Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Tajana Vlašić | Snima: Vjekoslav Skledar

Da, dugo nismo imali takvog zastupnika; nijedan političar nije nam dao ovako iskren intervju kao Marko Vučetić

Dugo smo razgovarali s nezavisnim zastupnikom koji je prošli tjedan potvrdio status nove političke zvijezde

Sjeli smo s Markom Vučetićem nakon govora o Istanbulskoj o kojem je većina medija izvještavala s neskrivenom euforijom. Telegramovoj Tajani Vlašić govorio je zašto nije oduševljen činjenicom da je javnost nakon tog istupa oduševljena njime - misli da to nije dobro jer ukazuje na ‘kompleks koji naši građani rađaju na mesijanske figure’; za Most na čijoj je listi ušao u Sabor kaže da će propasti, ako se ne promijeni cijela garnitura koja je potrošila svoje ideje; objasnio je zašto mu se, kao teologu, ne dopada kad biskupi iznose svoje političke stavove

Marko Vučetić u Saboru je godinu i pol. Neki bi rekli malo, ali njemu je, kako mi je kazao pri kraju razgovora, već pomalo dosta. Ušao je na parlamentarnim izborima 2016., kao drugoplasirani na listi Mosta u devetoj izbornoj jedinici. Nositelj liste bio je Miro Bulj za koga Vučetić kaže da je njegova potpuna suprotnost. “Bulj je bio eksponiran, on je sve vodio. Tako da je na kraju Miro Bulj zaslužan što je jedan filozof ušao u Sabor. On je, dakle, u Sabor uveo svoju vlastitu suprotnost i to je dio ironije svijeta”, kaže, ne skrivajući da ga takav razvoj situacije zapravo dosta zabavlja.

Vučetić, s kojim smo razgovarali ove srijede u saborskom kafiću, širu je javnost zaintrigirao tek nedavno, izlaganjem u Saboru u kojem je žustro govorio o potrebi ratifikacije Istanbulske konvencije. “Ovo je jednostavno pitanje: hoćemo li priznati da su žene povijesno svedene na bića koja smo mi muškarci maltretirali”, rekao je u govoru o kojem je većina medija izvještavala uz neskrivenu euforiju.

Govor kojim je osvojio Hrvatsku

Sada, s odmakom, govori kako je njegovo izlaganje izazvalo jednu pozitivnu i jednu negativnu posljedicu. “Iz govora o Istanbulskoj odjednom se izrodio interes javnosti prema načinu djelovanja za koji se zalažem. To je pozitivno jer ljudi shvaćaju da je koncept ljudskih prava iznimno bitan, mi u ljudima trebamo promatrati ljudskost koja ne smije biti izložena nikakvim pritiscima. A negativno je što se oslobodilo povjerenje mnogih građana prema mojoj osobi. To nije dobro, to je taj kompleks koji naši građani rađaju na mesijanske figure”, kaže. Nekoliko puta mi je ponovio da u svemu tome nije bitan njegov lik i zato mu je najmrži dio intervjua fotografiranje. “Bitan je sadržaj moga govora, a ja sam pozvao na obvezu da izgradimo nenasilan svijet. Bitno je da se okupljamo oko ideje, a ne oko osobe. Osoba mora biti smjenjiva, odraditi svoj posao, u ovom slučaju mandat, i onda se vratiti u svoj život. Ideja ostaje”.

No, njegov poziv da ratificiraju Istanbulsku očito nije dosegnuo do kolega iz Mosta, s obzirom na to da je vodstvo stranke, kao i većina njihovih zastupnika, glasalo protiv. “Ja ne spočitavam nikome pravo da glasa za ili protiv. No zabrinjavajuće je da smo ovo pitanje sveli na svjetonazore koji ne spadaju u Sabor. Sabor je zakonodavno tijelo, a u zakonodavnom se tijelu nije legitimno pozivati na svjetonazor”, kaže. Priznaje da nije siguran kako unutar Mosta gledaju na njegovo djelovanje, ali je siguran da, ako se stvari bitno ne promijene, tu stranku ne očekuje svijetla budućnost. “Oni će, ako se ne promijeni čitava garnitura, propasti. Potrošili su svoje ideje i utopili se u ostale stranke”. Smatra i da za Most nije dobro što se u javnosti percipira kao desna stranka.

Filozofski eksperiment na Viru

Da nije tipični saborski zastupnik, o Vučetiću govori i činjenica da ne prima saborsku plaću nego volontira. “Živim od svog sveučilišnog rada i mislim da bi i ostali saborski zastupnici trebali volontirati, a ne živjeti od politike”, kaže. Vučetić inače radi na Filozofskom fakultetu u Zadru kao pročelnik i profesor na Odjelu za filozofiju. U Zadru je i odrastao, završio osnovnu i srednju školu. Zatim je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu završio filozofiju i povijest; tamo je i magistrirao i na kraju u Zagrebu doktorirao. Pritom, završio je i Teološko katolički studij te licencijat teoloških znanosti na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Splitu.

Iako je odrastao u Zadru, njegovo političko djelovanje vezano je za otok Vir, odakle je podrijetlom njegov otac. Na Viru je i živio, od 2012. sve donedavno, i upravo je u tom razdoblju s nekoliko ljudi osnovao udrugu Vir bez podjela, što zbog nezadovoljstva postojećim stanjem, što zbog želje da napravi jedan filozofski eksperiment. “Na Viru sam se nastanio u periodu kada sam završavao licencijat iz teologije i dovršavao knjigu iz filozofije. I tada mi je sinulo da bih mogao pokušati s jednim filozofskim eksperimentom, a to je da se formira udruga civilnog života koja će vratiti život lokalne zajednice u granice kojima pripada, u svakidašnji život”, kaže.

Kako je pritiskom uspio otvoriti vrtić

A ono što ga je smetalo jest to što je došao do zaključka da su male lokalne zajednice neopravdano opterećene iluzijom nekih velikih politika. “Lokalne zajednice nisu tu da bi rješavale globalne probleme i da bi dopustile da u lokalnu zajednicu uđu globalni moćnici. Lokalne zajednice imaju isključivo komunalni karakter”, kaže. Prilično je ponosan što je njegova udruga uspjela polučiti konkretne rezultate. “Već u fazi nastanka odlučili smo stvoriti društveni pritisak da se otvori vrtić. Situacija je bila dosta čudna, postojala su sredstva i prostor, otvaranje vrtića se iz godine u godinu obećavalo, ali se ništa nije događalo.”

Iz udruge su tada, prepričava, stvorili društveni pritisak, organizirali su prosvjed. “Ja kao filozof pripadam smjeru egzistencijalizma. Držim da filozofija u javnosti mora biti prisutna i na ulicama i da moramo biti u stanju oživjeti nekakve ideje. E pa ja sam tada oživio Camusovog Pobunjenog čovjeka. Jedna mala zajednica se pobunila, rekli smo “Imamo pravo na vrtić” i poručili da je nepostojanje vrtića problem građana, majki i djece. “Onaj koji je bešćutan prema njima svima, ne može kvalitetno obnašati političku funkciju, niti skrbiti o zajednici”. Akcija je rezultirala otvaranjem vrtića.

Razočaranost stanjem u politici

Jedan je mandat odradio kao nezavisni politički vijećnik u Općini Vir, a onda je došlo i do suradnje s Mostom, bilo je to prije parlamentarnih izbora 2016. godine. Tada ga je pozvao poslijediplomant s faksa na kojem predaje, inače jedan od koordinatora Mosta. “Zamolio me da im se pridružim”, kaže i priznaje da je nevoljko pristao mada je tada još smatrao da Most može nešto napraviti. “Most sam kao pojavu promatrao otpočetka njihova djelovanja kroz prizmu profesora filozofije politike. Tada još nisu bili stranka, ali tom pokretu vukla me činjenica da su bili upravo ono što mislim da je snaga budućnosti, dakle građanska snaga koja je nešto između službene politike i udruge civilnog društva.”

No, presudno je bilo i što je u svemu vidio priliku da, kao što je kroz udrugu na Viru testirao filozofsku ideju male sredine, ovaj put testira mogu li ove neke filozofske ideje i postulati boljeg, ljudskijeg svijeta, zaživjeti na nacionalnoj razini. Htio je, dakle, uistinu mijenjati stvari. Sada zna da to nije moguće. I zato je uvjeren da se na sljedećim parlamentarnim izborima neće kandidirati. “Ne želim još jedan mandat, nakon sadašnje spoznaje da promjene koje želim nisu moguće i da ih ja sam ne mogu proizvesti. To jednostavno nije u mojoj moći. Sve postojeće stranke nisu u stanju mijenjati ništa, samo pričaju o promjenama koje nisu u stanju izvršiti. Dakle, ja odbijam sudjelovati u takvim ciklusima. Time bih negirao sebe, jer bih od toga da mi je politika instrument, došao do toga da mi je politika cilj. Ponavljam, odbijam to.”

‘Mala zemlja koja boluje od megalomanije’

Nije prvi put da netko tvrdi kako je želio mijenjati stvari i sustav, pa me zanimalo na što Vučetić cilja, odnosno što je to što bi konkretno napravio. “Želim mijenjati cijeli sustav. Primjerice, kad se radi o zdravstvu, da se razvije jedan sustav izvrsnosti. To znači da imamo specijalizirane centre za liječenje bolesti. Ne vidim razlog, ako imamo onkološke bolesnike da se oni liječe i operiraju recimo u Zadru, ako u Zagrebu mogu dobiti kvalitetniju uslugu. Ako je potrebno sat, dva da se dođe do centra gdje će dobiti vrhunsku uslugu i zaštitu, to će rezultirati preživljavanjem i to je mnogo bolje nego ovo sada. Isto je sa sustavom veleučilišta.”

Osim razočaranja postojećim političkim strukturama, za koje kaže da žele samo održati postojeće stanje, Vučetić smatra i kako je poanta demokratskog sustava redovita smjena ljudi u politici. “Ja sam ušao u politiku kao nezavisni zastupnik isključivo da bih progovarao o problemu ljudskih prava, da bih u svakoj temi promatrao i gledao jesu li zaštićena ljudska prava. Svi moji govori, koji su dosad uglavnom prošli nezamijećeno, osim ovog o Istanbulskoj jer su se stvorile društvene tenzije, su na tom tragu. Moj zadatak u politici je ostvaren kao instrumentalna vrijednost i očekujem da će se svi oni koji su shvatili koncept ljudskih prava i koncept demokracije uključiti jedan mandat i nastaviti na tom tragu.”

Marko Vučetić, bez osobitog oduševljenja, pozira za Telegram Vjekoslav Skledar

Vučetić je završio teološko-katehetski studij, te licencirao teologiju pa je osjetljiv i na to što se u proces ratifikacije Istanbulske konvencije uplela i religija. “Znate što je u svemu ovome zanimljivo? Da sam, recimo, pratio i čitao samo ono što se događa u prostoru njemačke Katoličke crkve, onda bih podržao Istanbulsku bez problema. A da sam pratio poruke Hrvatske biskupske konferencije, onda nikako ne bih podržao taj dokument. E sad, ako biskupska konferencija jedne države misli jedno, a druge skroz nešto drugo, onda je očito da se tu ne radi o crkvenom nauku. Tu se radi o tome da su biskupi iznosili svoje političke stavove”, kaže. Smatra da je sekularizacija odličan proces i ne krije da mu je problematično kada se crkva i država međusobno isprepliću. “Proces sekularizacije ne dozvoljava da religijski elementi ulaze u Sabor. I obrnuto, crkva ne dopušta da politika ulazi u nju. To je onda antireligija. Mi sada u Saboru nismo ugrozili proces sekularizacije ali smo ugrozili proces religije antireligijom i proces politike antipolitikom. To smo učinili i to me smeta; ne smeta me što će netko biti protiv Istanbulske.”

Smeta mu odnos prema nacionalnim manjinama

Vučetić je nedavno u jednom istupu rekao ovako: “Kada je riječ o ideološkim raspravama, kao filozof duboko sam uvjeren da mi ulazimo u probleme zato što ideologije nemamo. Mi trebamo ponuditi neku ideju koja će se ugraditi u zakon, kulturu, društvo ili umjetnost”. Pod tim je, kaže, mislio da u našem društvu trenutno nema ideologije u pozitivnom, nego samo u negativnom značenju. “To je ono nešto slično predrasudama, što razdvaja i uništava društvo. Ideološke rasprave okupljaju jedan dio građana oko neke prividne ideje, a da bi opstala moraju napadati druge koji ne dijele tu ideju”, pojašnjava. Smatra da je ideja oko koje se svi mogu okupiti ideja tolerantnog društva. “Ovo je heterogeno društvo, razlikujemo se po spolu, rodu, religijskom, nacionalno opredjeljenju, nacionalnom, ali ne po onome temeljnome-ljudskome. Ono što bih ja htio je da u našem društvu stvari promatramo tako da zaboravimo identitet”.

Zbog njegove kritike nacionalističke politike, zanima me smatra li da je takva politika danas dominantna. “Mislim da je u društvu dominantno neznanje i nepoznavanje. Kad se radi o nacionalizmu ili tzv. suverenizmu, današnji suverenizam bi trebao počivati na ekonomskim i ekološkim argumentacijama, a ne na argumentacijama granica. Nacionalisti žele nacionalnu državu, a to podrazumijeva postojanje nekog prostora i granica, koje oni jako vole. Pritom ne shvaćaju da postavljanjem granica oduzimaju građanska prava i prava bitnosti svim građanima koji su iselili i prešli granicu.” Smatra i da je problem što nacija danas ne znači ono što je značila u 19. stoljeću kada je nastajala. Nacija danas je, smatra, samo jedan od identiteta koji nadilazimo.

Kako to misli, pitam. “Pa recimo, evo jednog primjera. Kada se provodio popis stanovništva, pitali su me što sam ja po nacionalnosti. Odgovorio sam da sam transhrvat pa su me čudno pogledali i rekli da to ne postoji. Kako ne postoji, ako sam to ja, a to znači da sam ja izgradio svoj identitet; i svjetonazorski i rodni i spolni. Sve ja to imam, ali sam to sve nadišao svojom osobnošću. Biti pripadnik hrvatske države znači biti pripadnik i nadići granice države, ne aktivistički djelovati unutar granice. To nacionalisti ne shvaćaju. Ne shvaćaju da zbog teritorija oduzimaju građanima sposobnost da budu građani svijeta.” OK, a što ste vi po političkom opredjeljenju, pitam. “Ja sam, po sadašnjem političkom spektru, građanska ljevica. Po temama koje me zanimaju, to je to. Zadatak građanske ljevice je podijeliti socijalnu pravdu. Ja sam filozof pa pripadam ovom idejnom svijetu socijalne pravde ljudskih prava.”

Pogrešan koncept reforme obrazovanja

S obzirom na to da je sveučilišni profesor, Vučetić prati i proces kurikularne reforme. Koncept koji sada imamo smatra pogrešnim. “Reforma obrazovanja je bitna, ali ono što mi sada u tom cijelom procesu pratimo jest koga ćemo staviti na čelo tog procesa. Neprestano se prepiremo oko toga tko će biti to političko lice koje će voditi proces. To je sasvim svejedno, neka je vodi netko tko ima stručne kvalifikacije i to je to. Osoba ionako nije bitna za sam proces, mi ne shvaćamo da u ovim borbama u kojim sudjelujemo i favoriziramo nekog od stručnjaka, time pokazujemo da nam kurikularna reforma služi kao poligon na kojem ćemo demonstrirati naše političke preferencije, a ne voditi brigu o tome da kvalitetno obrazujemo svoju djecu.”

Kad priča o obrazovanju, Vučetić kaže da uvijek spomene filozofkinju Marthu Nussbaum koja govori o tome da je kriza obrazovanja pogubnija od bilo koje bolesti jer izravno uništava društvo. “A kako ćemo testirati da nam je obrazovanje u krizi? Znat ćemo po tome, ako nam iz škola ne izlaze ljudi koji imaju tri sposobnosti. Prva je da mogu opstati na tržištu rada, druga je sposobnost da sudjeluju u građanskom društvu, odnosno da učenici i studenti shvate da je njihov zadatak da biraju i mogu biti birani. Oni moraju znati da je odgovornost za društvo njihova odgovornost. Treća dimenzija je da naši učenici znaju doći do osobne sreće. To je najbitnije”, pojašnjava Vučetić. On to tumači ovako: zašto bi se netko obrazovao za nešto što ne odgovara njegovim unutarnjim željama. Recimo, ako imate umjetničke sklonosti, zašto biste se obrazovali za liječnika jer u Hrvatskoj nedostaje liječnika. “Ne treba nam nesretni i društvenom prisilom stvoren liječnik. To je ono čemu bi obrazovanje trebalo težiti”, kaže.

Vlada nestručnjaka umjesto vlade stručnjaka

Njegov odgovor me ponukao da ga pitam bi li, da mu ponude, prihvatio funkciju ministra obrazovanje. “Prvo, kad bih mogao sudjelovati u izvršnoj vlasti, to bi bilo isključivo da mogu mijenjati stvari. I zato, nikad ne bih radio unutar onog profesionalnog područja koje me određuje, dakle ne bih bio ministar obrazovanja. Ministar donosi političke odluke, a ne stručne i mislim da je jako opasno da netko tko dolazi iz struke dođe u poziciju da donosi političke odluke koje se odnose na tu struku,” kaže dodajući da bi možda ipak mogla postojati jedna iznimka, a to je da ministar financija bude netko iz tog sustava. “Ali da, zašto uvijek težimo i pričamo o nekoj vladi stručnjaka, hajmo napraviti vladu ministara nestručnjaka?”

A koji bi resor onda on uzeo? “Mislim da bih bio mnogo kvalitetniji ministar uprave, nego ministar obrazovanja.” Pojašnjava da bi kao ministar slušao stručnjake iz područja javne uprave i onda donosio političke odluke na temelju toga. “Tu je taj veliki problem teritorijalnog preustroja. Mi nestajemo, dolazi do smanjenja broja stanovnika, ali smo zadržali ustrojstvo koje rezultira i generira probleme. Nitko nije u stanju, zbog kompleksa kampanilizma ili patriotizma, ostati bez grada, općine. A to je nužno. Radije se bira sitna stvarnost nego krupna stvarnost koja vodi razvoju. Da mogu sudjelovati u takvim politikama koje mijenjaju stvari, ja bih se stvarno ponovno angažirao. Zasad ne vidim da to itko radi, zapravo da itko to uopće pokušava.”

Tajana Vlašić
Telegram autor
372 članka Više o autoru