?

ŠONJE: U zdravstvu postoji prostor za bolju organizaciju i uštede kroz depolitizaciju i profesionalizaciju upravljačkog sustava te korištenje privatnog sektora i njegovih usluga u dijelu javnog standarda koji pokriva HZZO. Prije ili kasnije, morat će se otvoriti rasprava, za koju sada nema političke volje i hrabrosti, o dubinskoj reformi sustava. Javni standard zdravstvene zaštite morat će se jasnije definirati i odijeliti od zdravstvenog nad-standarda koji će trebati plaćati. Proširit će se sustav participacija i model polica osiguranja s franšizom i refundacijama.

Sada nema uvjeta za to. Ljudi ne razumiju koliko je ovaj sustav neodrživ u uvjetima starenja stanovništva, a u politici se nitko ne usuđuje dirati vrući krumpir jer građani poistovjećuju svaku zdravstvenu reformu s gubitkom prava. No, to uopće ne mora biti tako ako je reforma dobro osmišljena i ide na uklanjanje neefikasnosti iz sustava.

Dugoročno, to će biti bolji, izdašniji sustav. No prije ili kasnije, demografski trendovi i proračunska nužnost navest će Hrvatsku na reformu i primjenu srednjeg puta koji kombinira standard javne zaštite s privatnim osiguranjem, koji je uobičajen u razvijenim europskim zemljama. Ne usuđujem se prognozirati vrijeme koje je potrebno da dođemo do te točke. Prilično sam siguran da joj nismo ni blizu. Okretanje glave u stranu će se nastaviti, do daljnjega.

TELEGRAM: Nisu li jedan od primjera nepravedno raspoređenog poreznog tereta minimalni porezi za privatne iznajmljivače apartmana kojima se on određuje praktički od oka?

ŠONJE: Na djelu je svojevrsna javna hajka na ljude koji se bave iznajmljivanjem nekretnina u turističke svrhe. Ne ulazeći u šire društvene uzroke i gledajući uže ekonomski, primjećujem da kritičari iznajmljivača, a možda i dio samih iznajmljivača, ne razumiju koncept troška amortizacije nekretnine. Naime, obiteljski smještaj se u prosjeku puni 60-70 dana u godini, što je upola lošije od popunjenosti hotela.

Znači da u tom turističkom segmentu govorimo o potencijalnom višku godišnjeg prihoda nad tekućim rashodima od nekoliko stotina eura po postelji, a samo iznimno tisuću do dvije. Kada bi se te ljude natjeralo da posluju kao obrti ili poduzeća, oni bi mogli obračunati trošak amortizacije nekretnine, jer sve to valja dobro održavati kako se vrijednost ne bi gubila. U tom slučaju velika bi većina malih iznajmljivača imala gubitak, što znači da uopće ne bi platili porez na dobit.

TELEGRAM: Koje je onda rješenje?

ŠONJE: Porezni sustav mora biti i jasan i jednostavan, tako da su paušali dobro rješenje za ljude koji se bave mikro poslovima u turizmu, osobito ako im to nije jedini ili glavni posao. Problem s takozvanim paušalcima u turizmu nastaje kada se netko tko ima ozbiljan turistički biznis od 20 ili 50 kreveta raznim smicalicama uspije podvući pod plašt malog iznajmljivača, dok je u stvari riječ o ozbiljnom poduzetničkom pothvatu s ozbiljnim prihodima, možda i ozbiljnim dobitkom. Međutim, niti takvi slučajevi ne znače da je problem u paušalcima. Problem je u drugim propisima koji omogućuju evaziju. Porezne uprave svuda u svijetu, pa i naša, imaju ovlasti oporezivanja ovisno o stvarnom karakteru posla, iako i s time treba postupati oprezno i kontrolirano kako bi se smanjila samovolja administracije i neizvjesnost regulatornih uvjeta za poduzetnike.

TELEGRAM: Zašto se u nas ne može uvesti porez na nekretnine? Je li razlog tomu što se stranke ne žele zamjeriti svojim biračima koji su u velikoj većini vlasnici nekretnina?

ŠONJE: Prijedlog poreza na nekretnine pao je 2017. jer je bio loše pripremljen. Prijelomni trenutak nastupio je kada su jedinice lokalne uprave i samouprave počele građanima slati obrasce za samo-prijavu. Svakome tko poznaje ovu zemlju jasno je da je oporezivanje na temelju samoprijava nepravedan početak oporezivanja jer će najbolje proći oni koji će izvijestiti o manjoj poreznoj osnovici.

Ljude se utjeralo u jako ružnu igru tipa “zašto bih ja bio poštena budala” i ljudi su s pravom reagirali otporom prema državi koja se nije organizirala, nije obavila svoj dio posla u pogledu određivanja porezne osnovice. Na taj način gurnula je ljude u nemoguću situaciju. Dakle, da biste imali moderan porez na nekretnine, morate imati fiskalni katastar s pouzdanim procjenama vrijednosti nekretnina.

TELEGRAM: Nije to valjda jedini razlog da se ne uvede porez na nekretnine?
ŠONJE: Nije. Postoje još barem četiri problema. Prvo, mi već imamo komunalnu naknadu koja se obračunava po jednostavnijoj formuli koja je primjerena informacijama koje naše lokalne vlasti mogu sažvakati. Komunalna naknada je po osnovici i namjeni de facto porez na nekretnine. Drugo, nije točno da je porez na nekretnine jedan od najvažnijih izvora prihoda u suvremenom svijetu – on je jedan od najmanje važnih izvora prihoda, tako da se politički iscrpljujemo na temi koja, kada se pretvori u milijarde i udjele u proračunu, nije suštinski bitna za ovu zemlju.

Pričalo se o uvođenju poreza na nekretnine kao uvjeta za rasterećenje troška rada, što je meni zvučalo kao spin, jer ako želite rasteretiti rad, to možete učiniti sutra, bez obzira na porez na nekretnine. Ukupni tereti na rad dvadeseterostruko su veći od iznosa koji bi i najizdašniji porez na nekretnine mogao donijeti proračunima lokalnih zajednica. Treće, nekretnine su se negdje od kraja pedesetih, kada su komunisti završili sa svojim modelima “raspolaganja” privatnom imovinom, mogle smatrati jedinom sigurnom privatnom imovinom ozbiljnije i postojane vrijednosti. Ljudi su zbog toga ogroman, nerazmjeran dio imovine držali u nekretninama.

To je uzrok zašto više od 90 posto obitelji u Hrvatskoj posjeduje vlastitu nekretninu, po čemu smo uz Rumunje europski rekorderi. Zbog toga povećanje oporezivanja u tom segmentu, ljudi tumače kao državnu prevaru – zadnje po što je neutaživo žedna administracija i politička elita došla na kraju, kad su iscrpili sve druge modele porezne presije. Četvrto, nove porezne oblike treba razmatrati u kontekstu ukupne porezne presije. Ona je mjereno postotkom BDP-a najveća među zemljama na sličnom stupnju razvoja. Zato očekujem da će reakcije građana sprječavati uvođenje poreza na nekretnine još niz godina, sve dok se ukupno opterećenje ne smanji i ne ubrza gospodarski rast.

TELEGRAM: Čini se da se takvo što neće dogoditi u dogledno vrijeme.

ŠONJE: Kako više ne živimo u diktaturi, uvođenje novog poreza treba zaslužiti stalnim dokazivanjem da je država efikasna, nekorumpirana i sposobna proizvoditi kvalitetne usluge za građane. Na spremnost za izglasavanje poreza vam utječe i broj crnih automobila u koloni nekog moćnog političara. Nije slučajno da u skandinavskim zemljama vlade imaju najmanje automobila, a političari se svako malo slikaju na biciklima.

To nije populizam, ni stvar kultura. To je posljedica prirode njihovog posla u kojem se skromnošću, figurativno rečeno, plaća podrška za neke od najvećih poreznih opterećenja na svijetu. U Stockholmu bi trenutačno nastao antiporezni pokret da slučajno dobiju vladu sastavljenu od naših ili bosanskohercegovačkih političara. Kada se ovdje, na jugu, javni sektor počne ponašati onako kako se vladaju vlasti u skandinavskim zemljama, onda će političari moći pitati građane da im plate više za vidljive i očito korisne javne usluge koje će početi proizvoditi kako bi poslali poruku da se isplati platiti malo više. Dakle, lopta je u političkom dvorištu, a ne u dvorištu poreznih obveznika koji već plaćaju mnogo, izdašno, iznad percipirane vrijednosti koju dobivaju zauzvrat.

TELEGRAM: Jesu li Hrvatskoj potrebne privatne klinike i bolnice te privatne škole i fakulteti? Je li opravdan strah da bi to moglo biti izvor novih nejednakosti i nepravdi u društvu?

ŠONJE: Pokažite mi razvijenu zemlju u kojoj ne postoje privatne klinike, bolnice, škole i fakulteti. Krajnje je neobično da mi o tome razgovaramo 2020. To je znak koliko smo kao društvo zaglibili – ogrezli u arhaičnim mentalnim shemama koje se mogu povezati sa stoljetnom poviješću prvo seljačkog, onda socijalističkog i na kraju nacionalnog romantizma u pogledu funkcioniranja države. Kod nas se ne razumije da odnos javnog interesa i privatne proizvodnje javnih usluga mogu biti kompatibilni.

Država u raznim sustavima – zdravstvu ili obrazovanju – može ljudima dati vaučere koji su kvazi-novac odnosno namjenski certifikat o kupovnoj moći, kojim ljudi mogu platiti i privatnu obrazovnu ili zdravstvenu uslugu. Pružatelj usluge koju smo odabrali moći će se naplatiti iz proračuna nakon što certifikat prezentira nadležnom ministarstvu. Upravljajući kupovnom moći ljudi – dijeleći vouchere prema nekom kriteriju ravnopravnosti građana – država osigurava javni interes. U ovom slučaju jednake šanse ljudi, dok s druge strane dopušta da privatni ponuđači usluga budu u ravnopravnom položaju s organizacijama javnoga sektora koje pružaju javne usluge. Tako ljudi dolaze u poziciju da sami biraju ponuđače za koje misle da će im donijeti najviše koristi.

TELEGRAM: Upravljanje takvim sustavima nije nimalo jednostavno, a osim toga zahtjeva stručnost i pošteno obavljanje posla?

ŠONJE: Naravno, to zahtijeva dobru regulaciju, nadzor i pametnu administraciju. Mi smo, na žalost, daleko od takvih rješenja i najviše što u ovoj fazi možemo tražiti je smanjenje regulatornih prepreka za privatne bolnice, škole i fakultete koji posluju na čistom tržištu, bez dodira s državnim sustavom odnosno proračunskim novcem. Tu su stvari zapravo banalne: ako razvoj takvih privatnih institucija ne omogućimo ovdje, naši će ljudi odlaziti kupovati njihove nadstandardne usluge u inozemstvo. U isto vrijeme, propustit ćemo razviti propulzivan i konkurentan sektor koji izvozi usluge, jer se u sprezi s turizmom već razvija ozbiljan sektor privatnog zdravstvenog turizma koji ima lijepu budućnost.

TELEGRAM: A što je s obrazovanjem?

ŠONJE: Što se fakulteta tiče, reći ću vam kakva je bila situacija s ekonomskim fakultetima jer tu struku poznajem: privatni fakulteti predvođeni Zagrebačkom školom ekonomije i managementa imali su prvi veći udjel stranaca u ukupnoj studentskoj populaciji od državnih. Razlog: prije su razvijali međunarodnu suradnju, digitalizirali studij i organizirali predavanja na engleskom. Bilo mi je drago nedavno čuti da sada i većina državnih fakulteta hvata korak, ali neobično je da se o tim temama na isti način raspravljalo još dok sam bio na kraju studija, krajem osamdesetih. Znači da s ovom pričom kasnimo 30 godina. Kao studentu viših godina studija ni u najcrnjim snovima nije mi dolazila pomisao da ćemo 2020. u Hrvatskoj i dalje voditi tu vrstu razgovora.

TELEGRAM: Zašto u nas država politikom poreza ograničava sposobnost privatnih inicijativa i tvrtki premda je svagdje u svijetu privatni sektor generator razvoja?

ŠONJE: Romantična ideja o državi odnosno vlasti, koja, kao što sam rekao, u nas ima stoljetnu povijest koja je evoluirala kroz seljačku, socijalističku pa nacionalističku utopiju, poreze ne vidi ni kao problem, ni kao bitnu temu. Sve inačice etatističkog romantizma pretpostavljaju da vlasti čine samo dobre stvari, ili da se one loše mogu zanemariti.

Prema tom gledanju na državu, aktivistička vlast ima pravo na svako djelovanje i svaku pogrešku, a oni koji sve to plaćaju vide se kao sumnjivci, “privatnici” u negativnom smislu te riječi, koje treba utjerati u red. Jer, kao da su niža bića, oni navodno nisu u stanju razumjeti ni javni interes, ni ozbiljnost i odgovornost javnoga posla. Ako u glavi imate takvu sliku svijeta, pa na to dodate duboko ukorijenjene javno-sektorske interese, onda poreze i slična opterećenja ne možete ni pojmiti kao mogući problem.

To što neki ekonomist tamo gnjavi s nekim modelima i međunarodnim usporedbama samo je potvrda da se ekonomistima ne smiju povjeravati države na upravljanje. Imali smo jednog takvog, slučajnog, na čelu vlade, ali riješili smo ga se u roku nekoliko mjeseci, naravno da nije imao šanse. Dakle, samo se gleda kako povećati prihode i rashode, naravno, pod kontrolom javnih vlasti, na svim razinama. Ako imate takav model u glavi, onda se ideja o smanjenju prihoda i rashoda vlasti čini odioznim, anti-civilizacijskim činom.

TELEGRAM: Privatne tvrtke, pa i one koje su u nas u stranom vlasništvu, uspješnije su od državnih.

ŠONJE: Nisu uvijek. Privatne tvrtke često propadaju ako ne pronađu odgovore na promjene koje su na tržištu svakodnevne. Međutim, državne tvrtke ne propadaju jer se vlast boji da bi propast neke državne firme dovela pod znak pitanja financijsku snagu države. Tu počinje dramatično iskrivljenje: u državnom sektoru poslovanje je komotnije. Manje je tržišnog pritiska. Mogu proći i neefikasne prakse. One se mogu pojaviti i u privatnom sektoru, ali u privatnom sektoru nisu održive, jer će vas konkurencija pojesti.

Dugogodišnje poslovanje u relaksiranom državnom okružju često dovodi do atrofije, jer menadžeri će u prosjeku biti lošiji, upravljanje će općenito biti politizirano, a oblikovat će se korporativna kultura i modeli ponašanja koji na tržištu ne bi živjeli ni dana bez ozbiljnih posljedica. Zbog toga su privatna poduzeća u prosjeku efikasnija od državnih, ali to vrijedi samo na tržištima koja nemaju nekih posebnosti.

TELEGRAM: Kakva je situacija s državnim nacionalnim blagom, vodama ili šumama?

ŠONJE: Kod prirodnih monopola kao što su vode, šume ili tramvajski prijevoz u gradovima, ili kod stvari u kojima postoji nepremostiva razlika u informacijama i znanjima između proizvođača i prodavača s jedne i kupaca s druge strane, vrijede druga pravila. Kada nije moguće organizirati transparentno i konkurentno tržište, državna agencija ili poduzeće može imati smisla, iako i u tom slučaju treba osigurati interes javnosti – efikasnost, kvalitetnu uslugu, profesionalizam i odsustvo korupcije – a uvijek treba propitivati i mogućnost da se dobrom regulacijom privatnih ponuđača umjesto direktnim državnim miješanjem u proizvodnju riješi problem koji tržište ne može riješiti samo.

TELEGRAM: Kako ocjenjujete rasplet sukoba između vlade i sindikata u obrazovanju?

ŠONJE: S obzirom da je ovo izborna godina, još je dobro kako je sve završilo.

TELEGRAM: Zašto su u Hrvatskoj, koja je turistička zemlja, takvi otpori uvođenju eura što bi uveliko pomoglo njegovom razvoju?

ŠONJE: Postoje dva glavna straha u vezi eura. Jedan je suverenistički strah da ćemo izgubiti nešto “naše”, a drugi je strah od inflacije u trenutku uvođenja eura. Vlada ne čini ništa da ljudima objasni zašto i jedan i drugi strah nisu opravdani. Suverenistički strah nije opravdan, jer HNB nikamo ne ide već se udružuje u sustav središnjih banaka i dobiva glas za stolom za kojim se već sada odlučuje o monetarnoj politici eura koja je presudna za financijske uvjete u Hrvatskoj.

Frankfurt već sada presudno utječe na financijske tokove i odnose u Hrvatskoj jer smo mala i otvorena zemlja pokraj europodručja, koja je veličinom u odnosu na europodručje nalik kapi vode pored bazena. Težina budućega glasa hrvatskog guvernera u Upravnom vijeću Europske središnje banke daleko premašuje naš gospodarski značaj. Što znači da hrvatski utjecaj – a suverenitet nije apstrakcija u smislu sličica na novčanicama nego pravo i sposobnost utjecanja na stvari koje bitno određuju naše živote – dakle, naš utjecaj, to jest suverenitet, s uvođenjem eura raste. Osim toga, povećat će se i stupanj slobode u profesionalnom, ne političkom naravno, upravljanju deviznim rezervama jer će nestati opasnost naglih deviznih odljeva.

TELEGRAM: Koliko je utemeljen strah od inflacije?

ŠONJE: Strah od inflacije najvećim je dijelom iluzija frekvencije kupnje: ako poskupi mala stvar koju kupujete svaki dan, primjerice, kava, a pojeftini stvar koju kupujete jednom godišnje, primjerice, odmor, bit ćete uvjereni da je došlo do inflacije iako je za vas situacija možda povoljnija ako u godini dana potrošite više na odmore i putovanja nego na espresso.

Točno se zna koliki je taj takozvani rizik zaokruživanja cijena koji volim ilustrirati pravilom “ono što košta sedam kuna koštat će jedan euro”. Taj rizik je ukupno gledano mali, ali ponavljam, iz javnosti su u vezi ove teme nestali svi koji su ove stvari trebali objašnjavati ljudima, što bi nas moglo uvesti u situaciju da će se uskoro većina protiviti uvođenju eura. Do sada smo bili podijeljeni 50:50.

TELEGRAM: Koliko je to što prihodi od turizma čine gotovo 20 posto BDP-a opasno po gospodarstvo?

ŠONJE: Hrvatska je peta zemlja u Europi po dužini obale, iza Norveške, Ujedinjene Kraljevine, Grčke i Italije. Kada imate klimu kakvu mi imamo, i obalu kakvu imamo, još k tome na toplom moru, zašto bi bježali od komparativne prednosti koja nam je bogom dana? Turizam će se nastaviti razvijati svojim putem dokle god će tržišta tražiti tu vrstu usluge. Meni može biti samo žao što nemamo još više super-kvalitetnih turističkih kapaciteta koje kupci pune pet-šest-sedam mjeseci u godini, jer bi onda i dodana vrijednost u turizmu bila još veća.

No, to će se dogoditi, taj daljnji razvoj turizma. A to što nekoga i mimo naše povijesti, klime i geografije muči visoka ovisnost o turizmu, neka pogleda isti problem s druge strane stakla: zašto nemamo više dodane vrijednosti koju stvaramo u industriji, informatici i komunikacijama, prijevozu, trgovini i ostalim uslugama? Zar je to problem turizma? Postoji ta nategnuta interpretacija o takozvanoj Nizozemskoj bolesti, kao da turizam “odvlači” odnosno “zadržava” ili “okupira” kapital, rad i zemlju koji bi se inače produktivnije upotrijebili u nekoj drugoj djelatnosti. Za tu teoriju do sada nismo našli dovoljno čvrsta uporišta u hrvatskoj stvarnosti.

Ako bih malo banalizirao, kako bih stvari učinio jasnijima, pozvao bih čitatelje da zamisle kako sljedećih pet godina niti jedan turist ne dolazi na Hvar i država ne može pomoći otoku. Što mislite, što bi se dogodilo u tom slučaju? Bi li radno sposobni Hvarani odselili s otoka, ili bi tamo niknula tvornica avionskih motora ili kakav logistički centar? Prilično sam uvjeren da bi se iseljavanje dogodilo prije razvoja alternativne produktivne djelatnosti.

TELEGRAM: Nisu li zarade od turizma i od doznaka iz inozemstva dvosjekli mač za naše gospodarstvo i državu? Omogućuju, naime, državi pa i građanima da troši puno više nego li gospodarstvo realno zarađuje?

ŠONJE: Moramo striktno razlikovati turizam koji nosi zaradu odnosno dodanu vrijednost, od doznaka iz inozemstva. To su dvije potpuno različite stvari. Doznake doista osiguravaju veći raspoloživi dohodak od bruto nacionalnog dohotka koji tehnički mjeri ono što proizvedu, u različitim kombinacijama i na različitim lokacijama, naši radnici, naš kapital i naša zemlja. Doznake su dohodak koji je ostvaren negdje drugdje, ali je prenesen ovamo.

Kod nas su doznake važne još od vala iseljavanja 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. No paradoks je da su doznake narasle nakon zadnjeg vala iseljavanja, tako da nakon ulaska u EU godišnje dolazi dodatna milijarda eura, ukupno preko 2 milijarde godišnje koje dođu naprosto zato što su ljudi otišli. Za zemlju bi bilo puno sretnije rješenje da tih doznaka nema – da su ljudi ostali i ostvarili svoje ekonomske planove ovdje. Ali eto, nije išlo. Dobrim dijelom i zbog slabosti o kojima smo razgovarali, a ljudi konačno uživaju neotuđivo pravo na individualnu potragu za srećom.