Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ako vas se i Trump odriče zbog desničarenja, onda ste pretjerali. A to se upravo događa Poljskoj

Đivo Đurović objašnjava pozadinu sramotnog poljskog zakona o Holokaustu i kompleksnog odnosa između Poljske i Amerike

Poljski zakon o Holokaustu, jedna od najsramotnijih revizionističkih inicijativa posljednjih godina, izaziva sablazan među zapadnim demokracijama još otkad je predložen. Osudili su ga Europska unija, Izrael i Amerika, koja je Poljake već prije upozorila da ne ugrožavaju dobre odnose sa saveznicima. Stari strahovi da Poljaci zapravo nikad nisu politički sazreli, sad se čine utemeljeni. Poljska ambiciozno stupa na međunarodnoj pozornici, ali joj Amerika mora glumiti roditelja i paziti na svaki njen potez. To je uloga koju nitko ne želi

Pukla je ljubav Washingtona i Varšave. Ideološke simpatije administracije Donalda Trumpa prema ekstremno desnoj vlasti Jarosława Kaczyńskog ugasile su se ovih dana nakon niza američkih upozorenja. Relativiziranje Holokausta i nametanje falsificirane povijesne istine udaljilo je dvije zemlje, koje su još prošlog ljeta izgledale kao savršeni partneri u nacionalističkom populizmu. No, poljski zakon o Holokaustu bio je previše čak i za Trumpa.

Poljski ambasador u Washingtonu pozvan je prošlog tjedna u State Department, gdje mu je bez puno uvijanja rečeno da Amerika otkazuje sve planove za susret Trumpa i potpredsjednika Mikea Pencea s poljskim predsjednikom i premijerom. Ako Poljska unatoč tome ne opozove skandalozni zakon – rečeno mu je – Kongres će obustaviti financiranje zajedničkih obrambenih aktivnosti u Poljskoj. To će značiti povlačenje više od četiri tisuće američkih vojnika i 250 tenkova koji u misiji NATO-a čuvaju poljske granice od mogućnosti da Rusija ponovi što je napravila u Ukrajini. Povrh toga, svaki poljski pokušaj da zakon o Holokaustu primijeni protiv američkih državljana imat će dramatične posljedice.

Ambasador je o šokantnom razgovoru hitno poslao izvještaj u Varšavu. Već sutradan, predsjednik Andrzej Duda odaslao je šefa svog kabineta u Washington da sanira štetu. Bez puno efekta, jer Poljska nije napravila što Amerika od nje traži – problematični zakon i dalje je na snazi i čini se da neće biti opozvan. Stvar je procurila u medije s obje strane, pa iako i Washington i Varšava tvrde da je riječ o “fake news”, već i hitni posjet šefa Dudina kabineta, koji nije bio planiran, svjedoči koliko su se odnosi zakomplicirali. Poljska je vlast ideološki otklizala toliko udesno da je čak ni srodna vlada u Americi ne želi pokrivati. Dapače, spremna ju je otvoreno kazniti jer su Poljaci pretjerali preko svake dopustive granice.

Jedna od najsramotnijih revizionističkih inicijativa

Poljski zakon o Holokaustu, jedna od najsramotnijih revizionističkih inicijativa posljednjih godina, izaziva sablazan među zapadnim demokracijama još otkad je je predložen. Osudili su ga Europska unija, Izrael i Amerika, koja je Poljake već prije upozorila da ne ugrožavaju dobre odnose sa saveznicima. Općem dojmu nije pomoglo to što je zakon proglašen dan pred Međunarodni dan sjećanja na Holokaust.

Riječ je o orvelijanskom propisu koji kriminalizira javnu raspravu o sudjelovanju Poljaka u Holokaustu; zapriječene kazne idu od novčane globe do čak tri godine zatvora. U jednoj stvari Poljaci su načelno u pravu, iako je suludo da za to propisuju kaznu – zakon zabranjuje da se logore smrti u kojima je proveden Holokaust, i koji su fizički gotovo svi bili na teritoriju Poljske, naziva “poljskim logorima”. Tako ih doduše nitko nije ni zvao, ali je razumljiva senzibilnost Poljaka koji ne žele da se mjesta uništenja židovskog naroda, koja su osnovali i njima upravljali nacisti, nazivaju “poljskima” samo zbog geografije.

No, to je sve u čemu Poljaci imaju pravo. Zakon naime zabranjuje propitivanje uloge Poljaka u Holokaustu. A mnogi Poljaci bili su suučesnici Holokausta. Mnogi su to radili pod pritiskom Nijemaca, ali mnogi su to radili i bez Nijemaca, jer je antisemitizam u Poljskoj duboko ukorijenjen. Poljaci su progonili Židove i prije nego što su Nijemci došli i nakon što su Nijemci otišli – jedan veliki pogrom dogodio se 1946., godinu dana nakon pada Trećeg Reicha.

Jedan od najgorih poljskih zločina prema Židovima

Kao rijetko koji narod, Poljska je imala kompliciran odnos sa svojim Židovima – svojedobno je bila jedna od najotvorenijih sredina u Europi, kad su se Židovi od 13. stoljeća počeli tamo naseljavati. S vremenom je i u Poljskoj narastao antisemitizam. U Drugom svjetskom ratu dogodili su se i najljepši i najgori trenuci poljsko-židovskog odnosa. Poljska ima najveći broj “pravednika među narodima” – nežidova koji su u Holokaustu spašavali Židove pod cijenu toga da ugroze vlastiti život. S druge strane, veliki broj Židova stradao je od poljskih kolaboracionista, posebno ljudi na čelu gradova i lokalnih sredina koji su Židove prijavljivali nacistima ili uzimali obračun s njima u vlastite ruke.

Jedan od najgorih poljskih zločina zbio se u ljeto 1941. u mjestu Jedwabne. U gradiću s par tisuća stanovnika susjedi katolici okrenuli su se protiv susjeda Židova, bez da ih je na to natjerao nacistički okupator. Napravili su to jer su gajili duboko ukorijenjeni antisemitizam i dobili priliku u kojoj njihov postupak neće biti kažnjen. Dapače, mogli su se nadati da će biti i nagrađen. Židove koje nisu ubili sjekirom, stjerali su u hambar na kraju sela. Poljaci su kasnije tvrdili da su ih na to natjerali nacisti, ali to nije bila istina. Vrata hambara zakračunali su Poljaci, drveno su zdanje benzinom polili Poljaci, i Poljaci su bacili šibicu. Najmanje 340 Židova – muškaraca, žena i djece – izgorjelo je u masakru od poljske, a ne od njemačke ruke.

Rekonstrukciju stravičnog masakra u Jedwabnama prvi put je 2000. godine donio poljsko-američki povjesničar Jan Tomasz Gross, profesor na Princetonu. Njegova knjiga “Susjedi” izazvala je sablazan u službenoj poljskoj historiografiji i pokrenula nezapamćenu polemiku, koja se ponovno rasplamsala kad je donesen ovaj zakon. U prvim mjesecima njemačkog napada na istočnu Poljsku, koja je u 1941. bila pod sovjetskom okupacijom, dogodilo se još barem pedeset sličnih pogroma nad Židovima koje su izveli Poljaci, a ne Nijemci, pokazala su kasnija istraživanja.

PiS sve uvjerava da su Poljaci ‘žrtve i samo žrtve’

Poljska ekstremno desna vlada već godinama proziva Grossa kao neprijatelja poljskog naroda i prijeti mu tužbama. Vladajući ekstremisti tvrde da Gross – kako se to kod nas kaže – “mrzi sve što je poljsko”. Zato se treća prijetnja State Departmenta, nakon one o diplomatskim sankcijama i obustavi vojne pomoći, odnosi na “američke državljane koji bi mogli potpasti pod novi poljski zakon”. Čak ni Trumpova administracija ne može dopustiti da se povjesničara, profesora na Princetonu, kazneno goni zbog njegova profesionalnog rada.

Od pobjede na poljskim izborima, s druge strane, vlada Prava i pravde (PiS) pokušava nametnuti drukčiji narativ o poljskoj prošlosti. Njegova osnova je – zvuči poznato – da su Poljaci “žrtve i samo žrtve”. A žrtve, u tom narativu, po definiciji ne mogu počiniti zločin. “Poljskom vlada režim koji otvoreno promovira ksenofobni nacionalizam kao sredstvo vlastite legitimacije”, kaže Jan Gross. “Temelj tog ksenofobnog nacionalizma je antisemitizam.”

To nisu samo prazne optužbe. Poljski premijer Mateusz Morawiecki nedavno je izjavio da su “i Židovi bili počinitelji zločina u Drugom svjetskom ratu”. Zakon koji je donijela njegova vlada falsificira prošlost jer izjednačava stradanja Poljaka i Židova. U ratnoj Poljskoj, kao i drugdje u Europi, svaki Židov i Židovka bili su osuđeni na smrt samom činjenicom što su Židovi. To nije bio slučaj s Poljacima, bez obzira na masovna stradanja koja su pretrpjeli.

Po njima, Drugi svjetski rat kalvarija je Poljaka, ne Židova

Manipulira se i brojkama: poljska vlada često navodi 6 milijuna poljskih žrtava u Drugom svjetskom ratu – brojku koja zvuči podjednako stravično kao 6 milijuna Židova ubijenih u Holokaustu. Ne kažu da od tih 6 milijuna poljskih žrtava njih 3,2 milijuna čine poljski Židovi.

Privid da su većina ubijenih u logorima bili Poljaci stvarao se još u komunizmu; sad je još gore – u novom srednjoškolskom kurikulumu donesenom pod PiS-om, od 15 nastavnih sati posvećenih Drugom svjetskom ratu, samo se u jednom govori o Holokaustu. Drugi svjetski rat u Poljskoj, po tom tumačenju, kalvarija je Poljaka, a ne Židova; još je manje to kalvarija Židova koju su ubrzali Poljaci.

Lažno pokajanje poljskog predsjednika Dude

I onda se dogodi sljedeće:

“S dubokom tugom se klanjam, kao predsjednik Poljske, onima koji su bili prognani kao i obiteljima onih koji su bili ubijeni. Želim im reći: Molim vas, oprostite! Oprostite Republici Poljskoj, molim vas oprostite Poljacima, molim vas, oprostite tadašnjoj Poljskoj jer je počinila takva sramotna djela!” Trenutak je to pokajanja poljskog predsjednika Andrzeja Dude, koji još kaže: “Gledam današnju Poljsku i mislim: Koja šteta, koji je gubitak nanesen Poljskoj time što više ne živite s nama. Vi ste elita inteligencije, ali u drugim državama, vi ste narod vrlo uspješan, poštovan, ali u drugim zemljama, vaša kreativna snaga, vaša znanstvena proizvodnja, vaši veličanstveni uspjesi – ništa od toga više ne doprinosi Republici Poljskoj. Koja šteta! Tako mi je žao zbog toga.”

Otkud takva isprika predsjednika Poljske, koji je jedva par tjedana ranije potpisao sramotni zakon po kojemu Poljaci nemaju ništa s progonom Židova? Nezapamćeno pokajanje i neočekivani senzibilitet za sudbinu židovskog naroda došli su na predsjednikove usne iz politikantskog razloga – Duda se nije ispričao, još manje preuzeo odgovornost za progone Židova u Poljskoj u Drugom svjetskom ratu. Isprika koju je dao odnosi se isključivo – i to je naglasio – na antisemitsku čistku 1968. godine, kad su Židovi označeni kao peta kolona i čak 13 tisuća njih je oduzeto državljanstvo i protjerani su iz zemlje. Duda se ispričao zato što su taj zločin počinile – komunističke vlasti.

Poljaci zapravo nikad nisu politički sazreli

U imaginariju ekstremno desne stranke PiS, “komunisti” nisu “Poljaci” niti je današnja vlast njihov sljednik. Iako nategnuto, to bi bilo prihvatljivo, da ne otvara još gore pitanje – zašto se Duda ne može ispričati za zločine poljskih kolaboracionista, koji su prijavljivali, progonili i ubijali Židove? Ako antikomunistička vlast može “preuzeti” zločine komunista, koje ne smatra “svojima”, znači li to da zločine nacista i njihovih suradnika ne može preuzeti … jer ih smatra – svojima? Teško je doći do drukčijeg zaključka.

Nije to jedini razlog da se aktualnu poljsku vlast poveže s nacistima. Već i zakon o kojemu pričamo dovoljan je razlog. Komemorativne prakse samo potvrđuju sumnju – glavno obilježje u nesretnim Jedwabnama, u spomen Poljacima stradalima od nacista, veliki je križ u centru mjesta. Spomenik stvarnim žrtvama, onima koje su spalili Poljaci, samo je mala kamena ploča na kraju sela. Kao znak vremena, ta je mala ploča na kraju sela danas išarana svastikama. To je slika i prilika današnje Poljske.

I svega ovoga već je puna kapa američkoj administraciji. Stari strahovi da Poljaci zapravo nikad nisu politički sazreli, sad se čine utemeljeni. Poljska ambiciozno stupa na međunarodnoj pozornici, ali joj Amerika mora glumiti roditelja i paziti na svaki njen potez. To je uloga koju nitko ne želi. Drugim riječima, čak i da Poljska sutra odustane od skandaloznog zakona o Holokaustu, odnosi Varšave i Washingtona neće se brzo popraviti. Svatko ima šansu ispasti kreten, ali onda mora i preživjeti period u kojem je upravo to – kreten.

Koga predsjednica više voli – Trumpa ili poljske naciste?

Poljsko-američki odnosi, još lani prostor za testiranje konzervativnih i reakcionarnih ideja, danas su zato na silu konvencionalni. Još gore, Poljsku sad već nitko ne doživljava kao ozbiljnog aktera, još manje aktera koji na svojim plećima može iznijeti probleme koje će riješiti. Sramoćenje ili gubitak kredibiliteta – nazovite to kako vam se više sviđa – posljedično vode ispuhavanju poljskih ambicija, s kojima smo i mi u Hrvatskoj imali posla.

Uspravnica je pukla, da se izrazim riječima predsjednice Republike – i pukla je na najgori mogući način. Hrvatska politika koristila je činjenicu da je Poljska, kao najveća država prirodni lider slavenskih zemalja u Uniji – a pritom je više od njena slavenstva simpatizirala njenu desnu orijentaciju. Sad je, ako pitate Kolindu Grabar Kitarović, ta desna orijentacija postala problematična, jer ako bi se Hrvatska vezala uz Poljsku, onda bi se vezala i uz problematične, antisemitske aspekte Poljske. Kratki spoj događa se brzo, kad se ustanovi da Amerikanci ne vole antisemitske ispade. Ne treba bili jako pametan da se to nasluti.

I koga onda predsjednica više voli – Trumpa kojemu se cijelo vrijeme prišmajhlava, ili poljske naciste koje Trump sad odjednom napada? I što će biti s uspravnicom, njenom političkom investicijom, i njenim približavanjem najkonzervativnijim državama Srednje Europe? Tko je ikad sreo Kolindu Grabar Kitarović, znat će da je njen odgovor na zagonetku – Trump. Problem je što Trump nikad neće čuti ni za zagonetku, a još manje za Kolindu. Tu počinje i završava sva hrvatska tragedija.

Đivo Đurović
Analitičar
47 članaka Više o autoru