Austriji je konačno dosadilo uzgajanje tuđeg revizionizma na svom prostoru. Reakcija naše vlasti je tragikomična

U moru bolno predvidivih izjava, teško je izdvojiti najspektakularniju

16. 05. 2009. Bleiburg, Austrija - Deset tisuca ljudi doslo je u Austriju na komemoraciju bleiburskim zrtavama. 
Photo: Tomislav Miletic/24sata
FOTO: PIXSELL

Kad su već austrijske vlasti i crkva napravile ono što su hrvatske vlasti morale same davno napraviti, ukazala se idealna prigoda da ovakve riječi čujemo od strane državnog i crkvenog vrha, ali ona ne samo da nije iskorištena, nego je reakcija i jednih i drugih bila bolno predvidiva i tragikomična. Osobni favorit mi je ipak Vladimir Šeks s tvrdnjom da ova odluka austrijske crkve ide na ruku ekstremistima, kao da sve ovo što smo gledali svih ovih godina nije bio kontinuirani festival ekstremizma. Jednako spektakularna bila je ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić...

Nikad nećemo saznati koji je bio motiv, inače desničarske austrijske vlasti, da konačno uvede ozbiljne zakonske sankcije za veličanje ustaštva, niti s kojim motivom je Koruška crkva zabranila održavanje mise na bleiuburškoj komemoraciji nekoliko mjeseci nakon prvospomenute odluke vlasti. Možda im je dovoljan i vlastiti revizionizam i ne da im se igrati sporednu ulogu u skandalima koji svaku godinu prate bleiburško okupljanje, možda se doista iskreno žele obračunati s povijesnim revizionizmom, a moguće je i da žele djelovati edukativno na brojne vlastite građane koji vuku hrvatsko porijeklo, bilo iz Hrvatske ili iz BiH.

Uglavnom, što god da je od navedenog na stvari, i vlasti i katolička crkva napravili su veliku stvar za pristojniji dio hrvatskog društva, koje je savršeno svjesno da bleiburška komemoracija od prvih dana primarno služi za uzgajanje revizionizma, a ne za odavanje pijeteta stradalima. Siguran sam da obilježavanje stradanja tih ljudi, pa i pod saborskim pokroviteljstvom, nikome ne bi smetalo kada bi se odande poslale jasne poruke da su ustaški režim i vojska bili i u ideji i u izvedbi zločinački, da je antifašististički narodnooslobodilački pokret oslobodio zemlju, spasio obraz hrvatskom narodu i bio na ispravnoj strani povijesti, ali da je poslijeratni obračun s kolaboracionističkim vojnicima i onima koji su ih pratili bio nepotreban i ukaljao je pobjedu, o čemu bismo zbog iskrenog suočavanja s prošlošću trebali govoriti.

Kontinuirani festival ekstremizma

Ovakvo što, međutim nismo nikad čuli, ne samo na Bleiburgu, nego niti u bilo kojoj drugoj prigodi od strane onih koji ovo okupljanje organiziraju ili im je stalo do nje. Isto tako smo, nažalost, jedva ikada čuli i predstavnike službene vlasti da ovakvo nešto izjave, a aktualno vodstvo Sabora je, k tome odbilo inicijativu Ranka Ostojića da bude pokrovitelj obilježavanja 75. godišnjice Bitke na Sutjesci, u kojoj je poginulo gotovo tri tisuće Dalmatinaca i koja je značila prekretnicu u ratu te otvorila prostor za stvaranje zavnohovske Hrvatske. One koja se nalazi u preambuli Ustava i čija je današnja Republika Hrvatska sljedbenica.

Kad su već austrijske vlasti i crkva napravile ono što su hrvatske vlasti morale same davno napraviti, ukazala se idealna prigoda da ovakve riječi čujemo od strane državnog i crkvenog vrha, ali ona ne samo da nije iskorištena, nego je reakcija i jednih i drugih bila bolno predvidiva i tragikomična. Osobni favorit mi je ipak Vladimir Šeks s tvrdnjom da ova odluka austrijske crkve ide na ruku ekstremistima, kao da sve ovo što smo gledali svih ovih godina nije bio kontinuirani festival ekstremizma. Što se pak tiče iskazane bojazni da bi sada netko mogao svjesno kršiti austrijske zakone, što bi dovelo do incidenata, svima nam je jasno kako će ideali popustiti pod pragmom.

Manifestno pranje ruku

Jednako spektakularna bila je ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić, koja je posve ozbiljno izjavila kako se ne priliči komentirati postupke ostalih država. Dakle, netko kome je u osnovnom opisu posla upravo to da radi s inozemstvom i komentira ovakve odluke sasvim ozbiljno izjavi nešto ovakvo. To je zapravo moguće samo u Hrvatskoj. Manifestativno pak pranje ruku predsjednika Sabora Jandrokovića, koji je rekao da će se prvo konzultirati s organizatorima i Hrvatskom biskupskom konferencijom prije ikakvih daljnjih poteza, predstavlja krunu nedostatka bilo kakve sposobnosti da vlast razumije probleme vezane uz bleiburška okupljanja, a posebno da to javno izrekne.

Ostaje nam tako samo ljutita reakcija biskupske konferencije, koja kad je stavimo pored izjave Koruške katoličke crkve jasno sugerira u kolikoj je mjeri ovdašnja Crkva posvađana s vlastitim izvornim poslanjem, a zapravo s aktualnim papom i politikom Vatikana. Stoga izjavu austrijske Crkve vrijedi citirati u najbitnijih rečenici: “Ukupna slika ove manifestacije šteti ugledu Katoličke crkve i mogla bi s pravom poslužiti kao osnova da se, u slučaju da se izda dozvola za održavanje mise, Katoličkoj crkvi u Koruškoj predbaci instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru”. Sve to nas dovodi do sukoba koncepata, budući da znatni dijelovi katoličke crkve u Hrvatskoj već desetljećima ništa drugo ne rade, osim što emitiraju javne istupe u političke svrhe i javno ne pokazuju nikakvu distancu prema ustaškoj državi.