Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Čuveni kirurg ima super pitanje: zašto HZZO pokriva liječenja vani, a u našim privatnim klinikama ne

Razgovor s profesorom Miroslavom Hašplom, jednim od najboljih hrvatskih ortopeda i bivšim šefom katedre koji se specijalizirao u Oxfordu

Kad bi se pacijentima, kaže profesor Hašpl, omogućilo biranje bolnice tada bi se vrlo brzo pokazalo tko koliko vrijedi. 'I tada bi se također pokazalo da ne postoji manjak financijskih sredstava, da nema manjka novca, kreveta ili odjela, već da je upravo suprotno. Znate, u nas se svi žale kako u sustavu zdravstva ima premalo novca. To vjerojatno nije istina, samo se prečesto troši neracionalno i netransparentno'.

Za razgovora s profesorom dr. sc. Miroslavom Hašplom, ortopedom u Specijalnoj bolnici za ortopediju i traumatologiju Akromion, vrata ordinacije u Zagrebu, bez kucanja, otvorila je postarija pacijentica. No, kad je vidjela da profesor ima gosta, odmah se povukla. Nastavili smo razgovor, no profesor Hašpl nije krio nelagodu pa je nakon nekog vremena zamolio: “Možemo li, molim vas, prekinuti intervju, da me pacijentica ne čeka. Samo da je stavim na program, pregledam rentgensku sliku i da njen problem riješimo.”

Profesor Hašpl pozvao je gospođu, a ona je teškom mukom, uz pomoć štapa i pratitelja, ušla u ordinaciju. Pokazao joj je rentgenske snimke te objasnio kako je jedini izlaz operacija ugradnje umjetnog kuka. Pacijentica ga je pažljivo saslušala te ga je, nakon što je dobila još nekoliko dodatnih informacija, upitala: “Koliko stoji operacija?” Profesor Hašpl odgovorio je kolika je cijena operacijskog zahvata s boravkom u bolnici. Pacijentica je bila potpuno zatečena cijenom pa je nakon kraće stanke, bojažljivo kazala: “Pa kad sam bila kod vas 2012., tada sam sličnu operaciju platila samo četiri tisuće kuna. Zašto je toliko poskupjelo?”

HZZO više ne nadoknađuje razliku u cijeni

Profesor Hašpl objasnio je kako je ta operacija i tada stajala isto, samo je Hrvatski zavod za socijalno osiguranje, HZZO, u to vrijeme plaćao veći dio troškova. To je sada, zaključio je profesor Hašpl, ukinuto, pa pacijenti moraju sami platiti cijeli iznos. Da bi utješio vidno razočaranu bolesnicu profesor Hašpl joj je kazao kako u zagrebačkim bolnicama koje su u mreži ima nekoliko vrsnih kirurga specijalista kod kojih može obaviti operaciju na trošak države. Dao joj je popis od nekoliko imena, uvjeravajući je da će sigurno biti zadovoljna. Nakon što je otišla, profesor Hašpl duboko je uzdahnuo.

“Nema gore stvari od ovakvog razgovora. Kako objasniti pacijentima da nismo mi krivi što kod nas moraju sami snositi sve troškove liječenja jer HZZO više ne nadoknađuje razliku u cijeni. Bilo bi pošteno od države da svim zdravstvenim osiguranicima pruži jednake mogućnosti liječenja. A to znači da su im dostupne sve medicinske ustanove. Vlada bi trebala jasno reći građanima da uz ovakav BDP država može osigurati određenu kvalitetu usluga, a oni koji žele nešto više, moraju sami doplatiti tu uslugu”, kaže profesor Hašpl.

Telegram s profesorom na operaciji Vjekoslav Skledar

Pacijentima se uskraćuje kvalitetna zdravstvena usluga

Dodaje kako se zbog ovakve politike dio bolesnika i dalje odlazi liječiti neke bolesti u inozemstvo, a HZZO im nadoknađuje troškove. “No u domaćoj privatnoj zdravstvenoj ustanovi to nije moguće. To je nepošteno prema bolesnicima jer im se uskraćuje mogućnost kvalitetne zdravstvene usluge. Trebalo bi razmisliti da se za ostvarivanje specijalističke zdravstvene zaštite može izdati vaučer s pravom bolesnika da si izabere bilo koju državnu ili privatnu zdravstvenu ustanovu. Ako postoji razlika u cijeni, tu razliku bi pacijent onda sam podmirivao.

Ta mogućnost postojala je do 2013. godine kada je odlukom vlade ukinuta. HZZO-u bi trebalo biti svejedno gdje će se bolesnici liječiti jer bi cijena za državu bila ista i u privatnim i u državnim bolnicama. A bolesnici bi mogli uz nadoplatu dobivati i kvalitetniju zdravstvenu zaštitu. Kad je nakon pet godina kako smo bili u mreži zdravstvene zaštite 2013. ukinuto plaćanje HZZO-a, bio je to za sve nas veliki šok, no na sreću preživjeli smo”.

Kad bi pacijenti mogli birati bolnicu, pokazalo bi se tko zbilja vrijedi

Tadašnju SDP-ovu Vladu na ukidanje tog zakona potaknula je vjerojatno činjenica da su pacijenti počeli sve više tražiti usluge privatnih zdravstvenih ustanova. No, tim potezom Vlada je teško oštetila bolesnike. Osim što više ne mogu slobodno birati zdravstvene ustanove i liječnike, dodatno je povećan pritisak na državne bolnice što rezultira sve dužim listama čekanja. Dodatna negativna posljedica takve odluke ponovno je uspostavljanje monopola državnih medicinskih ustanova pa ih više ništa ne tjera da budu efikasnije i racionalnije. Da bolesnici mogu pod ravnopravnim uvjetima odlaziti i u privatne klinike tada bi napokon i državne bolnice bile prisiljene više se boriti za pacijente.

Kad bi se pacijentima, kaže profesor Hašpl, omogućilo biranje bolnice tada bi se vrlo brzo pokazalo tko koliko vrijedi. “I tada bi se također pokazalo da ne postoji manjak financijskih sredstava, da nema manjka novca, kreveta ili odjela, već da je upravo suprotno. Znate u nas se svi žale kako u sustavu zdravstva ima premalo novca. To vjerojatno nije istina, samo se prečesto troši neracionalno i netransparentno. I nije dobro da se zdravstvena zaštita dijeli na državnu i privatnu. Postoji samo jedna medicina, a liječnik je ili dobar ili nije dobar, s tim da mjesto rada nije presudno.”

Unatoč svim problemima, situacija je sada ipak bolja jer su nekoć pacijenti mogli operirati zglobove samo u pojedinim bolnicama. Ako su željeli višu razinu usluga morali su odlaziti u inozemstvo, a danas takvu kvalitetu mogu često dobiti i u Hrvatskoj, zahvaljujući ponajprije privatnim zdravstvenim ustanovama. U njima uz vrhunsku kvalitetu i opremu, mogu dobiti i najbolje materijale koji se koriste u svijetu.

Zašto je nakon trideset godina odučio otići iz javnog zdravstva

Profesor Hašpl objašnjava kako je 2008. odlučio s četvoricom liječnika iz tadašnje Klinike za ortopediju na Šalati gdje su radili, profesorom Nikolom Čičkom te doktorima sc. Hrvojem Klobučarom i Denisom Tršekom, otvoriti privatnu kliniku upravo zbog toga što su se osjetili sputanima načinom i organizacijom rada. “Znate, državna služba pruža vam apsolutnu sigurnost, u njoj je zasigurno najugodnije raditi jer možeš, bez obzira na kvalitetu, znanje i sposobnosti, mirno dočekati mirovinu. Nakon trideset godina staža odlučio sam ostaviti sve iza sebe jer sam bio svjestan da mnoge stvari u bolnicama ne funkcioniraju na najbolji način. Znali smo govoriti kako nerijetko našim bolesnicima stvaramo probleme, umjesto da ih rješavamo.

Nisam mogao, među ostalim, gledati kako se gomilaju liste čekanja, kako me pacijenti zbog toga čudno gledaju, pitajući se kako im mogu kazati da dođu za godinu dana kad trpe nesnosne bolove. Zbog toga sam s kolegama odlučio krenuti u neizvjesnost i svojevrsnu avanturu nastojeći dokazati da se istim novcem kojim raspolažu državne bolnice u privatnim bolnicama mogu pružiti neusporedivo kvalitetnije usluge. Našim pacijentima osiguran je vrlo brz prijem u bolnicu, kvalitetno i suvremeno kirurško liječenje te promptna i brza rehabilitacija. Budući da naši djelatnici moraju biti zadovoljni kako bi bili zadovoljni i bolesnici, oni imaju veće plaće i bolje uvjete za rad nego njihovi kolege u državnim bolnicama. I plaće nikada nisu kasnile niti sat, a kamoli dan.”

‘Biš li mi mogao operirati prijatelja preko veze?’

Kad govori o razlikama u radu državnih i privatnih klinika, profesor Hašpl navodi podatak kako je već prvu godinu nakon što je napustio Kliniku za ortopediju KBC Zagreb na Šalati, obavljao u svojoj bolnici dvostruko više operacija. Sada stasaju mladi kolege na koje polako prenosi veći dio posla. “Osim boljeg korištenja vremena i efikasnosti rada, uživam u apsolutnoj slobodi, postupam isključivo po vlastitom uvjerenju.

Pregledam pacijenta uz pomoć najkvalitetnijeg rentgena i magnetske rezonance, postavim dijagnozu, i onda pitam pacijenta kad želi operaciju, sutra ili za koji dan, prije ili poslije podne, kakvu sobu ili apartman treba. To je u državnoj bolnici nemoguće jer sustav onemogućava takvo funkcioniranje. Prije desetak godina jedan je kolega odlazio u mirovinu, stao je pred nas dvadesetak kolega koji smo bili stručno vijeće, pa nas je upitao: ‘Imam prijatelja koji je ozlijedio meniskus, biš li ga mogao operirati preko reda?’ Ta operacija inače traje petnaestak minuta, a morao je moliti za prekoredni prijem. Kad sam to čuo, a bila je to redovita pojava, rekao sam da si takvu situaciju neću dozvoliti.”

Izgurali su ga s Medicine jer je prestao raditi u državnoj bolnici

Vrhunac šikaniranja zbog odlaska u privatni sektor profesor Hašpl je doživio na Medicinskom fakultetu u Zagrebu gdje je do tada predavao u svojstvu redovitog sveučilišnog profesora. Postupno su mu oduzimani sati predavanja te je na kraju eliminiran iz sustava edukacija samo zbog toga što nije radio u državnoj bolnici. Zbog toga danas profesor Hašpl, zajedno s kolegom profesorom Čičkom, predaje na fakultetu u Splitu u naslovnom odnosu, premda žive i rade u Zagrebu.

“To je zaista šteta i potpuno nepotrebno, pri kraju sam karijere i drage volje bih nakupljeno znanje i iskustvo podijelio sa studentima i mlađim kolegama”, razočarano je zaključio profesor Hašpl. Premda se svi kunu u potporu poduzetnicima, naš je zdravstveni sustav, umjesto da ohrabri privatnu inicijativu kako bi bili konkurencija državnim bolnicama prisiljavajući ih na kvalitetnije zbrinjavanje bolesnika i efikasnije poslovanje, izbacio iz svojih redova nastojeći ih čak onemogućiti u radu.

Od fonda su otkupili udjele i sad su stopostotni vlasnici bolnice

Nakon više od 10 godina pokazuje se kako su profesori Hašpl i Čičak te doktori Tršek i Klobučar, s anesteziolozima dr. Oremušom i dr. Šoštarićem te kasnije s novoprimljenim liječnicima i s ostalim medicinskim osobljem, u potpunosti uspjeli u svom naumu da pacijentima pruže najvišu razinu medicinskih usluga. Početkom 2007. potpisali su sa Specijalnom bolnicom za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim toplicama ugovor o zakupu i obnovi oronule zgrade.

Zahvaljujući Questus Private Equity fondu koji je bio investitor te tadašnjem ravnatelju prim. dr. Marcelu Majsecu, bolnica Akromion započela je s radom 14. travnja 2008. godine. Danas bolnica, među ostalim, raspolaže najsuvremenijom opremom, vrhunskim digitalnim rentgenom Multix Fusion Max, tvrtke Siemens, magnetskom rezonancom Aera 1.5 T te tehnologijom integriranih operacijskih dvorana, Olympus HD EndoAlpha, sustavom koji omogućuje liječnicima i medicinskom osoblju pristup slikovnim i tekstualnim podacima o pacijentima po čemu je prva e-bolnica u nas.

Po općoj ocjeni bolnica Akromion dana raspolaže s tri najbolje operacijske dvorane u Hrvatskoj za koštano zglobnu kirurgiju. Prije dvije godine četvorica liječnika osnivača, profesori Hašpl i Čičak te doktori Tršek i Klobučar, otkupili su od Quaestus fonda udjele tako da su danas oni stopostotni vlasnici. Zanimljivo da brojni liječnici koji imaju zdravstvenih problema s koštano-zglobnim sustavom, pomoć traže upravo u klinici Akromion. “To mi je najdraže priznanje jer znam da svi oni u svojim bolnicama imaju lakšu dostupnost liječenju, a ipak odabiru nas. To potvrđuje da našim pacijentima pružamo vrhunsku uslugu, a s druge strane hrabri nas da ustrajemo u našim naporima.”

Nije bio siguran da je njegovo znanje dovoljno da upiše Medicinu

Od prvog razreda gimnazije Miroslav Hašpl znao je da će studirati medicinu, premda mu nitko iz obitelji nije bio medicinar niti je u Daruvaru, gdje je živio, imao neki kontakt s medicinom. “Kad živiš u malom gradu, s jednom gimnazijom i samo dva razreda s po 30 učenika, a izabereš elitni fakultet, onda si u problemu. Nemaš pojma je li tvoje znanje dovoljno za prolaz na prijemnom ispitu, pa sam se zbog toga istodobno prijavio u Zagrebu, Beogradu i Rijeci. Igrao sam, dakle, na sve ili ništa.

Na sreću, glatko sam prošao na prijemnom u Zagrebu pa sam kao provincijalac došao u veliki grad što je za mene bio veliki stres. Ne znaš gdje si, imaš osjećaj da svi znaju puno više od tebe, pa mi nije preostalo ništa drugo nego da se potpuno posvetim učenju. Nisam mogao zamisliti da se vratim kući i kažem roditeljima da nisam uspio. Bilo je to veliko opterećenje, ali sam na kraju u roku završio fakultet.”

Došao je do vrhunca pa odlučio opet krenuti od početka

Nakon što je diplomirao Hašpl je prije vojske stažirao u Virovitici, nakon odsluženja vojnog roka u Varaždinu, a onda je dobio stalni posao u Varaždinskim toplicama. Odlučio se za ortopediju. “Nakon dvije godine specijalističkog staža u Varaždinu, došao sam na Kliniku za ortopediju na Šalati. Tamo sam proveo gotovo dvije godine i na kraju položio specijalistički ispit, da bi se onda dogodilo nešto vrlo rijetko i čudesno. Ponuđen mi je stalni posao na Klinici.” To smatra svojim najvećim profesionalnim uspjehom.

“Tada je uslijedio uobičajeni karijerni put: magisterij, doktorat, habilitacija, funkcija izvanrednog i redovnog profesora na Medicinskom fakultetu, gdje sam dvije godine bio i predstojnik katedre. I kad sam došao do vrhunca, kad samo mogao početi uživati u onomu što sam postigao, krenuo sam od početka, praktički od nule. Otišao sam u privatnike, među ostalim i zbog toga što Klinika na Šalati nije dobila sredstva za rekonstrukciju, premda je to bila, a i sada je, vrhunska ortopedska ustanova u zemlji. Iako u njoj rade sjajni liječnici i ostalo medicinsko osoblje, ta je bolnica nekako zaboravljena pa ljudi rade u potpuno neprimjerenim uvjetima koji su daleko ispod njihove razine. A to ta Klinika ne zaslužuje.”

Za svakog liječnika presudno prvih 20 godina nakon studija

Profesor Hašpl kaže kako je za razvoj svakog liječnika presudno prvih dvadeset godina nakon završetka studija. “Tada valja raditi više od 12 sati dnevno. Mora se odraditi rad u ambulanti, vizite, operacije, nastavu, a kad se dođe doma moraš nastaviti učiti, proučavati, baviti se znanstvenim radom. Takva edukacija nikada ne prestaje, pa su potrebna velika odricanja. Kad sam dobio šestomjesečnu specijalizaciju u Nuffield Orthopaedic Hospital u Oxfordu prodao sam automobil kako bih mogao platiti boravak tamo.

Iznimno je važno pratiti kako se razvija medicina u svijetu. Posjećujući klinike po Austriji, Švicarskoj, Švedskoj, a kasnije po međunarodnim kongresima i simpozijima po čitavom svijetu, osim što sam širio horizonte, naučio sam kako funkcionira njihova organizacija posla, da postoji i privatna praksa, da liječnici rade u državnim i privatnim klinikama, da odlaze operirati u druge bolnice, da svakih nekoliko dana rade na drugom mjestu. I shvatio sam da uopće nije važno tko je vlasnik zdravstvene ustanove, jer se vlasnici često mijenjaju, bitno je jedino održavati kvalitetu.

Ogromni napredak učinjen je s umjetnim zglobovima

Kad je profesor Hašpl 1980. počeo specijalizaciju, na vrhu po popularnosti bila je neurokirurgija, slijedila je kardiovaskularna kirurgija te ortopedija, odnosno kirurgija koštano zglobnog sustava. “Danas je ortopedija na vrhu po potražnji i to ponajviše zahvaljujući nevjerojatnom napretku. Kad sam kao student pitao profesora Ruszkowskog koji je govorio o problemima iskrivljene kralješnice, zašto se ti problemi ne mogu ukloniti kirurškim putem, profesor mi je odgovorio, kolega to se ne može. Kad sam kasnije došao na specijalizaciju na Šalatu profesor Pećina već je operirao kičmu.

Doduše bilo je tu puno gipsa, imobilizacije, dugotrajnog oporavka, a sada se skolioze korigiraju u jednom kirurškom zahvatu, nema imobilizacije i kroz nekoliko dana odlazi se kući. Moj prvi šef u Varaždinu, dr. Čanić, primjerice, objašnjavao je kako je najbolje ne operirati ligament koljena jer to ne daje najbolje rezultate. Danas je to rutinska, mini-invazivna i vrlo uspješna operacija koja se obavlja artroskopski bez otvaranja koljena. Da ne kažem koliki je napredak učinjen s umjetnim zglobovima. Nekada su to bile duge operacije, rizične, s često s nezadovoljavajućim rezultatom. Danas se smatra da je ugradnja umjetnog kuka najuspješniji operacijski zahvat uopće. A slično je i s umjetnim koljenom, ramenom i ostalim zglobovima.”

Danas implantate slažu poput Lego kockica

Kad je profesor Hašpl počinjao, endoskopska kirurgija praktički nije postojala, a prvi artroskopi tek su se nabavljali. Operiralo se isključivo otvorenom metodom, dok su danas operacijske tehnike toliko napredovale da pacijenti imaju minimalne bolove, a rehabilitacija je svedena na najmanju moguću mjeru. Profesor Hašpl kaže kako su najkompliciranije operacije kompleksne rekonstrukcije kuka i koljena endoprotezama, posebno nakon loše sraslih prijeloma, nakon ili kod jakih angularnih deformiteta.

Teške operacije su i ponovne ugradnje umjetnih zglobova nakon labavljenja primarne proteze i destrukcije koštanog tkiva. “Sve to može se napraviti jer danas imamo implantate koji se slažu poput Lego kockica, pa je zahvaljujući tomu moguća rekonstrukcija nemogućih situacija. Najdraže su mi operacije rekonstrukcije kukova gdje se različitim korektivnim osteotomijama uspostavlja funkcija zgloba zajedno s operacijom na zdjelici i na bedrenoj kosti.”

Dulji životni vijek i više degenerativnih bolesti

Profesor Hašpl predviđa da će, s obzirom na to da se živi sve duže, rasti broj degenerativnih bolesti, da će biti sve više rekonstrukcija koštanog zglobnog sustava što znači da će biti sve više kirurških zahvata. “Kirurgija koštano-zglobnog sustava i dalje će se razvijati i napredovati, a na mala vrata ulazi i takozvana regenerativna medicina koja sve više koristiti biološke materijale za liječenje ili implantaciju.

Pretpostavljam da se u relativno skoroj budućnosti više neće ugrađivati metal, nego će to biti biološki, individualizirani materijali i postupci, a sve više koristit će se i roboti. Nakon 3 D magnetske rezonance, CT-a, prijeoperacijskog planiranja pod kontrolom kirurga, pretpostavlja se da će roboti sve više ulaziti i u ovu granu medicine. Uz pomoć bioloških materijala na putu smo regeneracije zglobova jer nije prirodno da reseciraš oboljeli dio zgloba pa da onda to nadoknadiš plastikom ili metalom.”

Svaka operacija izaziva stres

Danas operacije u prosjeku traju između pola do desetak sati ako valja napraviti reviziju postavljanja proteza. Unatoč velikom iskustvu profesor Hašpl objašnjava kako svaki zahvat predstavlja ozbiljan napor pa i stres. “Jedan mladi kolega radio je svojedobno disertaciju o stresu kod ortopeda za vrijeme rutinske operacije, ugradnje umjetnog kuka. Odabrao je nas dvadesetak kirurga pa je napravio opsežno istraživanje, koristeći brojne parameter praćenja kardiovaskularnog sustava.

Doista sam se iznenadio kad sam shvatio koliko stresa donosi rutinska operacija. Svaku operaciju najčešće završim u znoju, valjda i zbog toga što sam svjestan što može krenuti krivo, pa ne daj Bože da stvar krene u lošem smjeru i da naškodiš pacijentu. Često se budiš noću, ponekad patiš više nego pacijent, a kad izađe na dobro onda se ponekad radujemo više nego pacijenti jer znamo što se sve moglo dogoditi.”

Kad je pacijent dobro, oboje smo sretni

Profesor Hašpl priča kako se ne može baš pohvaliti da ima neku redovitu antistresnu terapiju, da se redovito bavi nekim sportom. Nije, kaže, za hvaliti s tim, jer pacijentima stalno savjetuje da hodaju pet kilometara dnevno, da idu u teretanu, da plivaju, voze bicikl, a on se toga baš i ne drži.

“No, očito imam dobre tjelesne predispozicije, a osim toga medicinu živim 100 posto, to mi je posao i hobi i za sada se dobro nosim s opterećenjem. Koliko vrijeme dozvoli, volim skijanje, kad mogu supruga i ja pobjegnemo na more u Krk gdje imamo apartman, a kad ima više vremena volim pročitati dobru knjigu. A ne smijem zaboraviti niti redovite šetnje s malim ljubimcem, shih tzuom Bardom.”

S obzirom na to da mu je ortopedija život, posao i hobi, za profesora Hašpla najljepše je kad dođe pacijent nakon operacije i rehabilitacije i kaže da mu je dobro. Tada su, priča, oboje sretni. “Plaća je bitna, ali to zadovoljstvo i priznanje još je važnije. Pri tomu kirurgija ima prednost nad ostalim granama medicine jer se problem može riješiti za svega nekoliko minuta ili sati, a rezultati se najčešće odmah vide.”

Mladen Pleše
Novinar
457 članaka Više o autoru
Više s weba