Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Đivo Đurović objašnjava pozadinu priče s tankerima: Sigurno je da neće biti rata i za to treba Trumpu odati priznanje

Trump je po pitanju Irana postao glas razuma u Bijeloj kući. Ne bi se to očekivalo od čovjeka koji je stvorio preduvjete za ovu eskalaciju

Trumpu je ovo bila vjerojatno zadnja prilika da dokaže je li ikakav deal-maker, makar u rangu Bandića. Najveći luzer tvita danas iz Bijele kuće da on zapravo nikad nije ni htio pregovarati s Iranom – Abe je, kao, sve radio na svoju ruku. Trump ponovo laže, ali ovog puta umanjuje sam sebe – ovdje je doista pokušao napraviti nešto dobro, i nije uspio.

Tankeri u plamenu u Perzijskom zaljevu zaprijetili su ozbiljnim poremećajem globalne opskrbe naftom. Višegodišnji sukob Irana sa susjedima prelio se na more, koje perzijsku državu dijeli od njenih arapskih rivala. Žrtve su postali nezaštićeni komercijalni brodovi koji raznose glavni energent za pokretanje svjetske ekonomije. Iran je zaprijetio da će potpuno blokirati plovidbu kroz Hormuški tjesnac, uski prolaz koji Perzijski zaljev spaja s Indijskim oceanom, aortu kroz koju svijet dobiva najveću količinu nafte. Blokada bi mogla izazvati globalnu recesiju.

U toj situaciji javio se neočekivani posrednik – Japan, zemlja izuzetno osjetljiva na uvoz nafte, s tradicionalno dobrim odnosim i s Iranom i s Arapima i s Amerikom. Japanski ministar vanjskih poslova Abe sjeo je u avion i odletio u Teheran da spriječi kolaps opskrbe naftom. Vrhovni vođa Ruholah Homeini lijepo ga je primio, ali Abe nije uspio u glavnom zadatku – unatoč pokušaju posredovanja, “tankerski rat” samo se razbuktao, pa je morala intervenirati američka mornarica i početi vojno štititi konvoje tankera na prolasku kroz Hormuz. Svijet je eskalaciju gledao na novopokrenutoj televiziji CNN – prvoj koja je cijeli dan vrtjela samo vijesti. Ministar Shintaro Abe vratio se u Japan, zajedno sa svojim sinom Shinzom, kojega je bio poveo kao tajnika. Bila je 1983. godina, Iračko-iranski rat na vrhuncu, a “tankerski rat” samo jedna od njegovih manifestacija.

Spektakularnija i dramatičnija propast nego 1983.

Četiri desetljeća kasnije, sin Abe ponovo je prošao gotovo identično iskustvo. Krenuo je na isti put, ovog puta kao japanski premijer, ali je pokušaj posredovanja ponovno propao. Spektakularnije i dramatičnije nego 1983. godine: dok je Abe razgovarao s Homeinijevim nasljednikom Alijem Hamneijem, kod Hormuških vrata eksplodirala su dva tankera puna nafte – prvo jedan norveški, pa jedan japanski. Iako nitko nije poginuo, druga diplomatska akcija obitelji Abe nije bila samo neuspjeh, nego i poniženje za Japan.

Tko je izazvao eksplozije što su jučer oštetile tankere Front Altair i Kokuka Courageous još nije jasno – Amerika optužuje Iran, koji niječe odgovornost. Sasvim je, međutim, jasan povod za miniranje tankera – time je za neko vrijeme minirana mogućnost normalizacije odnosa Irana i Amerike. U pozadini je komplicirana i po mnogočemu zanimljiva priča s neočekivanom podjelom uloga: Abe je sigurno bio “good guy”, ali je ovo rijetka prilika u kojoj se kao pozitivan lik javlja Donald Trump – neodmjereni, agresivni i diplomaciji neskloni predsjednik Amerike.

Zvuči nevjerojatno, ali Trump je po pitanju Irana postao glas razuma u Bijeloj kući. Ne bi se to očekivalo od čovjeka koji je stvorio preduvjete za ovu eskalaciju. Njegova neosnovana i taštinom vođena odluka da Ameriku povuče iz Iranskog nuklearnog sporazuma, koji je bio dogovorio Barack Obama, pokrenula je niz događaja koji su završili eksplozijama u Hormuzu. Iako se Iran pridržavao odredbi sporazuma – što i danas priznaju druge potpisnice (Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Kina i Rusija), Trump ga je svejedno napustio: možda pod pritiskom saveznika Saudijske Arabije i Izraela, kojima je Iran zakleti neprijatelj, možda iz osobnog animoziteta prema Obami; vjerojatno iz kombinacije razloga.

Trump je ušao u novu, opasniju fazu loših odnosa s Iranom

No, nakon američkog izlaska ništa se nije dogodilo. Iran se nastavio pridržavati sporazuma, a Amerika je odgodila primjenu sankcija protiv onih koji trguju s Iranom. Kvaka? Trump tad nije bio “glas razuma” u Bijeloj kući, nego “luđak” čije su destruktivne poteze amortizirali umjereniji članovi administracije: ministar obrane Jim Mattis, savjetnik za nacionalnu sigurnost H.R. McMaster i državni tajnik Rex Tillerson. “Osovina odraslih” otad se raspala, a umjesto spomenutih Trumpa danas okružuju savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton i državni tajnik Mike Pompeo – obojica jastrebovi po pitanju korištenja vojne sile, pogotovo protiv Irana.

Još kad je Obama sklopio nuklearni sporazum, Bolton je u New York Timesu objavio komentar s naslovom – “Ako hoćete spriječiti iransku bombu, bombardirajte Iran!”. Bolton i Pompeo danas formuliraju američku vanjsku politiku; o njoj Trump – puno se puta pokazalo – nema pojma. Nema više ni umjerenog Jima Mattisa – podnio je ostavku još krajem prošle godine. Nasljednik još nije potvrđen – ovo je najduži period u povijesti da je Amerika bez ministra obrane. Ve-de ministra je stanoviti No Name, bivši menadžer u Boeingu bez političkog utjecaja.

Okružen takvim ljudima, Trump je ušao u novu, opasniju fazu loših odnosa s Iranom – razdoblje poštede je isteklo, pa je Bijela kuća zaprijetila sankcijama saveznicima koji kupuju iransku naftu ili posluju s Teheranom. To bi mogao biti smrtni udar iranskoj ekonomiji, koja se ionako nije stigla oporaviti od 2015. do danas. Problem je u tome što američka batina sad ne dolazi s obećanjem mrkve – Washington traži da Teheran prestane financirati Hezbolah i druge šijitske jedinice i odustane od dominantne pozicije koju je izborio na dobrom dijelu Bliskog istoka; iz perspektive Teherana, to bi bilo ravno bezuvjetnoj kapitulaciji i potpuno im je neprihvatljivo.

Teoretska američka invazija na Iran gotovo sigurno ne bi uspjela

Iran je posljednjih desetak godina regionalno ojačao jer je iskoristio nestabilnosti nastale u Arapskom proljeću. Zato je Trumpova administracija, vođena radikalima, počela slijediti ne samo ratoborne upute ekstremno desne vlade izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, nego se de facto pretvorila u enforcera politike saudijskog krunskog princa Mohameda bin Salmana, koji uz američku pomoć već vodi proxy-rat protiv Irana u Jemenu (onaj u Siriji je već izgubio).

Daleko od toga da je iranski režim miroljubiv – suočen s američkim zaoštravanjem, Teheran je počeo zauzimati sve ratoborniji stav, najavivši nedavno da odustaje od dijela nuklearnog sporazuma koji je Trump ionako potrgao. Kulminiralo je u svibnju, kad je Bolton objavio da će nosač aviona Abraham Lincoln preusmjeriti iz zakazane posjete Splitu i poslati ga u Zaljev, gdje američkim interesima navodno prijeti pojačana iranska opasnost. Od čega točno – nije objašnjeno, ali je Bijela kuća uskoro otkrila planove o slanju dodatnih 10.000 vojnika u regiju.

Čudi li onda da je Iran odgovorio prijetnjom blokade Hormuškog tjesnaca, kao u doba Shintara Abea? Ne opravdavam iransku politiku, ali svaki vojnik će vam reći da je to logičan odgovor na eskalaciju. Iako teoretska američka invazija gotovo sigurno ne bi uspjela (Iran ima teži teren, ozbiljnu vojsku i veću podršku stanovništva nego, recimo, Irak 2003. godine), Iranu sigurno ne odgovara rat protiv jačeg protivnika. Zato Teheran prijeti onime što mu je na raspolaganju – a to je u prvom redu kontrola Hormuza i svjetske opskrbe naftom.

Trump upravlja možda najsnažnijom ekonomijom u zadnjih pola stoljeća

Zbog fracking revolucije – koja ju je iz uvoznika pretvorila u izvoznika fosilnih goriva – sama Amerika više nije ovisna o nafti s Bliskog istoka, ali ostatak svijeta jest. Ozbiljni poremećaj u opskrbi srušio bi globalnu, a time i američku ekonomiju, koja ovisi o izvozu sofisticiranih proizvoda na druga tržišta. Ako su ta tržišta u banani zbog iranske blokade, trpjet će i američki izvoz, pa i američka ekonomija, a na kraju i izgledi Donalda Trumpa da osvoji drugi mandat.

Američki predsjednik upravlja možda najsnažnijom ekonomijom u zadnjih pola stoljeća – sigurno najjačom od vremena Billa Clintona. To je zapravo jedini Trumpov pravi adut za iduće izbore – ako ekonomija krene nizbrdo, na drugi mandat će jurišati kao predsjednik koji nije postigao ništa, nego je čak i upropastio dobru ekonomiju.

Drugi Trumpov problem leži u tome što do danas nije sklopio niti jedan “veliki deal”, a obećavao je brojne. Trump se cijeli život prodaje kao deal-maker, iako to nikad nije bio – njegove privatne financije govore da je zapravo luzer koji je šest puta bankrotirao. No, Amerikanci su 2016. povjerovali da su izabrali vrhunskog pregovarača koji će za njih sklopiti nove sporazume i ispraviti stare; ništa od toga nije se dogodilo. Trump je istupio iz već dogovorenih sporazuma, poput Transpacifičkog partnerstva (TPP) i Pariškog sporazuma o klimi, ali nije dogovorio nikakve, kamoli bolje zamjene. Dio TPP-a koji je bio ispregovarao Obama uzeo je za osnovu novog sporazuma s Kanadom i Meksikom, nasljednika Trumpu omražene NAFTA-e (Sporazuma o slobodnoj trgovini u Sjevernoj Americi); ali on neće biti ratificiran u Meksiku i Kanadi – a sigurno ne u Americi – do izbora dogodine.

Nije uspio ispregovarati ni novac za svoj zid prema Meksiku

Trump je pokušao sklopiti deal sa Sjevernom Korejom, a na kraju je postigao samo to da ga Kim Jong-un beskrajno poteže za nos, bez i najmanje namjere da se riješi nuklearnog oružja. Postoji i plan da Jared Kushner postigne povijesni “deal svih dealova” kojim bi riješio sedam desetljeća sukoba Izraela i Palestinaca. To bi trebao postići 38-godišnji građevinski poduzetnik, Trumpov zet bez ikakvog iskustva u politici, vanjskoj politici, diplomaciji, općenito javnoj upravi. Tu dakle također – nula bodova; pogotovo nakon što Bibi Netanjahu, Kushnerov obiteljski prijatelj (i njegova jedina stvarna veza s Bliskim istokom) mora ići na nove izbore, pa se sve pomaknulo za pola godine, taman prekasno za izbore 2020.

Trump je tako genijalan deal-maker da nije uspio ispregovarati ni novac za svoj zid prema Meksiku. U najdužem shutdownu u američkoj povijesti, 35 dana je blokirao proračun i rad državnih službi, da bi na kraju u budžetu od 4,8 trilijuna dolara za svoj zid dobio 1,4 milijarde – dovoljno za 88 kilometara zida. Granica s Meksikom duga je 3.200 km. To što je dobio za svoj veličanstveni zid manje je od iznosa kojim godišnje u Zagrebu raspolaže Milan Bandić.

Trumpu dakle očajno treba nekakav deal. Ako nema zida, nema nove NAFTA-e, nema zamjene za Obamacare (još jedno propalo obećanje), nema nuklearnog razoružanja Sjeverne Koreje, nema mira Izraela i Palestine – onda ne ostaje puno prostora za deal-making. A Trump osjeća da se biračima mora pohvaliti nečim što nije samo slogan. Ali ne ide; i razuman čovjek shvatio bi da se treba okaniti ćorava posla. Ali oko Trumpa je sve manje razumnih ljudi. Upravo ti nerazumni vjerojatno su minirali posljednji, očajnički pokušaj – da postigne deal s Iranom.

Trumpove ponude zgražale su radikale u njegovu krugu

Ideja da bi Trump uopće bio u stanju postići sporazum s Teheranom su smiješni. Ali pokušaj dogovora načelno nije loša ideja – sigurno je bolja od ulaska u novi rat. Trump je već govorio da je “bez preduvjeta” otvoren za razgovore s predsjednikom Hasanom Ruhanijem dok je ovaj lani bio u New Yorku na Općoj skupštini UN-a. Ako može pjevati hvalospjeve Kim Jong-unu, može razgovarati i s mulama, sigurno manje lošim akterom. No, Iran ga je glatko odbio.

Te Trumpove ponude zgražale su radikale u njegovu krugu, Boltona i Pompea, ali su oni bili zadovoljni jer se ništa nije dogodilo. No, sankcije za trgovinu s Iranom pokazale su da administracija gura prema jasnom cilju – ratu s Iranom. Tu Trumpu treba odati priznanje: možda zato jer je kukavica koja se nikad ne bi upustila u rat, možda zato jer zna da povijest loše pamti predsjednike koji ratuju bez razloga, Trump je potegnuo kočnicu. Boltona je ostavio da visi na vjetru, rekavši da slanje dodatnih vojnika u Perzijski zaljev nema za cilj promjenu režima u Teheranu. Svima oko sebe priznao je kako vidi da ga “Bolton gura u novi rat”.

Susret koji bi Trumpu bi bio dovoljan da se pokaže kao deal-maker

Trump je prošlog mjeseca bio u Tokiju, gdje se javila ideja o japanskom posredovanju. Shinzo Abe pokušat će što nije pošlo za rukom njegovu ocu – smiriti strasti u Perzijskom zaljevu. Taman su u nejasnim okolnostima u Emiratima napadnuta dva tankera, a jemenski Hutiji pogodili su saudijski naftovod. Rijad je suflirao, a Bijela kuća ponovila, da je za oba incidenta kriv Iran. Da se stvar ne pretvori u novi “tankerski rat”, dogovoreno je da Abe pokuša posredovati.

“Japan ima odlične odnose s Iranom, a ja vjerujem da Iran želi pregovarati. Ako oni žele pregovarati sa mnom, i ja želim pregovarati s njima”, rekao je Trump u Tokiju, na zgražanje Boltona i Pompea. Ideja je bila da japanski premijer sondira stanje i – ako vidi da stvari stoje dobro – iskoristi činjenicu da je Japan ove godine domaćin sastanka G20, te pozove iranskog predsjednika kao gosta summita. To bi bila prilika da se, makar u multilateralnom okruženju, susretnu Trump i Ruhani. Bio bi to prvi susret nekog američkog predsjednika sa šefom iranske države još od Nove Godine 1977., koju je Jimmy Carter dočekao sa šahom Rezom Pahlavijem u Teheranu, dvije godine prije Revolucije, talačke krize i svega što je uslijedilo. Čak i kad bi susret bio samo hladan i formalan – Trumpu bi bio dovoljan da se pokaže kao deal-maker koji otvara što drugi nisu bili u stanju. Bolton i Pompeo, treba li spominjati, grozili su se te ideje.

Još je rano za uspostavu pouzdane kronologije, ali negdje taman dok je Abe to pokušavao objasniti Hamneiju, eksplodirali su tankeri. I bez toga, Hamnei je rekao da “Trumpa ne smatra osobom s kojom bi vrijedilo razmijeniti poruke”. Odgovor je dakle bio još jedno glatko – ne.

Puno je razloga za sumnju u Pompeovu verziju događaja

Za razumijevanje budućnosti američko-iranskih odnosa bilo bi korisno znati tko je doista podmetnuo eksplozivne naprave na tankere. U takvim stvarima Amerika je načelno pouzdan izvor, ali zbog svega spomenutog ipak se ne treba previše oslanjati interpretaciju Pompea. On je brzo za napad okrivio Teheran i to dokazao snimkom, na kojoj se vidi iranski ratni brod koji spašava posadu; Pompeo tvrdi da se zapravo vidi kako “skidaju jednu neeksplodiranu minu” i tako uklanjaju dokaze s tankera.

Ima puno razloga za sumnju u tu verziju događaja. Prvi proizlazi iz jasne želje jastrebova da spriječe Trumpovu namjeru da se susretne s iranskim predsjednikom i pokrene mirovni proces. Zato sam rekao da je Trump vjerojatno bio “good guy” u ovoj priči. Nije izgledno da bi iranska vlast dala nalog za napad na tankere dok traje Abeova posjeta – pogotovo zato jer je Hamnei ionako odbio i saslušati Trumpovu poruku koju je donio japanski premijer. Ovdje ne treba izgubiti kompas – Abe je Iranu ponudio da krene putem mira, i Hamnei je to odbio; to je štetno, neodgovorno i loše – za Iran, Ameriku i svijet. Ali odbijenica ne dokazuje odgovornost za napad; dapače, čini je manje vjerojatnom. Zašto bi Iran napao tankere kad je već odbio Trumpa?

Zašto je vjerojatnije da je napad povezan sa Saudijskom Arabijom

Ostaju dvije teorije: ili su tankere napali odmetnuti radikali u iranskoj vlasti, ili su to napravili neki akteri pod kontrolom Saudijske Arabije, u dosluhu s radikalnim elementima Trumpove administracije. I jednima i drugima odgovara eskalacija, a ne normalizacija. Uzmimo prvu mogućnost – da su tankere napali pripadnici Iranske revolucionarne garde. To bi se možda dogodilo da je Abe pregovarao s Ruhanijem, a ne s Hamneijem. Predsjednik Ruhani je “mekan” i možda bi Revolucionarna garda eskalacijom u Perzijskom zaljevu htjela upropastiti diplomatsku inicijativu. No, Abe je razgovarao s vrhovnim vođom Hamneijem, koji upravlja Revolucionarnom gardom, najekstremnijim elementom iranskog državnog aparata.

Zato je vjerojatnije da su napad izveli akteri povezani sa Saudijskom Arabijom, koja se američko-iranskog zatopljenja odnosa grozi više čak i od Boltona i Pompea. Japanska kompanija čiji je tanker oštećen već je dovela u pitanje Pompeov scenarij, tvrdeći kako su mornari vidjeli projektile iz zraka, a ne minu-priljepak o kojoj govori State Department. Sam izbor japanskog tankera za metu također ne sugerira da bi nalogodavac napada bio Iran, nego saudijski princ MbS. Zašto bi se Iran doveo u situaciju da minira tanker iz prijateljske države, čiji premijer u tom trenutku sjedi u Teheranu? S druge strane, ima puno razloga zašto bi Saudijska Arabija htjela poručiti Japanu da im takav pokušaj posredovanja nije prihvatljiv.

Zadnja prilika da dokaže je li ikakav deal-maker, makar u rangu Bandića

Ni za što od ovoga nemam materijalne dokaze, osim racionaliziranja odnosa moći i logike međunarodnih odnosa – omjera koristi i štete te interesa uključenih strana. Pompeovi dokazi ništa ne dokazuju, a kontra-dokazi zvuče uvjerljivije. I sve se dobro uklapa u sljedeću sliku: Trump je u očajnom pokušaju da postigne bilo kakav međunarodni uspjeh i dokaže se kao deal-maker bio spreman pregovarati i s Iranom. Ne znajući hoće li Iran ponudu prihvatiti ili odbiti, Saudijska Arabija i njeni saveznici – uključujući i protuiranske jastrebove u Trumpovom okruženju – napadom na tankere su napravili malu fizičku štetu, ali veliku političku diverziju. I da Teheran nije odbio diplomatsku rutu – a odbio ju je – eksplozije bi uništile šansu pregovora.

Ispada da je Iran vjerojatno žrtva neosnovanih optužbi, ali ne treba umanjiti težinu destruktivne nepopustljivosti njihova vrhovnog vođe Alija Hamneija – njemu se nudila šansa da prihvati susret Trumpa i Ruhanija i napravi nešto dobro za svoju zemlju. On je to odbio – eksplodirali tankeri ili ne. Na kraju je Iran u situaciji koja može biti samo sve gora. Vjerojatno ne vojno – jer rata ipak neće skoro biti – ali sigurno ekonomski. Kao pobjednik iz ove priče izaći će Saudijska Arabija – uvjerljivo represivniji režim od onog u Teheranu – i ekstremno desna vlada demokratskog, ali sve destruktivnijeg Izraela. To u zbroju nije dobar zaključak ni za Iran, ni za stabilnost te regije.

Trumpu je ovo bila vjerojatno zadnja prilika da dokaže je li ikakav deal-maker, makar u rangu Bandića. Najveći luzer tvita danas iz Bijele kuće da on zapravo nikad nije ni htio pregovarati s Iranom – Abe je, kao, sve radio na svoju ruku. Trump ponovo laže, ali ovog puta umanjuje sam sebe – ovdje je doista pokušao napraviti nešto dobro, i nije uspio. A nije uspio zato jer mu nakon svih laži više nitko ne vjeruje; najmanje od svih će mu povjerovati represivni režim u Teheranu; vidjeli su oni puno vještijih lažljivaca od njega.

Đivo Đurović
Analitičar
124 članka Više o autoru
Više s weba