Zrinka je imala 19 godina kad ju je netko od četnika ubio dok je plivala u Kupi. Jedini optuženi sad je oslobođen
Županijski sud u Zagrebu oslobodio je Dragana Čavića za ubojstvo iz 1993.
Tko je i zašto ubio 19-godišnju Zrinku Gmaz, te ranio njezinog brata Domagoja (16) i bratića Igora Karaulu (17) u srpnju 1993., od danas je službeno ponovno nepoznanica. Županijski sud u Zagrebu nepravomoćnom je presudom oslobodio krivnje Dragana Čavića, jedinog optuženog za taj ratni zločin. Sud kaže da nema dokaza za njegovu krivnju.
Istraga ovog slučaja krenula je još 1999. godine. Čavić je cijelo vrijeme nedostupan hrvatskom pravosuđu. Riječ je, inače, o čovjeku koji je rođen u Vukovaru, a tijekom rata živio je u Petrinji. Kasnije se sklonio u Republiku Srpsku. Tamo živi i danas, u Banja Luci. Na lokalnom banjalučkom sudu ispitan je o optužbama za ratni zločin iz 1993. godine. Sve je negirao. Sada je nepravomoćno i oslobođen krivnje.
Zašto je pucano na djecu na kupalištu?
Na djevojku i dvojicu mladića pucano je 16. srpnja dok su se kupali na lijevoj obali Kupe u Staroj Drenčini. Čavić je, stoji u optužnici, u to vrijeme bio pripadnik izviđačko-diverzantske grupe 31. petrinjske brigade koja je doista bila na tom području, no nitko ga nije vidio da puca na djecu. Pričalo se po selu da se hvalio pucnjavom u kojoj su stradali kupači, ali to, kako je rekla sutkinja Jadranka Kos, nije bilo dovoljno za osudu.
Tog je dana prema Zrinki, njezinom bratu i bratiću ispaljeno više hitaca. Djevojka je zadobila prostrijele po cijelom tijelu, nije bilo šanse da preživi. Domagoj i Ivan teško su ozlijeđeni. Neki svjedoci su tvrdili da je ovaj zločin počinjen iz čiste obijesti, tek kako bi se poremetilo primirje koje je u ono vrijeme vladalo na tom području.
Što (ni)su radili pripadnici UNPROFOR-a?
Kako je UNPROFOR trebao nadzirati provedbu primirja, istražni sudac iz Siska tražio je njihove pripadnike da pomognu obaviti očevid na desnoj obali Kupe, odakle je pucano. Međunarodne snage su to odbile, zbog čega se nikada nije došlo do kvalitetnih dokaza ovog zločina.
Tek nekoliko dana kasnije, 4. kolovoza 1993. jedan je čovjek pronašao četiri metka, te ih donio istražiteljima u Sisku. Oni su ih odmah poslali na vještačenje, a balističari su zaključili kako se najvjerojatnije radilo o streljivu iz automatske puške ili puškomitraljeza.
Među materijalnim dokazima našla se i bilješka poručnika za bezbjednost, izvjesnog Aleksandra Aleksića, koji je zabilježio imena 17 pripadnika pod zapovjedništvom Steve Bunčića, tzv. ‘Stivove grupe’. Na popisu se nalazio i Čavić. No, to je bilo sve.
Zašto je donijeta oslobađajuća presuda?
Sve ostalo što je sudsko vijeće imalo bila su svjedočenja na osnovu kojih se nije moglo bez dvojbe zaključiti da je upravo Čavić ubio Zrinku Gmaz, te ranio njezinog brata i bratića. “Većinu svjedoka zahvatila je jednostavno kolektivna amnezija”, rekla je, obrazlažući odluku vijeća, sutkinja Kos. Potvrđivali su neki od njih na sudu kako se ovaj zločin povezivao s Čavićem i Bunčićem, neki su tvrdili da ga je počinila ‘Rambova grupa’ a Rambo je bio nadimak upravo Draganu Čaviću.
Ni Zrinkina majka Đurđa Gmaz nije vidjela tko je pucao u njezinu djecu. Samo je čula rafale, pa je potrčala prema Kupi. S jednom susjedom svoju je ranjenu kćer stavila u automobil. Krenuli su prema Odri. Držala je Zrinku u krilu. Kada je shvatila da više ne diše zaklopila joj je oči.
Domagoj Gmaz prisjetio se kako je Zrinku pogodilo čak deset metaka. On je sam ranjen s tri, a Igor s dva metka. Za sestrinu smrt doznao je dva dana nakon teške operacije koju je prošao u sisačkoj bolnici. “Ljudski mi je bilo jako teško donijeti ovakvu presudu, ali kao sudac nisam mogla donijeti drugačiju odluku”, rekla je na kraju sutkinja Kos.