A i strahovito zanimljiv organ, ako ništa, vječno opjevan, pomislih dok žurimo hodnikom. Tri milijarde puta srce otkuca u životu prosječnog vijeka trajanja, naletjeh na podatak. Sto tisuća puta u jednom danu. Svakoga dana kroz njega prođe 7.500 litara krvi koja donosi kisik i hranjive tvari svakoj stanici našeg tijela. Unatoč dojmu da su smrtnost danas preuzeli karcinomi, još uvijek najviše umiremo od bolesti srca i krvožilnog sustava, potvrđuje dr. Manola. “Dijete se trenutno operira, aritmija je u pitanju, zahvat izvodi kolega Krmek, moramo se nešto konzultirati”, govori, dok ga pratim s rokovnikom i zapisujem kilometarske nazive bolesti, operativnih zahvata i raznih prostorija.

Počinju ga zanimati aritmije pa odlazi na edukaciju u Milano

Doc.dr.sc. Šime Manola je kardiolog, aritmolog, vrlo bogatog životopisa. Podrijetlom je iz Preka, na otoku Ugljanu, i danas je voditelj Zavoda za aritmije u Vinogradskoj bolnici. Taj Zavod je, doznat ćemo detaljnije kasnije, revolucionaran. Liječe artimije jednostavnim i vrlo sigurnim zahvatom koji u Švicarskoj košta 15.000 eura. Po broju ablacija, kako se ti zahvati zovu, pritom su vodeći u regiji.

Po završetku medicinskog fakulteta, dvije godine je stažirao na zagrebačkoj Hitnoj pomoći. To je jako dobro iskustvo za mladog liječnika, reći će usput. Potom je odradio četverogodišnju specijalizaciju iz interne medicine, a specijalistički ispit položio je 2003. godine. U to vrijeme velike bolničke kuće nisu nudile ugovore i njima vezivale ljude koje su slale na specijalizaciju, sad, međutim, imaju klauzule u ugovorima.

“To je OK, uložili su u vas, očekuju da to vratite. Dug je proces stvoriti kvalitetnog čovjeka”, komentira dr. Manola. Nakon specijalizacije ostao je u Vinogradskoj i do 2011. godine radio u Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Interne klinike. Kao odjelni liječnik, pokrivao je područja opće kardiologije, interventne kardiologije, elektrofiziologije i elektrostimulacije. Prije nešto više od deset godina, preciznije 2005., počinju ga zanimati aritmije srca.

Odlazi u Milano, u Italiju, i ondje provodi godinu dana na edukaciji iz elektrofiziologije na Poliklinici San Donato Milaneze. Dvije godine kasnije polaže subspecijalistički ispit iz kardiologije, a potom postaje voditelj kardiološkog odjela i laboratorija za elektrofiziologiju srca u Vinogradskoj bolnici. Danas je dr. Šime Manola predsjednik radne skupine hrvatskog kardiološkog društva. Radnu skupinu za aritmije vodi od 2014. godine.

Medicina je toliko napredovala, da je kardiologija veća od interne

“U Milanu sam prošao edukaciju iz aritmologije u trajanju od godine dana. Milano je u to doba jedan od najboljih centara za aritmije. U Hrvatskoj je to tada, dakle, 2005. i 2006. godine potpuno nerazvijeno područje. U Europi su već ogromni iskoraci u tom području, a mi smo imali svega troje, četvero ljudi koji su se bavili aritmijom”, tumači dr. Manola.
U hodu komentiramo situaciju u obrazovanju liječnika.

“Sad će navodno ukinuti staž, jer nam fali liječnika, pa da se ljudi što prije zaposle. U moje doba, za postati kardiolog prvo se morala odraditi specijalizacija iz interne medicine, a potom subspecijalizacija iz kardiologije. Zato smo mi internisti i kardiolozi. Novi svjetski trendovi, međutim, posljednjih godina uvode da se odmah ide na specijalizaciju iz kardiologije. Znači, ti liječnici neće biti internisti kardiolozi, nego kardiolozi. Naprosto, danas je medicina toliko napredovala, da je kardiologija veća od cijele interne od prije 15 godina. I nemoguće je imati čovjeka koji bi pokrivao tako ogromno područje”, tumači dr. Manola.

Kao mladi liječnik nije znao želi li kardiologiju. Diplomirao je na pedijatriji, tada mu je to bilo zanimljivije. Međutim, tijekom staža na Hitnoj vidio je, kaže, da je većina bolesti kardioloških, da ljudi prvenstveno imaju probleme sa srcem i krvnim žilama. I privukla ga je kardiologija. U medicini su, poznato je, osuđeni cijeli život na učenje, praćenje nove literature i znanstvenih članaka. Dobra stvar danas je što je sve dostupno na internetu. Nekada su pristup znanju imali samo odabrani. Samo neki su mogli koristiti znanstvene časopise i posjećivati vrlo korisne kongrese, danas je to puno bolje raspoređeno, potvrđuje i dr. Manola.

Ulazimo u salu, na stolu je 3-godišnji dječak u općoj anesteziji

“Liječnici ulažu veliku količinu znanja i energije, a u Hrvatskoj i jako puno entuzijazma, to moramo naglasiti. U medicini smo spremni da učenje traje. To je studij kojeg upisuju ljudi u startu spremni puno raditi i ulagati u sebe, a malo tražiti. Ali, ipak, danas se to mijenja, čini mi se nekako da ljudi malo više drže do sebe”, nasmijao se. Ulazimo u salu. Na operacijskom stolu je 3-godišnji dječak u općoj anesteziji. Ne vidimo ga, pokriven je svijetloplavim prekrivačem. Liječnički tim je nad njime, gledamo ih kroz staklo iz susjedne prostorije.

“Ivica, kako je”, dobacuje dr. Manola i rukom potapša tehničara Ivicu Benka, nagnutog nad nekoliko monitora. “Benko je, inače, šef sestrinskog dijela u elektrofiziološkom laboratoriju, a što se mene tiče, vrijedi kao dva doktora”, odlučno kaže Manola. Stajemo sa strane; ispred nas su monitori i na njima dječakovo srce, u bojama kao u nekoj 3D video igri. Dječak ima aritmije. “Srce je struja”, dobacuje dr. Manola, dok navlači rukavice. “Nešto mora davati srcu napon da se stišće. To je potencijal”. Srce je struja, kako dobra rečenica, pomislih dok kolega fotograf i ja promatramo zahvat i radnu atmosferu u sali.

Donedavno, čovjeka bi nakon tri napada uputili na psihijatriju

Što je aritmija, kako se dijagnosticira, kako se liječi, hrpa je pitanja. Aritmija je poremećaj srčanog ritma, govore nam u hodu. Nastaje kada električni impulsi koji su odgovorni za rad srčanog mišića postanu prebrzi, prespori ili naprosto nepravilni. Aritmije mogu nastati u pretklijetkama ili klijetkama. Frekvencija srca je normalna, primjerice, 60, 70 u minuti. Najednom, u sljedećem trenutku nastupi aritmija i frekvencija skoči s 80 na 200. To je strahovito neugodan osjećaj i čovjek se prepadne. To lupanje može trajati od par minuta do nekoliko sati, uglavnom su tahikardije. Srećom, najčešće nisu opasne po život, međutim, vrlo su nelagodne. Javlja se bol, a može doći i do gubitka svijesti.

“I zato vam ljudi najčešće odu na Hitnu. Prepadnu se, ne znaju o čemu se radi, ne znaju hoće li dobiti infarkt i Hitna im je prvi odabir. Na Hitnoj im se izmjeri puls i snimi EKG. Međutim, aritmija zna biti jako zločesta bolest, ona najednom prestane, pritaji se i nalazi pokažu da je s čovjekom sve u redu. S Hitne ga pošalju doma. Ne prođe dugo, njemu se dogodi ista stvar, čovjek se ponovno uputi na Hitnu, kaže da ga probada, i najednom sve prestane. Znate što je bilo donedavno? Nakon tri puta što bi se to čovjeku dogodilo, on bi dobio uputnicu za psihijatriju. Mislilo se da problem leži u njegovoj glavi. Danas znamo da su to aritmije i, kod takvih slučajeva, pacijenta se šalje u aritmološku ambulantu”, tumači dr. Manola.

Prošle godine obavili više od dvije tisuće ovakvih zahvata

Aritmolog obavlja elektrofiziološko ispitivanje. To je invazivna kardiološka pretraga, stara tek tridesetak godina. Kroz vene se kateterima ulazi u srce. Potom se kateteri, koji podsjećaju na žice iz kakve bravarske radione, postavljaju na točno određena mjesta u srcu, snimaju se potencijali i postavlja dijagnoza. Kod mlađih ljudi, najčešće je riječ o kružnim aritmijama.

“Oni od rođenja imaju jedan ‘kabel’ viška koji povezuje gornji i donji dio srca i koji izaziva aritmiju. Moramo pronaći gdje se on nalazi i moramo ga spaliti. Taj se proces zove ablacija, a obavljamo ga pod kontrolom monitora i rentgena. Zahvat traje jedan do tri sata”, opisuje dr. Manola. U 2009. godini u cijeloj Hrvatskoj imali smo 50 jednostavnih ablacija, a prošle godine više od dvije tisuće, nastavlja liječnik.

“Važno je reći da ne postoje lijekovi koji mogu izliječiti aritmije. Elektrofiziološko ispitivanje i ablacijsko liječenje jedina je metoda koja pomaže. To je invazivna metoda, ali vrlo jednostavna i sigurna. Prva procedura nosi uspješnost u čak 95 posto slučajeva, druga gotovo sto posto. To je odličan rezultat. Ablacija nosi veliki uspjeh i mali rizik”, kaže dr. Manola.

Prije tri mjeseca u Vinogradskoj su prvi put operirali dijete

Promatram prostoriju. Na zidu je zalijepljen mali komad papira koji podsjeća na one šaljive diplome. Na njemu stoji nasmijani dobri duh i čestitka: “DIPLOMA za veliku hrabrost i strpljenje cijelom kardio timu od kardio tima s pedijatrije”. Kemijskom olovkom napisan je datum 6. 03. 2018. i nacrtano jedno veliko srce. Tada smo prvi put operirali dijete, šapne mi jedna medicinska sestra.

To je izuzetno važna informacija. Naime, u Vinogradskoj bolnici prije točno tri mjeseca krenula je pedijatrijska aritmologija. Klinika za pedijatriju i Klinika za bolesti srca i krvnih žila, odnosno njezin Zavod za aritmije, započeli su program pedijatrijske elektrofiziologije. Do tada je postupak ablacije bio izvođen samo u starije djece, uz suglasnost pedijatra, ali nisu bili u mogućnosti primiti djecu svih dobi. Za takvo što nije postojao ni elektrofiziološki laboratorij, niti educiran tim. Stoga je dr. Nikola Krmek, s Odjela za dječju kardiologiju Klinike za pedijatriju, otišao u Budimpeštu i ondje završio edukaciju za elektrofiziologiju kod djece s kompleksnim srčanim aritmijama.

I tako se u Vinogradskoj bolnici razvila i pedijatrijska elektrofiziologija. Valjalo je i dodatno opremiti laboratorij, ugrađen je poseban sustav, „Ensite Precision 3D mapping“, koji omogućuje da se djeca operiraju bez rentgenskog zračenja. Šestog ožujka ove godine tim stručnjaka sa Zavoda za aritmije, Zavoda za anesteziologiju i Odjela pedijatrijske kardiologije uspješno je operirao troje djece. Najmlađe dijete imalo je sedam godina, a zahvati su izvedeni pomoću posebnog mapping sustava, bez korištenja rentgenskog zračenja.

Ova djeca ne bi umrla od aritmije, ali bi im kvaliteta života bila ugrožena

Ostajemo na drugoj operaciji. Na stolu je dvanaestogodišnja djevojčica. Nije pod općom anestezijom, omamljena je. Ni nju ne vidimo, samo svijetloplavi prekrivač i monitor s njezinim srcem. “Prelazimo na lijevu stranu srca, treba nam rentgen”, čuje se nečiji glas. Cijeli tim oblači one teške olovne kecelje, ulaze u salu, a zahvat sa strane promatraju dr. Erin Avdović iz Rijeke, koji je na edukaciji i dr. Marin Bištirlić iz Zadra, koji je na subspecijalizaciji. Oba zahvata na djeci, kojima smo nazočili, uspješno su obavljena.

Nijedno od njih od aritmije ne bi umrlo, ali bi im kvaliteta života bila bitno ugrožena. Što se tiče djece, imali su, kaže, krasan projekt sa Zagrebačkim sportskim savezom koji je trajao četiri godine. Naime, pregledavali su djecu i dijagnosticirali mogu li se baviti sportom. Kod nekih su napravili ablacije, jer im je aritmija smetala u treniranju i izrekli su svega dvije zabrane bavljenja sportom te na taj način vjerojatno spasili život. Projekt se, nažalost, ugasio.

Inače, u timu aritmologa, uz dr. Manolu još su: dr. Vjekoslav Radeljić i dr. Nikola Pavlović. Četvrti, dr. Ivan Zeljković trenutno je na usavršavanju u Baselu, u Švicarskoj. Naši stručnjaci su ponosni da je Centar za aritmije i elektrostimulaciju srca u Vinogradskoj postao jedan od 14 službenih edukacijskih centara Europskog aritmološkog društva (EHRA). Navedenu titulu u Europi dobivaju samo centri sa značajnim brojem procedura, službeno akreditiranim kardiolozima te iskustvom u edukaciji i treningu. Titula se dodjeljuje na pet godina i omogućava kardiolozima iz cijele Europske unije da dođu na dodatno obrazovanje u Vinogradsku.

Po broju ablacija, trenutno smo ispred Slovenije i Austrije

“Po broju ablacija na milijun ljudi vodeća smo zemlja u regiji. Trenutno smo ispred Slovenije i Austrije”, ponosno će dr. Manola, nakon što smo se vratili u njegov ured. Danas, nastavlja dr. Manola, imamo sedam centara u Hrvatskoj. “U Zagrebu su tri, u Vinogradskoj bolnici, na Rebru te centar manjeg volumena u KB Merkur. Ističem centar u Zadru, vodi ga dr. Ante Anić. Po broju obavljenih ablacija centar u Zadru je drugi, dakle, ispred Rebra je. Vinogradska je prva“, kaže Manola. “Potom imamo centar u Rijeci, vodi ga dr. Sandro Brusich i imamo novi centar u Splitu, pokrenuo ga je spomenuti dr Anić. Jedino nam Slavonija nije pokrivena”.

Razvoj toga je entuzijazam. To je vrlo skupi dio medicine, ne krije dr. Manola. Snalazimo se i našim je ljudima taj skupi zahvat postao vrlo dostupan. Što se tiče elektrofiziologija za odrasle, njegov tim održao je stotine predavanja i radionica. Nedavno su na kongresu u Opatiji bili stručnjaci uz cijele Europe, četiri stotine sudionika, uz dva renomirana šefa za aritmije iz američkog Clevelanda.

“Aritmije su dugo bile bauk tema. Ljudi se toga boje, jer su šokovi neugodni i detorizirajući. Prije deset godina to u Hrvatskoj uopće nije postojalo. Sretnici, oni malobrojni, išli su vani na operacije, za što su morali izdvojiti i do 15 tisuća eura. Radom naše male zajednice, velikim naporima i entuzijazmom, postigli smo i da se liječnici opće medicine educiraju, prepoznaju o čemu je riječ i pošalju ih k nama. Danas u Vinogradskoj godišnje obavimo oko šest stotina ablacija. U Sloveniji se na taj zahvat čeka preko godinu dana, kod nas manje od dva mjeseca”, kaže dr. Manola.

Najveći doseg, inače, kardiologija doživjela zadnjih 20 godina. “Kod naglih srčanih smrti u podlozi je uvijek aritmija. Prije su se ljudi liječili od infarkta pomoću ‘tri M’. Morfij. Mirovanje. Molitva. To je bilo jedino što su imali na raspolaganju. Ljudi bi dobili lijekove i odlazili bi doma s bitno oslabljenim srcem (20 do 30 posto, umjesto normalnih 60 posto). U narednih pet godina bi umrli. Danas otvorimo žilu, i ako ste u bolnicu stigli unutar 12 sati od napada, sačuvat ćemo vam srčani mišić i doma ćete ići sa spašenim srčanim mišićem. Uz lijekove, normalno ćete nastaviti svoj život. Nekad se mislilo da je dobro mirovanje. Danas tri do pet dana nakon infarkta čovjek ide doma. To su strahoviti pomaci u kardiologiji”, tumači doktor.

Naš sustav je toliko dobro organiziran da smo među najboljima u Europi

Kod spomenutih ablacija u odraslih ljudi, prvi dan je pregled, drugi dan je zahvat, treći dan ide doma, peti dan je spreman za posao, kratko će dr. Manola. Još do prije par godina, kaže, čak 52 posto ljudi umiralo je od kardiovaskularnih bolesti. Danas je to 45 posto, i to je dobar znak da se smrtnost ipak smanjuje. “Aterosklerozom stvaraju se plakovi, pa se krvne žile sužavaju. Puno stvari na to utječe, tlak, šećer, masnoće, nezdrav život, poroci. Najviše šteti pušenje, to je dokazano. Komplikacije ateroskleroze dovode do srčanog udara, u dvije trećine slučajeva i do moždanih udara, u jednoj trećini slučajeva. Dojam je da je smrtnost od karcinoma veća, još uvijek najviše umiremo od kardiovaskularnih bolesti. Kao liječnik nisam strog. Kažem pacijentu što mu je i što bi trebao, a svatko je svoga tijela gospodar”, kaže dr. Manola.

“Važno je naglasiti, ono što malo ljudi zna, a to je da u Hrvatskoj skoro dvadeset godina postoji mreža među bolnicama. Naime, kad čovjek dobije infarkt bilo gdje u Hrvatskoj, vozi ga se u najbližu bolnicu. Primjerice, bolnica Sestre Milosrdnice u Vinogradskoj pokriva Sisak i Karlovac. Ako dobijete infarkt u tri u noći, dežurni tim stručnjaka će vas primiti. Tisuće puta je to do sada odrađeno. Po tome smo među najboljim zemljama u Europi, jer je sustav dobro organiziran i jer relativno malo košta. Jer nam ljudi ne koštaju ništa. Više vas košta da zovete majstora da vam otvori vrata, jer ste izgubili ključ. Međutim, nemam želju lamentirati po medijima, no, želio bih istaknuti da imamo pedesetak fenomenalnih kardiologa koji su, kroz mrežu primarne PCI, perkutarne koronarne intervencije, stalno dostupni našim pacijentima”, tumači dr. Manola.

Za složene ablacije, još uvijek nemamo dovoljno sredstava

Naglašava da je Hrvatska danas po pitanju jednostavnih ablacija uz bok Austriji, Sloveniji, Njemačkoj, Slovačkoj… Problem je, kaže, kod složenih ablacija jer za to još uvijek nemamo dovoljno sredstava. “Za kompletnu aritmologiju, u što ulaze ablacije i tzv. „pacemakeri“, za cijelu državu izdvajamo šest milijuna eura godišnje. Realne potrebe su oko devet milijuna eura, što znači da nam oko tri milijuna eura fali, da dosegnemo europsku razinu kod složenih ablacija. Na tome radimo, vodimo pregovore s Ministarstvom zdravstva i HZZO-om. Time se bavimo zadnjih godinu dana i vjerujem da ćemo uspjeti”, kaže kardiolog.

Spomenutih šest milijuna eura odnosi se, nastavlja, samo na materijal. U to ne ulaze plaće medicinskog osoblja. “Materijal je skup, primjerice, jedan kateter košta tri tisuće eura. Sagledamo li da budžet za zdravstvo iznosi oko 23 milijarde kuna, odnosno tri milijarde eura, ovih tri milijuna eura, u tom kontekstu nije puno, samo novac treba raspodijeliti. Uglavnom, potrebe smo artikulirali i razgovaramo. Cilj nam je da i kod složenih ablacija dosegnemo visoku europsku razinu”, kaže dr. Manola. Govoreći o budžetu, dotakli smo se, dakako, i općih mjesta u našem zdravstvu. Smatra da je ovakav sustav teško održiv. Za istinsku racionalizaciju nužna je, kaže, bolja kontrola, edukacija zdravstvenog menadžmenta i smanjenje utjecaja politike.

Sedamdeset posto studenata medicine razmišlja o odlasku iz Hrvatske

“Fali nam liječnika. Ljudi vani imaju puno veće mogućnosti i ako ih u Hrvatskoj ništa posebno ne veže, oni odlaze. Ta mjesta u koja odlaze možda nisu posebno atraktivna, niti su im poslovne pozicije jako atraktivne, ali nagrade su bolje nego ovdje. Pitajte studente zadnje godine medicine. Njih sedamdeset posto reći će vam da razmišljaju o tome da idu vani. Koliko je to isplativo državi koja ulaže u svoje ljude, otvoreno je pitanje. Fali nam liječnika i medicinskih sestara, a imamo višak u nemedicinskom kadru”, kaže Manola. Po njegovom mišljenju najveći je problem što malo ljudi radi, pa izdvajanja nisu dostatna.

“Malo ljudi radi, a socijalna prava su velika. Naravno da je teško pronaći jednoznačno rješenje. Izdvajamo preko dvadeset milijardi kuna godišnje za zdravstvo, nije to mali novac. Međutim, fali nam jasna strategija i nadzor potrošenog novca. Ogromne količine pretraga indiciraju se bez razloga. To je zato jer u sustavu ne postoji kontrola. HZZO je tvrtka koja sve to plaća i trebala bi kontrolirati troškove, a oni to ne rade. Nitko me nije došao pitati koliko sam ‘pejsmejkera’ ugradio, koliko po indikacijama, zašto toliko… To je siva zona. Tko god suštinski razumije problem, reći vam ovo isto”, otvoreno će dr. Manola.

Najsposobniji menadžer u našem zdravstvu ne bi mogao ništa napraviti

“Ja ću se poslužiti već poznatim primjerom, kad sam slomio nogu u Švicarskoj, prvo što su me u bolnici pitali bilo je kako će to biti plaćeno. To je zaista tako. Kod nas čovjek dođe u bolnicu bez osiguranja i svi će ga primiti i pregledati. To je socijalna kategorija i košarica prava koja se, po mom mišljenju, mora jasnije definirati”, ne krije Manola.

Kod nas su, nastavlja, kadroviranja još uvijek politička. Da nam, kaže, dođe najsposobniji menadžer iz neke zemlje koja je najbolje i najpravednije organizirala zdravstvo, taj čovjek kod nas ništa ne bi napravio. Jer su mu zavezane ruke. On bi brzo skenirao sustav, vidio bi što treba napraviti, gdje su mu viškovi, gdje manjkovi, vidio bi što je u bolnici dobro, što ne, međutim, na tome bi sve stalo. Zato što ne bi imao moć podijeliti nekoliko tisuća radnih knjižnica. Sve ostalo su floskule, komentira kardiolog.

Hrvatsko zdravstvo je još uvijek atavizam socijalizma u kapitalizmu

“Naše zdravstvo je još uvijek otok socijalizma u kapitalizmu. Tu prvenstveno mislim na izostanak sustava nagrade i kazne. Imamo uravnilovku, jednako se tretiraju radnici i neradnici, a ljudi koji bi trebali brinuti o sustavu, to ne rade. Neki zato što svojoj poziciji nisu dorasli, a drugi zato što nemaju oružje u rukama. Kako nagraditi dobrog djelatnika? Svaki segment društva to zna, jedino zdravstvo to ne prepoznaje. Koji su ljudi sustavu bolji i korisniji, to je velika i važna tema koju naše zdravstvo još nije riješilo”.

Za liste čekanja, još jednu od boljki našeg sustava, kaže da nisu realne. “U liste čekanja ubrajaju se i pacijenti koji su naručeni na kontrolni pregled. Primjerice, ja vas operiram, pregledam i odredim da je iduća kontrola za godinu dana. I vi ste, statistički, također na listi čekanja”. Nije mu, kaže, nepoznata ni zloporaba hitnog prijama po bolnicama. “Primjerice, tamo dolaze i kronični bolesnici. Ako se zna njihovo stanje, njihova kronična bolest, oni bi trebali biti u nekim oblicima stacionara, gdje im se definira klinička slika, organizira skrb i nadzor, a ne aktivni nadzor. A mi to nemamo tako organizirano”.

Manola, za razliku od nekih liječnika, ne želi u politiku

Liječnici u politici? Vjerojatno se zasite medicine i u tome vide nove izazove, kaže kardiolog. “Sigurno je ugodniji život političara, nego liječnika, međutim, vidim da neke od njih pojede stres. Udebljaju se, ostare, što je dokaz da im život nije kvalitetan. Ja, osobno? Ne, neću u politiku”. A što bi bilo da je ostao u Italiji? “Manje bih radio”, nasmijao se.

“Tu puno više radim. Vani je proces dosta lakši. Da sam ostao u Italiji, na dan bih imao dvije ablacije i to je to. A ovdje još vodim odjel s 30 srčanih bolesnika, obavljam vizite, ambulantu, ultrazvuk, primam sve telefonske pozive i radim ablacije. Vani je život puno bolje organiziran i zato je jednostavniji. Mi smo svjetski prvaci u entuzijazmu i improvizacijama”.

Prije petnaest godina, kaže, na odjelu su imali dvije narudžbe tjedno i hitne slučajeve. Danas je tjedno 31 narudžba, iz cijele Hrvatske. Od toga, 70 posto ih je aritmološke prirode. Mjesečno sa Zavoda otpuste 180 bolesnika, od toga, gotovo 80 posto njih imalo je neki operativni zahvat na srcu. “Svi zahvati su na uputnicu, a cijeli sustav počiva na entuzijazmu nekolicine stručnjaka. Volio bih da naši ljudi to znaju”.

---

NOVO! Nakon objave ovog teksta dr. Manola poslao nam je reakciju koju prenosimo u cijelosti:

“U članku o hrvatskoj aritmologiji mojim previdom nije spomenut aritmološki centar u Klinici Magdalena u Krapinskim Toplicama. Ovim putem želim se ispričati svojim kolegama u Klinici te naglasiti važnost Magdalene u razvoju hrvatske aritmologije, posebice u početnoj fazi razvoja kada je imala vodeću ulogu”.